Iza dr. Marijane Rešetar, mlade specijalistice radiologije u dubrovačkoj općoj bolnici je zanimljiv i poprilično nekonvencionalan profesionalan put na kojemu je jedno postalo posve jasno – medicinu za životni poziv nije izabrala slučajno. A, uvijek je i lijepa i ohrabrujuća vijest kad se mladi ljudi koji su odrastali ovdje, odluče vratiti i svoj profesionalni život ispreplesti sa životima ostalih ljudi u zajednici. A, liječnici to rade.
-Čitav život se privatno i u poslu vodim osjećajem, ali na neki način me i samu zatekla vlastita odluka da se odvažim preseliti u Ameriku tek nekoliko dana po obrani diplomskog rada – pojašnjava sama, budući je nakon zahtjevnog studija kakav medicina jest, s koferom u ruci krenula prema San Franciscu. Američka “avantura” nije bila samo avantura, iz više razloga: jer je potrajala čak četiri godine tijekom kojih je obnašala veoma ozbiljne poslove, na odgovornim pozicijama, ali u – filmskoj industriji.
-Tijekom studija sam ljeti honorarno radila u timu organizacije lokacija na projektima snimanja serije Igre prijestolja, a u lipnju 2015. godine, tik pred diplomu, ukazala mi se prilika raditi na jednom kraćem projektu snimanja reklame za tvrtku Machine Zone Inc. iz San Francisca. Tijekom dva tjedna snimanja u zaleđu Zadra radila bih po 12 sati dnevno, a potom dovršavala diplomski rad uz dvojbu gdje odraditi staž – projekt je završen uz ponudu za posao na poziciji menadžera međunarodnih ljudskih resursa. Ponudu sam načelno prihvatila uz uvjerenje da će ista “ishlapiti” povratkom tima u SAD, međutim već dan iza, pokrenuo se čitav niz postupaka zapošljavanja i imigracije koji su me 3 dana poslije obrane diplomskog rada doveli u Ameriku, točnije u San Francisco. Time počinje moja četverogodišnja američka avantura i karijera u medicini privremeno pada u drugi plan. Tek sada, kad sam i sama majka, istinski razumijem i od srca sam zahvalna svojim roditeljima koji ni u jednom trenutku nisu doveli moju odluku u pitanje iz straha od nepoznatog. U tom sam trenutku imala 24 godine, svjesno sam odlučila napraviti taj korak i istražiti rad i život u inozemstvu, obzirom da se gotovo svi odrastajući zanosimo idejom da je “negdje preko” bolje i ljepše.
Iz današnje perspektive i odmaka vremena, kakve je lekcije dobila u tom razdoblju? i, što je utjecalo na povratak?
-Rad i život u Americi su po mnogočemu drukčiji i o tome bih mogla danima, ali izdvojit ću ono najbolje, a ujedno i razloge zbog kojih sam se odlučila vratiti. Što se ljepše strane rada tiče, to je prvenstveno financijska komponenta i činjenica da možete značajno napredovati i biti nagrađeni ako naporno radite i svojim se radom izdvajate, što u našem sustavu često nije slučaj. Obzirom da sam prvo bila menadžer, a kasnije i direktorica tima međunarodnih ljudskih resursa, jako često sam poslovno putovala i vidjela zemlje i gradove koje si inače nikad u dvadesetima ne bih mogla priuštiti posjetiti. Dinamika rada je znatno drukčija, dostupni ste praktički 24/7, a u četiri godine rada imala sam ukupno 20ak dana godišnjeg odmora. S druge strane, priroda posla u Silicijskoj dolini je takva da imate značajan obrat zaposlenika – tijekom staža u Machine Zone, morala sam “podijeliti” ukupno gotovo 500 otkaza, što me osobno jako pogađalo jer se mnogo toga u mom poslu značajno kosilo s onim što me inicijalno i dovelo do upisa na medicinski fakultet – želje da nekome pomognem i dam smisao svom poslu i životu.
Šest mjeseci prije povratka u Hrvatsku počeo se kod nje pojavljivati sve snažniji osjećaj zasićenja takvim stilom života i odluka je došla nekako prirodno.
