Luka Bokić jedan je od onih mladih ljudi koji su svoje obrazovanje i akademski uspjeh uspjeli povezati s radom koji im donosi osobno zadovoljstvo i osjećaj svrhe. Nakon uspješnog završetka srednje škole, gdje je bio jedan od najboljih maturanata upisao je Studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a tijekom studija slučajno je dobio priliku raditi u ljetnom kampu za djecu s teškoćama u razvoju Osnovne škole Marina Držića. Posebno mjesto u njegovu radu zauzima glazbena radionica, u kojoj, kako kaže, svakodnevno svjedoči „toliko čistoj radosti“ da joj se iznova raduje.
U sklopu ljetnog kampa OŠ Marina Držića sudjelujete u radu s djecom s poteškoćama. Kako je zamišljen kamp, koje aktivnosti provodite i što djeca kroz njega dobivaju?
Kamp je zamišljen uglavnom ovako: ujutro nam stižu djeca pa ih dočekujemo i smještamo u njihove prostorije. Podijeljeni smo u skupine tako da svako dijete ima svoju skupinu s odgovarajućom prostorijom. Jednom kad se okupe, na jutra koja nisu prevruća, gledamo ih odvesti u šetnju ili u park. Ne idu svaki put sva djeca, već njih toliko da ih djelatnici mogu opušteno paziti. Oni koji ostanu u zgradi se razbuđuju i krenu hvatati aktivnosti koje ih taj dan zanimaju. To uglavnom bude crtanje i bojanje, slaganje raznih slagalica, igranje s lopticama, po strunjačama i sl. Neki od njih jako vole sve se bojama i papirom. Mnogo ih jako voli skakutati po onim velikim fitness loptama. Jednom je dječaku vrhunac zabave slaganje strunjača pri čemu glumi građevinskog radnika i uključuje nas djelatnike u posao. Prvi dio jutra nam je taraca s ljuljačkama u hladu pa se neki od njih izađu tamo ljuljati, a nekima je od njih to među omiljenijim aktivnostima. Kad se uspijemo organizirati, odvedemo ih i na kupanje ili u šetnju po Uvali Lapad. Zatim imamo marendu u kuhinji. Nakon marende smo najčešće već svi uglavnom u zgradi jer se tada već pametno skloniti od sunca i vrućine.
Djeca se vraćaju svojim aktivnostima i u ovom se dijelu jutra više igraju skupa i društveniji su nego kad tek dođu. Zadnjih uru vremena imamo glazbenu radionicu. Neki od djece ju jako vole i svaki dan sudjeluju od početka radionice pa sve dok im ne dođu roditelji. Nekima nije toliko zanimljiva pa odslušaju koju pjesmu i nastave svojim putem. Kamp je tako strukturiran da su djeca pod nadzorom i u školskoj zgradi, ali nemaju strogi program učenja koji moraju pratiti i oni i djelatnici.
Moje je iskustvo da to stvara jedno opuštenije ozračje, a i oni su zadovoljniji kad samo biraju aktivnosti koje ih zanimaju i privlače. Koliko sam primijetio, djeca kroz kamp dobivaju društvo, zabavu, opuštanje, radost, okruženje bogato aktivnostima, interakciju s odraslima i drugom djecom. Neki su od njih jako fizički aktivni i stalno u nekom pokretu pa sam siguran da im i to dobro dođe.
Koliko su ovakvi programi važni za djecu s teškoćama u razvoju, ali i za njihove obitelji koje tijekom ljeta često trebaju dodatnu podršku?
S obzirom na to da u trajanju od pet tjedana djeca svako jutro imaju organizirano mjesto međusobnog druženja i raznih aktivnosti prilagođenih njima, smatram da je važnost prilično jasna. Po meni je prilično očito – osim posvećenog obiteljskog okruženja, teško mogu zamisliti mnogo mjesta koje im mogu ponuditi toliko pojedinačne posvete, pažnje i aktivnosti, a da su istovremeno u živom društvu druge djece sličnog stanja. Tijekom školske godine, oni su u takvom okruženju prilično redovno, no čim dođe ljeto, to je razdoblje od skoro tri mjeseca bez škole.
