Dok publika na Dubrovačkim ljetnim igrama vidi dovršeni posao na scenama za predstave, koncerte i svečanu festivalsku atmosferu, iza kulisa mjesecima traje zahtjevna organizacija u kojoj svaki detalj mora biti što bolje usklađen. Jedna od osoba koja koordinira velik dio te komunikacije je Dajana Brzica, voditeljica odnosa s javnošću i marketinga Dubrovačkih ljetnih igara. U razgovoru otkriva kako izgledaju dani uoči otvorenja festivala, zašto joj vremenska prognoza postaje najvažnije štivo te zbog čega su Igre za nju mnogo više od posla.
Koliko puta dnevno zazvoni mobitel uoči otvorenja Igara i uspijete li ga uopće ikada ugasiti?
Iskreno – ne znam, niti sam ikad brojala. Znam samo da uoči otvaranja mobitel praktički ne prestaje zvoniti jer paralelno se koordiniraju mediji, umjetnici, partneri, sponzori, protokol, suradnici i cijela organizacija, a istovremeno se neprestano dogovaramo i međusobno usklađujemo unutar tima. U tim danima gotovo da i ne postoji radno vrijeme, pa o gašenju mobitela nema govora – jedino o čemu razmišljam jest imam li punjač pri ruci, da ne bi slučajno ostala bez baterije.
Osjećate li uoči svake sezone još uvijek onu pozitivnu tremu ili je iskustvo učinilo svoje?
Uvijek imam tremu. Iskustvo mi je donijelo znanje i sposobnost da se lakše nosim s pritiskom, predvidim moguće situacije i učinkovitije ih riješim. Nije me oslobodilo treme, ali me je naučilo kako s njom raditi i pretvoriti je u nešto što me dodatno motivira, jer svako novo festivalsko ljeto je nova priča, svaki program nosi nove izazove i uzbuđenje jednostavno nikada ne nestane!
Koliko vam ljeto u Dubrovniku zapravo pripada? Uspijete li pronaći trenutak za kupanje i odmor ili ga provedete gotovo isključivo radno? Obitelj i prijatelji vjerojatno znaju da ste ljeti teško dostupni. Kako izgleda vaš privatni život tijekom trajanja Igara?
Meni je najljepši dio godine za odmor rujan i listopad, ono naše bablje ljeto, tako da mi intenzivan rad tijekom festivalskog razdoblja ne pada toliko teško. Ljeto mi je jednostavno sinonim za Igre i tada se svi privatni planovi prirodno prilagode festivalskom rasporedu. Obitelj i prijatelji već znaju da sam u tom razdoblju teže dostupna i s vremenom su to prihvatili.
S druge strane, privilegij je biti dio Igara i svakodnevno svjedočiti vrhunskim umjetničkim izvedbama koje tijekom ljeta ispune cijeli Grad. To je iskustvo koje me iz godine u godinu podsjeća zašto volim ovaj posao, pa se i umor na kraju nekako lakše podnese. Jednostavno – za mene su Igre više od posla.
Koju festivalsku predstavu ili koncert pamtite kao gledateljica, prije nego što ste postali dio organizacije?
Kao Dubrovkinja odrasla sam uz Igre pa mi je zaista teško izdvojiti samo jednu izvedbu od svega što sam gledala prije nego sam postala dio tima. Ali evo nekako mi je u najfreškijem sjećanju ostao Skup u režiji Ivice Kunčevića na Poljani Ruđera Boškovića s Goranom Grgićem u naslovnoj ulozi. Sjećam se da sam tu predstavu dolazila gledati nekoliko puta, sve dok su se izvedbe zadržale na programu. Možda upravo zato s posebnim veseljem očekujem prvu ovogodišnju premijeru Skup na istoj lokaciji, u režiji velikog Paola Magellija i s vrhunskim festivalskim dramskim ansamblom.
Kad su koncerti u pitanju, jednako mi je teško izdvojiti samo jedan. Nastupi naše Dubravke Šeparović Mušović uvijek su na mene ostavljali snažan dojam. Posebno pamtim i veličanstveni koncert Lea Nuccija i Inve Mule sa Slovenskom filharmonijom ispred crkve sv. Vlaha. To su trenuci koji ostanu urezani u pamćenje, ne samo zbog glazbe, nego i zbog jedinstvene festivalske atmosfere.
Postoji li neko mjesto u Gradu na koje pobjegnete kada vam treba deset minuta mira usred festivalskog kaosa?
Pa baš i ne, tijekom festivala nemam ni vremena ni potrebu tražiti neko posebno mjesto za bijeg. Sretna sam što imam sjajne kolegice pa, kad uhvatimo desetak slobodnih minuta, radije skuhamo kavu u uredu i malo proćakulamo. To mi je najbolji predah i sasvim dovoljno da se resetiram i nastavim dalje.
Kad vam netko kaže “Dubrovačke ljetne igre”, koja vam je prva slika ili uspomena koja se pojavi u glavi? Kako izgleda jedan sasvim običan radni dan voditeljice odnosa s javnošću i marketinga usred festivalske gužve?