-Jako su mi nedostajali obitelj i prijatelji, počela sam propuštati mnoge događaje u životima bližnjih, sve me više vukla natrag ideja o povratku medicini i tako sam jednu večer jednostavno donijela odluku da se vraćam u Hrvatsku završiti specijalizaciju, pa dalje kako bude. Povratak je bio iznenađujuće lagan. Kada me svijet umorio, vratiti se doma značilo je psihofizički ozdraviti. Danas je za mene posebno zadovoljstvo i čast svoje znanje i iskustvo staviti u službu grada kojem pripadam.
Zašto radiologija?
-Što se samog posla tiče, radiologija je za mene bila jedini logičan izbor. Ne volim rutinu, a baš svaki naš pacijent predstavlja dijagnostički izazov. Mogućnost da preciznom interpretacijom doprinesem pravodobnoj dijagnozi i liječenju, čini ovaj posao iznimno ispunjavajućim.
Je li bilo teško uskladiti specijalizaciju i privatni život, u međuvremenu si postala i mama?
-Razdoblje specijalizacije bilo je organizacijski prilično izazovno obzirom da je selidba u Zagreb (gdje me čekao trogodišnji rad pri KBC Sestre Milosrdnice) uključivala i moju, tada jednogodišnju kćer, a suprug je poslom dio godine vezan uz Dubrovnik – ipak, zime je provodio s nama i na tome sam mu izuzetno zahvalna, jer bi tada preuzeo gotovo sve ostale obaveze kako bih ja mogla raditi, učiti i u konačnici i položiti specijalistički ispit. Zahvale dugujem i mojoj majci na njenoj nepokolebljivoj vjeri u mene – ona je daleko najveći dio mog uspjeha.
Povratkom u bolnicu, specijalisti preuzimaju dežurstva, pripreme, posao je odgovoran… je li bilo teško naviknuti se na novi ritam?
-Raditi je naporno prvenstveno zbog značajnog broja prekovremenih sati, a sustav je preopterećen, no o tome dalje ne bih jer smatram da smo dovoljno informirani o problemima i valjalo bi se fokusirati na tematiku rješavanja istih.
Iskustvo je mladim liječnicima i specijalistima dragocjeno, a povratak na odjele bi, obzirom na velike kadrovske poteškoće, trebao biti dočekan uz veliku podršku i dobrodošlicu kolegica i kolegica. Obzirom da se sve češće u radiologiji spominje korištenje umjetne inteligencije, je li budućnost te specijalističke grane upitna?
-Imamo izvrstan mali kolektiv, kolege i kolegice su uvijek spremne doprinijeti svojim iskustvom i znanjem, što svakako znatno olakšava posao. Da, spominje se i sve veća uloga umjetne inteligencije u radiologiji, međutim važno je naglasiti da umjetna inteligencija nije zamjena za radiologa, već alat koji pruža dodatnu podršku u donošenju dijagnostičkih odluka. Konačna interpretacija slikovnog nalaza zahtijeva integraciju kliničkih podataka,
laboratorijskih nalaza, prethodnih pretraga i cjelokupnog medicinskog konteksta, što i dalje ostaje odgovornost liječnika specijalista radiologije. Ljudsko iskustvo, kliničko prosuđivanje i komunikacija s ostalim članovima multidisciplinarnog tima ne mogu se u potpunosti
zamijeniti algoritmima.
Zdravstveni sustav je preopterećen, liječnici su preopterećeni, uvijek nedostaje vremena … kako ostati ljubazan, empatičan, susretljiv?
-Za mene osobno biti liječnik nije samo zanimanje, već poziv koji traži znanje, odgovornost i ljudskost. Svaki susret s pacijentom podsjetnik je da iza dijagnoze stoji čovjek sa svojim strahovima, nadama i pričom i prvenstveno se trudim biti čovjek. Biti ljubazan ne košta, a bez obzira što obzirom na količinu posla nemamo dovoljno vremena za svakog pacijenta
pojedinačno, trudim se da moji pacijenti s pregleda odlaze sa svim potrebnim informacijama, popraćeni riječima ohrabrenja i utjehe.
Je li ti susreti s oboljelima, s bolešću, mijenja pogled na život?
-Kada ste svakodnevno u kontaktu s ljudima kojima je jedna dijagnoza u trenu promijenila život, nemoguće je zaboraviti koliko je život krhak. Upravo zato se trudim život živjeti danas, sa svim njegovim bojama, nepredvidljivostima i ljepotom.