Nisam u toku sa svakom pojedinačnom mogućnosti koja se njima nudi, no nisam čuo da ima previše mjesta u gradu na kojima mogu redovno boraviti u ovakvom obliku tijekom ljeta. Upoznavši se sa jednim dijelom njihovih potreba i načina na koji ih trebaju ispuniti, ne mislim da griješim kad kažem da i obiteljima sigurno dobro dođe imati mogućnost djecu ostaviti pod naš nadzor i imati jutarnju pomoć skrbi za njih. Stečenim iskustvom na ovom poslu, mislim da opravdano mogu reći da svaka pomoć i podrška dobro dođu. Ipak je u nas ljeto, većini ljudi, vrhunac radnog dijela godine.
Rad s djecom koja imaju različite potrebe zahtijeva puno strpljenja, znanja i empatije. Što vam je najvažnije u pristupu svakom djetetu i što vas taj posao svakodnevno uči?
Meni je osobno najvažnije da im pristupam tako da njima pustim da vode naše druženje. Njihova situacija za posljedicu često ima vrlo neobične uzorke ponašanja koja se kod većine ostalih ljudi ne pojavljuju, stoga je možda i više nego inače potrebno imati na umu njihovu posebnost. S obzirom na to da tek neki od njih znaju oblikovati rečenice, ne možemo se oslanjati na to da nam govore što im treba i što im se događa. Stoga su pažnja i promatranje njihovog ponašanja od ključne važnosti. Srećom, često imaju neke znakove koje nam komuniciraju iz kojih možemo zaključiti što im je potrebno.
Samo ih treba opaziti i naučiti. Stoga je stvarno važno naučiti kako svako dijete funkcionira po pitanju osnovnih potreba, komunikacije i svojih jedinstvenih uzoraka koji su dio teškoća. Svakodnevno me podučavaju važnosti pažnje, zahvalnosti za svoje blagoslove, jednostavnosti radosti i činjenici da istinska briga i ljubav nisu uvijek lagan posao.
Koji su vam trenuci u radu s djecom posebno dojmili i kada ste najviše osjetili da vaš trud i angažman imaju pravi smisao?
Moram priznati da su mi se najviše dojmili trenutci u kojima shvatim da me zezaju i kad iznenada pokažu neki oblik privrženosti. Nekada stvarno znaju iznenaditi inteligencijom, na primjer, praviti se da nešto ne razumiju samo da bih eventualno saznao da glume, i to u svrhu zafrkancije. Kad se potrude i to stvarno žele, mogu nas dobro izvozati. To mi je jako drago kad se dogodi i baš se dobro nasmijem. Posebno me dirne kada mi priđu i iznenada poklone zagrljaj i kad se, inače živahnija djeca koja teško stoje s mirom, smjeste kraj mene i samo miruju neko vrijeme.
Tada osjetim da iskazuju neki oblik svjesne povezanosti. Ipak, najviše smisla mog truda i angažmana osjetim kad im sviram. Duboko sam fasciniran činjenicom da svaki dan mogu svirati iste pjesme, a da su oni svejedno svaki taj dan jednako uzbuđeni, veseli, zahvalni i uključeni. Kad vidim kako se okupljaju, zabavljaju i vesele oko mene kad sviram, ne mogu ostati ravnodušan. To je toliko čista radost da se svaki dan radujem svjedočiti joj i jedva čekam tu glazbenu radionicu!
Što biste voljeli da se u društvu i školskom sustavu još promijeni kako bi djeca s poteškoćama imala još više prilika za uključivanje, razvoj i samostalnost?
Ovo mi nije nimalo lagano odgovoriti i pitanje je koje može otvoriti nebrojeno mnogo tema koje nadilaze specifičnu temu djece s poteškoćama. Uključivanje, razvoj i samostalnost impliciraju da su društvo i školski sustav skrojeni i organizirani tako da je njima to omogućeno. Ono što mi je prilično jasno jest da određene vrste teškoća zahtijevaju da dijete ima sebi prilagođen i jedinstven program jer jednostavno nije u mogućnosti pratiti programe stvorene za prosječnu djecu.
