21.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 22 svibnja, 2022
NaslovnicaKolumneKomentar tjednaKOMENTAR: Anastazijina poruka ljudima: molim vas, manje me volite!

KOMENTAR: Anastazijina poruka ljudima: molim vas, manje me volite!

Kad bi netko sa strane samo bacio oko na medijske naslove u kojima se proteklih dana spominje naš grad, zacijelo bi zaključio kako Dubrovčani žive u raju.

Svijet je gotovo na pragu nuklearnog rata, milijuni ljudi iseljavaju iz Ukrajine zbog svirepog rata, poskupljuje struja, plin, benzin, nafta, prijeti nestašica hrane, umirovljenici i brojni nezaposleni su na granici siromaštva, a u Dubrovniku se masa digla zbog kućice za mačku.

Slobodno bi mogli promisliti kako Dubrovnik živi u paralelnom svemiru.

Ali, kad bi malo zagrebali po površini te trivijalne priče, ostali bi vjerojatno užasnuti ambisom koji se otvara pod otrovnim komentarima i porukama koji se upućuju pojedincima. To je zastrašujuća slika vremena u kojemu živimo.

Onaj tko može zasipat druge ljude s porukama – „proklinjem tebe i tvoju djecu, sva koljena iza tebe, dabogda te pljuvali svi pokraj kojih prolaziš i slično“, ne voli nikoga, a kamoli životinje.
 
Poruke kakvima se zasipaju ljudi koji se smatraju odgovornima jer nisu dopustili instaliranje kućice za mačku ispred Kneževa dvora, ne mogu se ni opravdati, ni tolerirati, a bogme se teško mogu i probaviti. Nikakve veze to nema s ljubavlju prema životinjama. Da mogu razumjeti sve ono što se događalo proteklih dana u Gradu i one bi zaplakale.

Ukratko ispričajmo. Mačka koju neki zovu Anastazija, a drugi tvrde da je Glumica, za koju jedni kažu da ima 17 godina, a drugi da je znatno mlađa, već dugo živi i mota se ispred, oko i u Kneževu dvoru. Nikome nije palo na pamet da je tjera, da je truje, da je šuta nogom. Dapače. Hranili su je, mazili, za nevremena puštali da uđe u zatvorene prostore u Kneževu dvoru, a ona je, kao svaka životinja kojoj se poklanja pažnja, uzvraćala umiljatošću. Živjeli su ljudi iz Dvora i mačka, kako se god zvala, i sve njene prijateljice i prijatelji, reklo bi se, u miru i skladu.

Da se razumijemo. I danas je situacija ista. Nitko dotičnu plemenitu i njene prijatelje nije otjerao, zatukao, otrovao, šutirao i „zatro im trag“. U njenom mačjem životu ama baš ništa se nije promijenilo.

Što se dogodilo u međuvremenu s ljudima? E, to je tužna priča.

U tom jednom duhu života Grada koji je znao uspješno balansirati na granici škerca i brige za drugoga, napravljena je za mačku zgodna kućica u „stilu“ arhitekture Kneževa dvora, a unutra joj je postavljen kušin od crvenog velura. Bio je to happening koji je usrećio ljude više nego mačku.

Namontirana kućica – dvor za mačku uklonjena je veoma brzo, jer prema davno utvrđenom, pa i napisanom pravilu, nije dozvoljeno ispred tako vrijednih spomeničkih cjelina postavljati išta takve namjene. Da se progledalo kroz prste ovoj jednoj kućici, otkud onda pravo da se ne progleda i petoj i desetoj? Ukoliko se nešto dopusti prvi put, nema više povratka. I upravo stoga je potez Dubrovačkih muzeja i Grada bio posve razumljiv.

Uklanjanje kućice jako se brzo poistovjetilo s mržnjom prema mačkama, pa prema cijelom životinjskom svijetu, pa se izvadio cijeli arsenal otrovnih strjelica koje su ispucavane prema ljudima u Kneževu dvoru i gradskoj upravi.

Ljubav prema mački postala je kanalom za izbacivanje osobnih frustracija, nezadovoljstva političkim sustavom u zemlji, u svemiru, nezadovoljstva s vlasti u gradu, s vlasti u državi, s vlasti u svemiru, za izbacivanje ogorčenosti jer smo malograđani, jer nismo empatični, jer mrzimo nejaka i nezaštićena bića, jer nam smeta kućica, a ne smetaju grafiti po spomeničkoj baštini… ma, svega se pronašlo iza tog paravana ljubavi prema mački. Nastupila je histerija koja se otela kontroli, kolektivni trans u kojemu se priča sve više odvajala od istine.

Mačka oko koje se sve „užeglo“ i dalje je mirno ležala na svom starom mjestu, pa bi se proskitala, pa vratila, mirovala u blaženom stanju poluzatvorenih očiju. Ništa se u njenom životu nije promijenilo iako su naslovi katastrofično vrištali, Anastazija deložirana, Anastazija ovo, Anastazija ovo… Anastazija ni ne zna da je u međuvremenu napisala i nekoliko pisama, a neka je i dobila. Anastazija ne zna ni da zbog nje, kada je počela kiša, neki nisu spavali. Puno toga Anastazija ne zna.

Njena kućica više je nedostajala ljudima nego njoj samoj.

Teško je sjetiti se u Dubrovniku tolikog naboja energije koja se usmjerila radi zaštite bića na dvije noge.

Kad nije pisala svoja pisma i nije čitala ona koja su joj poslana, mačka je i dalje živjela u blaženom neznanju što su sve spremni ljudi izgovoriti i napisati jedni drugima u ime ljubavi prema životinjama. Blago joj se.

Jer, nije zabrinjavajuće nego je užasavajuće saznanje kakva prokletstva su ljudi spremni uputiti drugima, kako i koliko ih vrijeđati, prozivati i blatiti u ime ljubavi prema životinjama.

Da to znaju, možda bi i one poželjele da ih ljudi manje vole.

ps. Obitelj autorice broji četiri ljudska člana i tri sretno udomljena psa!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA