Slučaj odlagališta opasnog otpada u Gospiću i u blizini drugih vodocrpilišta, skrenuo je pažnju i na dubrovački slučaj povezanosti odlagališta Grabovica i izvora Ombla pitke vode Dubrovnik. Gradska vijećnica Anita Bonačić-Obradović javno je upozorila na mogući negativan utjecaj dubrovačkog odlagališta na izvorište Omble, i pitala „jesmo li napravili baš sve da budemo sigurni da izvor naše vode, Ombla, nije zagađena, gradonačelnik Mato Franković te je sumnje odbacio a vijećnicu optužio da „u nedostatku ideja i osnovnog poznavanja problematike, selektivnim prikazivanjem podataka usred turističke sezone pokušava širiti strah i od Dubrovnika stvarati grad-slučaj. „
Na tu se polemiku danas reagiranjem osvrnuo stručnjak za krš dr. Ivo Lučić koji je u reagiranju napisao kako „nažalost, sumnje koje izražava Bonačić-Obradović počivaju na razvodnjenim podacima, a gradonačelnik pravi predstavu o sigurnosti bez pokrića, jer je i sam sudjelovao u donošenju odluke o određivanju sanitarnih zona izvorišta Ombla na falsificiranim podacima.“
Dubrovačko smetlište Grabovica stavljeno je u treću vodozaštitnu zonu iako meritorni stručnjaci smatraju da se nalazi u drugoj zoni, pri čemu je gradska vlast dala povjerenje tvrtki koja je zbog kriminala završila u stečaju, a nije vrhunskim stručnjacima i načelima zaštite prirode. Gradsko vijeće Grada Dubrovnika donijelo je 31. svibnja 2019. Odluku o zaštiti izvorišta Omble, uz prethodnu suglasnost Hrvatskih voda, na temelju elaborata zagrebačke tvrtke Ekotours. Ta tvrtka je već prije isporuke elaborata upala u korupcijski skandal, prije proglašenja odluke otišla u stečaj, a njezin elaborat poslužio gradskoj upravi da donese odluku za koju je prije istraživanja određena kategorija zone.
Od početka prosinca 2020. do početka ožujka 2021. istraživao sam pozadinu odluke i uputio sam brojne upite Gradu Dubrovniku, Vodovodu Dubrovnik, Hrvatskim vodama i HEP-u, te u pravilu ostajao bez odgovora, čak i unatoč više zahtjeva koje sam uputio povjereniku Hrvatske za informiranje.
Prema Pravilniku, druga zaštitna zona je područje u kojem se podzemne vode prividno kreću prema izvoru brže od tri centimetra u sekundi ili, prema drugom kriteriju, stižu u istom danu od mjesta istraživanja do izvora, što istodobno znači veliku brzinu prenošenja potencijalnog zagađenja.
Elaborat počiva na podatku da prividna brzina vode na trasiranoj lokaciji iznosi 1,11 cm/s, što odgovara brzinama za treću zonu sanitarne zaštite. No, spomenuta brzina od 1,11 cm/s manja je od dvije koje je dobila tvrtka Geoaqua istražujući 2008., za elaborat koji je naručila Dubrovačko-neretvanska županija.
Druga, znatno veće vrijednost, iznosila je 4,98 cm/s i ta je voda stigla za 23 sata, što lokaciju smješta u drugu vodozaštitnu zonu. Autori elaborata objašnjavaju da je početak trasiranja podzemne vode izveden 18. ožujka 2008. jer je DHMZ za 18. i 19. ožujka prognozirao oborine od oko 20-tak mm po četvornom metru dnevno, što je bila povoljna prognoza za istraživanje. Međutim, prognoze su se za te dane ostvarila tek manje od polovice, a prave oborine, u iznosu 58,3 mm po četvornom metru, pale su tek četiri dana kasnije, 21/22. ožujka. Ta zadnja količina oborina dovela je do značajnog povećanja brzine toka, što je u konačnici i dovelo do pojave boje na osmatranom izvorištu, kaže se u izviješću. To istraživanje je pokazalo da je kapacitet podzemnih kanala između Grabovce i Omble veliki i da negativni utjecaj s Grabovice može doći do Omble za manje od 24 sata. To je presudno važno, a sve ostalo je zamagljivanje pravog stanja.
Čak i da nije izvjesna činjenica o brzini podzemnih voda koje Grabovicu smještaju u drugu zonu, sama sumnja je dovoljna da se primjeni načelo predostrožnosti, jedno od ključnih načela Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Ono je uneseno u hrvatski Zakon o zaštiti okoliša i u članku 10. glasi: „Odustat će se, odnosno neće se djelovati, obavljati djelatnost i/ili obaviti zahvati, koji imaju znanstveno dokazanu ili pretpostavljenu vjerojatnost štetnog i trajno štetnog utjecaja na okoliš, a osobito na sastavnice okoliša – bioraznolikost i krajobraz.“
Međutim, dugogodišnji istraživač sliva Omble, inženjer Tomislav Paviša, ne dvoji da se Grabovica nalazi u drugoj zoni.
Grabovica se ne nalazi na trasi glavnih podzemnih tokova Omble, nego u jednom
hidrološkom „džepu“ koji se aktivira čim padne veća kiša. Grabovica može pola godine
biti hidrološki neaktivna, ali kad padne jača kiša oborine stvaraju podzemni tok koji Grabovicu spaja s Omblom, kazao je Paviša.
Paviša je bio i predsjednik Nadzornog odbora Vodovoda u Dubrovniku, prije nego je Vodovod naručio izradu elaborata od Ekotorusa, i tad je, kaže, upoznao upravu i stručne ljude Vodovoda sa svojim nalazima. Dakle, znali su! Međutim, Paviša je nakon nekog vremena napustio to mjesto, jer kaže, „nije imalo smisla“.
Na pitanje kako objašnjava da su vlasti ipak odlučile staviti Grabovicu u treću zonu,
kaže da to ne zna, ali misli da je vjerojatno zato što „smatraju da nemaju gdje drugo
sa smećem“.
U prilog toj tvrdnji govori i elaborat Energoprojekta iz Beograda iz 1991., kojeg je Vodovod Dubrovnik angažirao prije rata. „Hidrogeološki elaborat Zone sanitarne zaštite izvorišta Vodovoda Dubrovnik“, iza kojeg stoji hidrogeolog svjetskog ugleda Petar Milanović, isporučen je tijekom 2000-ih.
Taj elaborat određuje da je za izvorište Ombla sve druga zona zaštite gdje postoji koncentrirana infiltracija vode (aktivni ponori) koja je povezana s izvorima, gdje su zone s utvrđenim ili indiciranim podzemnim tokovima koji transportiraju vodu prema izvorima i dijelovi sliva u bližem zaleđu izvora koji su izgrađeni od karstificiranih karbonatnih stijena.
Trasiranje Grabovice jasno se uklapa u gornju formulu elaborata iz Beograda.
No, što je najvažnije, hidrogeolog Ivan Antunović, vanjski suradnik tvrtke Ekotours, na temelju čijeg je elaborata donesena odluka Grada Dubrovnika, uvjeren je da je Grabovica u drugoj zoni. Početkom 2021. mi je rekao da smatra da se Grabovica nalazi u drugoj zoni, i naglasio da je u tekst elaborata unio takvo mišljenje. Nakon što njegova ocjena nije prihvaćena, pri čemu kaže da su mu iz Hrvatskih voda tvrdili da su oni već Grabovicu stavili u treću zonu, Antunović je, kaže, napustio taj projekt, ali je napomenuo da kod sebe ima podatke iza kojih stoji. Zbog toga Antunović, kaže, nije ni plaćen za taj posao prema dogovoru.
Osnovna djelatnost Ekotoursa je bila ekološki inženjering, ali i pored 12 zaposlenih nije imala stručnjaka za krš, a povjereno joj je da radi u kršu koji se smatra svjetskim primjerom okršenosti, na kojem se 35 godina bez zaštite odbacuju sve vrste smeća i koji je u blizini izvora potke vode, najvećeg na Jadranu.
Zašto je Vodovod Dubrovnik kao naručitelj posla izabrao Ekotours, i zašto je pored toga, toj tvrtki platio elaborat 95.500 kuna godinu dana prije nego što je izvršila uslugu, nisu odgovorili na upit. Uz to, Ekotours se 28. travnja 2016. našao u središtu skandala „suhi led“, kada je počeo sudski progon vlasnika Gorana Ljubića iz Ekotoursa za prikrivanje podrijetla 37,9 milijuna kuna, i bivšeg pročelnika Ureda za zdravstvo Grada Zagreba Zvonimira Šostara da je od Ekotoursa primio darove vrijedne 240 tisuća kuna.
Ekotours je zbog navedenih problema otišao u stečaj i isporučio „uslugu“ tek u kolovozu 2018. godine. Već tada hidrogeolog Antunović nije bio u suradnji s Ekotoursom, pa se povrh svega javlja i dodatno pitanje legaliteta i legitimiteta elaborata te tvrtke.