Možda pomalo naivno, reći ću: volio bih da ljudi koji se bave tim pitanjima i donose odluke o njihovim životima otvore srce, vide međusobne sličnosti i očite razlike, da ih u potpunosti prihvate u njihovim mogućnostima, da ne traže od njih ništa što oni ne mogu i ne žele i da se ozbiljno shvati činjenica da neke okoline i aktivnosti koje su drugima normalne njima jednostavno nisu. U mojem idealnom svijetu, oni bi odmalena pokazali što ih zanima i što žele raditi, to bi bilo ostvarivo, a društvo bi se organiziralo tako da im to omogući i ne opterećuje ih pokušajem prilagodbe u sustave i okoline koje njima temeljno ne pašu. S obzirom na to da svima ide u korist da su što samostalniji i snalažljiviji, van doma bi imali osobu uza se koja bi davala sve od sebe da izvuče iz njih maksimum njihovih kapaciteta i da ih što kvalitetnije osposobi za djelovanje u vanjskom svijetu.
Ali na način da ih susretne tamo gdje oni jesu i da može prepoznati i osjetiti kako oni najbolje uče. Pitanje samostalnosti nije jednostavno. Neki od njih imaju teškoće koje im onemogućuju oblike samostalnosti koje većina nas uzima zdravo za gotovo. S time se treba pomiriti, ali svakako ciljati na najveću moguću samostalnost koju stanje stvari dopušta. Mislim da je način da im omogućimo najveću samostalnost takav da im damo prostora da što više toga rade sami, a da mi interveniramo samo kada je skroz jasno da ne postoji način na koji oni to mogu obaviti bez pomoći. Što više poticati autonomiju i ohrabrivati ih.
Bili ste među uspješnijim maturantima svoje generacije. Kako danas gledate na taj put i što vas je usmjerilo prema radu s djecom s poteškoćama? Što kažu prijatelji?
S obzirom na to da sam kao maturant ciljao upisati studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, morao sam se potruditi biti uspješan s obzirom na to da sam znao da nije tako lagano upasti. Drago mi je što sam to uspio i što sam tada uspio upisati željeni fakultet. Moj rad s djecom s poteškoćama zapravo je počeo tako da mi je prijateljica iz srednje škole, dok smo bili studenti, bila ukazala na postojanje kampa i da traže djelatnike društvenog i humanističkog usmjerenja. Prijavio sam se to ljeto i dobio posao. Svidjelo mi se, shvatio da me ispunja taj rad i sad se vraćam. Prijatelji shvaćaju da mi taj rad leži i podržavaju me.
Kada usporedite svoje školske uspjehe i današnji rad s djecom, što biste poručili mladima koji možda tek traže svoj životni poziv – koliko je važno pronaći posao koji ima smisla?
Usporedbom školskih uspjeha i rada s djecom rekao bih jednu jednostavnu stvar – smatram da sebe radi o želji, motivaciji i iskustvu. Školske sam uspjehe imao jer sam bio motiviran znanjem da mi je potrebno za ono što želim. Ipak, moram priznati da mi dio školovanja koji uključuje pamćenje podataka i ispitivanje tog pamćenja nije pretjerano pridonio vještinama za rad s ovom djecom.
S druge strane, priliku sam dobio jer sam se uspio dovesti na željeno mjesto kroz školske i akademske uspjehe. To je poslužilo kao ulaz u polje, no jednom kad se nalaziš na terenu, u poslu, priča postaje drukčija.
Što bih poručio mladima?
Želite li živjeti život na način koji vama ima smisla, prilično je važno pronaći posao koji vama ima smisla. Nije li nam svima želja raditi ono što volimo i od toga živjeti? Neizbježno je da svaki posao nosi sa sobom nužne teškoće.
Ipak, značajan dio svog vremena provodit ćete radeći nešto, a to će vam posljedično oblikovati druge dijelove života. Nigdje nije idealno, ali mnogo olakšava kada znate da ćete u svom radu, kakvog god oblika bio, stalno uspijevati iznova nalaziti vrijedne stvari koje vas motiviraju da nastavite i prebrodite teškoće koje poslovi i rad za novac nose. Novac je važan, ali nije najvažniji.
Znam da nije lako, ali pokušajte se ne opterećivati ako još tražite svoj put. Očekivati da sa sigurnošću znate što želite raditi desetljećima svog života sa 14 ili 18 godina je prilično suludo u današnjem svijetu te su rijetki oni koji to stvarno znaju. Ako ste jedan od sretnika koji znaju bez dvojbe, zagrizite i ne puštajte.
