Nakon jučerašnje javne rasprave o prijedlozima novih prostornih i urbanističkih planova za Dubrovnik, najprije treba reći ono što je pošteno reći: formalni dio postupka proveden je korektno. Javni uvid traje 30 dana, građanima je omogućeno sudjelovanje, održana su dva javna izlaganja, a u postupak su ranije uključeni i gradski kotari, mjesni odbori i drugi sudionici – smatra gradska vijećnica Centra Viktorija Knežević te dodaje:
To je standard koji treba pohvaliti. U tom dijelu nadležni Upravni odjel i pročelnik dr. sc. Božo Benić odradili su posao bolje nego što smo često navikli gledati u postupcima donošenja prostornih planova.
Međutim, korektna procedura ne rješava ono o čemu se sada mora razgovarati. A to je sadržaj planova.
Jučerašnja rasprava pokazala je da na neka od najvažnijih pitanja još uvijek nemamo jasne odgovore.
Prvo pitanje je za koliko se stanovnika Dubrovnik uopće planira.
To nije tehničko pitanje. To je temeljno političko i razvojno pitanje. Dubrovniku već danas nedostaju stanovi za brojne Dubrovčane, ali i za ljude bez kojih grad ne može normalno funkcionirati. Nedostaju nam kadrovi u zdravstvu, obrazovanju, komunalnom sustavu, javnim službama i drugim poslovima koji drže grad živim tijekom cijele godine.
Zato prostorni plan ne može ostati na općoj tvrdnji da se stvaraju pretpostavke za razvoj. Mora se jasno reći koliki broj stanovnika se očekuje, gdje ti ljudi trebaju živjeti, kojom infrastrukturom će taj rast biti praćen i što se događa ako se taj broj ne ostvari.
Drugo pitanje odnosi se na turističke kapacitete.
Ako je turizam dominantna gospodarska grana Dubrovnika, onda moramo znati koliki broj turističkih postelja ovi planovi pretpostavljaju na širem području Grada Dubrovnika. Posebno je važno znati koliko tog kapaciteta ostaje lokalnom stanovništvu, a koliko se otvara velikim investitorima.
To je pitanje ravnoteže. Dubrovniku ne treba razvoj koji će dodatno istisnuti lokalne ljude iz prostora i iz gospodarstva. Ako se već planiraju novi turistički kapaciteti, mora se znati kome oni stvarno služe i kakve posljedice proizvode za stanovanje, promet, komunalnu infrastrukturu i svakodnevni život građana.
Treće pitanje otvorilo se kroz Dubrovačko primorje.
Iz jučerašnjih odgovora proizlazi da daljnje širenje stambenih zona u naseljima Dubrovačkog primorja ozbiljno ograničavaju planirane trase autoceste, brze ceste i željeznice. To je vrlo ozbiljna informacija.
Autocesta i brza cesta Dubrovniku jesu važne, osobito zbog povezivanja i rasterećenja postojećih prometnica. Ali sada prvi put jasnije vidimo da rješenje jednog problema može otvoriti drugi problem. Ako se prometni koridori postave tako da dugoročno zatvore razvojne mogućnosti Dubrovačkog primorja, onda Dubrovnik plaća previsoku prostornu cijenu.
Prema onome što je predstavljeno, Komolačka dolina može biti značajan prostor za buduće stanovanje i može primiti nekoliko tisuća novih stanovnika. Ali nakon toga se postavlja pitanje: kamo dalje?
Ako Dubrovačko primorje ostaje blokirano prometnim koridorima, onda se mora otvoriti i šire pitanje trase jadransko-jonskog pravca. Ne smije biti zabranjeno razgovarati o tome je li autocesta kroz Dubrovačko primorje jedino moguće rješenje, osobito ako postoji mogućnost da se dio šireg tranzitnog pravca rješava trasom kroz zaleđe, uključujući prostor Popova polja.
Dubrovnik ne smije izgubiti razvojni prostor zbog tranzita koji se može i mora promatrati u širem regionalnom okviru.
Četvrto pitanje odnosi se na Srđ.
U predloženom planu predviđa se gašenje dosadašnjih građevinskih mogućnosti na platou Srđa, osim u funkciji rekreacijske zone. To je važna promjena i o njoj treba otvoreno razgovarati.
Srđ je prostor koji se desetljećima spominjao i kao mogući prostor za širenje Dubrovnika, pa i kao prostor za neki budući “novi Dubrovnik”. Sada se, međutim, pokazuje da se taj prostor u ovom postupku zapravo ne može ozbiljno razmatrati za takvu namjenu dok se ne promijene planovi više razine, prije svega županijski prostorni plan.
To znači da se pitanje Srđa kao mogućeg prostora za dugoročni razvoj grada realno odgađa za najmanje još jedan planski ciklus. U praksi, to može značiti pet, deset ili više godina prije nego što se o tome uopće može početi ozbiljno planirati.
To je problem samog sustava prostornog planiranja u Hrvatskoj, ali je i političko pitanje za Dubrovnik. Ako se već sada vidi da grad nakon Komolačke doline nema dovoljno jasnu dugoročnu razvojnu rezervu, onda se ne može zadovoljiti odgovorom da se o Srđu sada ne može govoriti jer viši plan to ne dopušta. Upravo zato treba već sada otvoriti pitanje promjene viših planova.
Javna rasprava ne smije se svesti na formalnost. Ona mora poslužiti da se ova pitanja jasno postave i da se na njih dobiju stvarni odgovori.
Dubrovnik mora znati za koliko stanovnika se planira. Mora znati koliki turistički kapacitet želi. Mora znati gdje će živjeti ljudi koji će u tom gradu raditi. Mora znati što se događa nakon Komolačke doline. Mora znati hoće li prometni koridori riješiti promet ili zaključati razvoj Dubrovačkog primorja. I mora znati odustaje li se od Srđa kao moguće razvojne rezerve na desetljeće ili dulje.
Ovi planovi nisu samo karte. Oni su odluka o tome kakav će Dubrovnik biti u idućih nekoliko desetljeća.
Zato ću u javnoj raspravi sudjelovati i dalje s konkretnim primjedbama i prijedlozima. Podržati ću ono što je dobro, ali neću pristati da se najvažnija pitanja ostave neodgovorena.