Definitivno bandijera Libertas i ceremonija svečanog otvaranja ispred crkve svetog Vlaha uz stihove Himne slobodi. To je onaj trenutak od kojeg se koža naježi, kada cijeli Grad diše kao jedno. A što se tiče radnog dana, tijekom Igara on ne postoji u klasičnom smislu. Dan započinje pregledom medijskih objava i koordinacijom aktivnosti, nastavlja se komunikacijom s medijima, tiskarom, umjetnicima, partnerima, sponzorima i suradnicima, pripremom sadržaja za društvene mreže i razne službene kanale, promotivnih materijala te nizom nepredviđenih situacija koje treba riješiti u hodu. Večeri su rezervirane za probe i izvedbe, često istodobno na različitim ambijentalnim lokacijama, pa radni dan nerijetko završi kasno u noć. Budući da kroz press ured prolazi velik dio festivalske komunikacije i materijala, potrebni su dobra organizacija, maksimalna doza koncentracije i brzina, kako bi sve funkcioniralo bez zastoja i grešaka.
Koji vam je bio najstresniji, a koji najsmješniji trenutak otkad radite na Igrama? Ima li neka anegdota koju danas prepričavate sa smijehom? Jeste li ikada morali rješavati neku potpuno neobičnu situaciju – od izgubljenog kostima, kašnjenja glumca ili vremenske nepogode do neočekivanih zahtjeva publike?
Najstresniji su mi trenuci kada se približavaju rokovi, a još uvijek čekate neki odgovor, naručeni materijal ili potvrdu na koju sami ne možete utjecati. Tu se najbolje vidi koliko je u organizaciji važno da cijeli lanac funkcionira. Posebno su mi stresne i situacije kada vremenska prognoza prijeti programu na otvorenom jer tada u vrlo kratkom roku treba donijeti i pravovremeno objaviti odluke koje utječu na program, publiku, izvođače i rad velikog broja ljudi. Znali smo se našaliti da ćemo dobiti onu značku najvećih obožavatelja vremenske prognoze jer u takvim danima prognozu otvorimo valjda stotinu puta, i to čim se pojave sivi oblaci, jači vjetar ili se more uzburka, a imate tu večer rasprodanu izvedbu na Lokrumu…
S druge strane, upravo iz takvih nepredvidivih situacija nastanu najljepše festivalske uspomene jer ono što se u tom trenutku čini dramatičnim, kasnije se prepričava kroz smijeh. Naravno, tu su i brojne interne uredske šale koje mi uljepšaju dan i podsjećaju koliko je važno imati dobar tim, pogotovo kada je tempo najintenzivniji.
Tko vas je od svih umjetnika i gostiju kroz godine najviše iznenadio jednostavnošću ili šarmom?
Ne mogu izdvojiti samo jedno ime u moru ljudi s kojima sam surađivala, ali primjećujem da su vrhunski svjetski umjetnici često najjednostavniji ljudi, bilo da je riječ o svijetu glazbe, drame, plesa ili likovne umjetnosti. Ono što me kod njih najviše impresionira je upravo ta jednostavnost, iskrenost i spremnost na suradnju, bez puno priče i nepotrebnog kompliciranja.
Ako biste nekome tko prvi put dolazi na Dubrovačke ljetne igre smjeli preporučiti samo jednu predstavu i jednu festivalsku lokaciju, što biste odabrali i zašto?
To je jedno od onih pitanja na koje je gotovo nemoguće dati samo jedan odgovor jer su Dubrovačke ljetne igre upravo po raznolikosti programa i ambijentalnosti jedinstvene u svijetu. Ali, ako baš moram izdvojiti jedan naslov, uz naše tri dramske premijere koje jedva čekamo, preporučila bih Medeju jer je riječ je o velikoj međunarodnoj koprodukciji koja okuplja vrhunski autorski i glumački tim, a donosi jedno od najmoćnijih djela antičke književnosti u suvremenom čitanju. Mislim da je to predstava koja se dugo, dugo pamti. Što se festivalske lokacije tiče, pitanje je jednako teško, jer svaka naša ambijentalna lokacija je posebna, a taj spoj vrhunske umjetnosti i jedinstvenog ambijenta se može doživjeti samo u Dubrovniku. Ipak, od svih našim ambijentalnih lokacija, nekako mi je najposebnija tvrđava Lovrjenac.
Ima li neka festivalska “tajna” koju publika ne vidi, a bez koje Igre jednostavno ne bi mogle funkcionirati?
Publika vidi čaroliju na pozornici, ali ne i ono što stoji iza nje, a to je veliki tim vrijednih i pametnih ljudi koji mjesecima prije pripremaju svaki detalj i brinu da sve prođe u redu. Rekla bih da je upravo ta energija tima najveća festivalska “tajna” jer Igre čine ljudi i bez njih ništa ne bi moglo funkcionirati.
Kad Igre završe, što vam prvo nedostaje, a što jedva čekate da nakratko nestane iz svakodnevice?
Već kad 26. kolovoza ujutro dođem na Stradun, najviše mi nedostaju naši plakati i festivalski vizuali koji su puna dva mjeseca krasili gradske ulice. Bez obzira na prvo olakšanje jer je festival uspješno priveden kraju, upravo me taj prizor praznijeg Grada uvijek nekako dirne i stvori knedlu u grlu. U tim posljednjim danima kolovoza najviše mi fale festivalska energija i osjećaj da se svake večeri na nekoj od ambijentalnih pozornica događa nešto posebno.
S druge strane, nakon završetka Igara najviše se veselim danima u kojima mobitel napokon malo utihne i kada imam više vremena za obitelj, prijatelje, kupanje i dobru knjigu. No taj predah nikad ne traje dugo – vrlo brzo kreću pripreme za novu festivalsku sezonu, a s njima i neki novi izazovi i nova uzbuđenja.