Još jedna zanimljiva tvrtka angažirana je na pripremi odluke. To je Vizija razvitka iz Šibenika. Ona je navodno radila na „pripremi procedure i dokumentacije za donošenje odluke o zaštiti vodocrpilišta na području Grada Dubrovnika“. Pitao sam sve sudionike što to sve podrazumijeva, ali nitko nije odgovorio. Vodovod je za taj posao Viziji razvitka platio 90.000 kuna tijekom 2016. i 2017., dakle znatno prije nego je isporučen elaborat na temelju kojeg je vođen postupak.
Nazvao sam vlasnika Vizije razvitka – to je Ive Dodig – i zamolio ga za objašnjenje. On je mamurnim glasom odgovorio da se tek probudio i da „ništa ne zna niti se ičega sjeća jer je to bilo davno“, a zatim se više nije javljao na telefonske pozive ni poruke. Njegovo sjećanje je stvarno loše kad se vidi da je Vizija razvitka tvrtka bez zaposlenih i da nakon nekoliko doznaka Vodovoda iz Dubrovnika u 2017. više nije imala priljeva sredstava.
Na pitanje Vodovodu i Gradu Dubrovniku kako su birali partnere za poslove od kojih ovisi zdravlje građana Dubrovnika i okoliša, i kako to da njihove stručne službe nisu bile u stanju pripremiti donošenje odluke, a jest tvrtka bez zaposlenih i drugih prihoda, nije odgovoreno. Na pitanje zašto su Vodovod, Grad Dubrovnik i Hrvatske vode poklonile povjerenje tvrdnji da se radi o trećoj zoni, a nisu obratile pažnju na godinama poznate podatke i mišljenja stručnjaka, također nije stigao odgovor.
Dugogodišnji istraživač Omble, umirovljeni inženjer Tomislav Paviša, izjavio je u jednom intervju za lokalni tjednik prije više godina da su pojedine vrijednosti kvalitete voda premašivale dopuštene granice 100 puta. Sada je to ponovio i napomenuo da je HEP uzimao uzroke u vrijeme visokih voda, ali se nije mogao sjetiti detalja sadržaja toga istraživanja.
Uputio sam upit HEP-u za dostavu rezultate tih istraživanja, ali je HEP odgovorio da „od 2015. nemaju istraživanja“, nakon čega je novinar uputio zahtjev Uredu povjerenika
za informiranje.
Gornji podaci ne mogu ne zabrinjavati: Imaš falsificirani dokumenti, nedopustivo smetlište u drugoj vodozaštitnoj zoni iznimno razvijenog krša, na koje se decenijama dovozi svakakva vrsta smeća, gradsku administraciju kojoj ne možeš vjerovati… Tko ne bi bio zabrinut?!
Čak i kada bi zažmirilo pa prihvatilo da se radi o trećoj zoni zaštite, gradonačelnikovi argumenti bi bili smiješni. On prilike u kojima se nalazi smetlište zamišlja u sobnim uvjetima. Kad u oluji drmne 100 mm vode za sat vremena, i sav se krš od površine do dna šupljina pretvori u jedno vodeno tijelo, nema tih argumenta koji mogu isključiti negativne učinke. Sjetimo se prije petnaestak godine kad je niza Srđ tekla bujica, a iznad Omble izbijala tri vodopada. Toga će, kako klimatska kriza raste, biti sve više.
Gradska vlast, u čijoj je nadležnosti provođenje politike otpada, mogla je otkad je Franković vodi postići smanjenje otpada za 65-70 posto i to bi bio pravi doprinos zdravlju i poštovanju građana, kao i očuvanju prirode. Ali, osnovni cilj te politike je proizvesti suglasnost javnosti da vrhunska priroda i krajolik krša Omble, za koga svjetski stručnjaci kažu da zaslužuje biti nacionalni park, upisan na svjetsku UNESCO-vu listu, bez puno talasanja ostane obično smetlište.
To negiranje opasnosti, zataškavanje činjenica i fasificiranje stvarnih podataka, to je politika koja ovih dana pokazuje svu svoju pogubnost u Gospiću. Ta politika tvrdi da su, istina, neka zagađenja pronađena u podzemlju ispod smetlišta, ali se eto, ona zadržavaju tu i neće ići dalje. Po njima, voda ne teče nizbrdo, napisao je Lučić.
Upite o sigurnosti vode za zdravlje potrošača i obavljenim nalazima povezanosti Grabovice i izvorišta, o kojima pišu Bonačić Obradović i dr Lučić poslali smo i Vodovodu Dubrovnik, a njihov odgovor ćemo objaviti po primitku.
