Župa dubrovačka je ponovno postala mjesto susreta književnosti i prirode. Pod krošnjama stabala, ondje gdje književnost ljeti najlakše pronađe put do svojih čitatelja, otvoren je ovogodišnji program Knjiga pod stablima razgovorom s autoricom Danijelom Crljen koji je vodila knjižničarka Nikolina Njirić.
U opuštenoj atmosferi među stablima u parku Striježice razgovaralo se o književnosti, obitelji, sjećanjima, prirodi i procesu nastanka knjiga.
Danijela Crljen privukla je veliku pozornost javnosti i književne kritike debitantskim romanom Strah od kupina (2021.), koji donosi slojevitu, stogodišnju kroniku jedne splitske obitelji s naglaskom na njezine ženske članove. Roman je, u izdanju splitske Naklade Fragment, doživio čak četiri izdanja te pronašao put i do školskih klupa kroz gimnazijsku lektiru.
Tijekom razgovora dotaknule su se i koncepta transgeneracijske traume. Crljen je to ilustrirala znanstvenim eksperimentom s miševima koji su, nakon izloženosti elektrošokovima uz miris trešnje, taj isti strah prenijeli na čak osam idućih generacija.
„Zamislite koliko mi toga nosimo… Mislim da je takvo vrijeme došlo u društvu da osvještavamo neke stvari i obrasce. Puno se danas priča i o obiteljskim traumama, o tome što nam je preneseno s majčinim mlijekom čega nismo ni svjesni. Mislim da je to baš neka aktualna tema i dobro je da je napokon došla generacija koja otvara ta pitanja i drago mi je da smo mi ta generacija koja će sad napraviti nešto više i reći: ja to neću svojoj kćeri prenijeti.”
U tom kontekstu, moderatorica je pročitala dirljiv ulomak iz romana koji duboko rezonira s tom težinom nasljeđa:
„Mi smo tvoji, ti si naša, mi smo vaši, sazidani od kamenih imena, vaša je težina u nama, mi vučemo vaše kamenje; dajte nam pomozite da od njih napravimo kule koje će nas sačuvati. Vi ste u nama i niste ni gore ni dolje.”
Komentirajući pročitano, autorica je istaknula svoju životnu i umjetničku filozofiju:
„Rekla bih da sve što je lijepo mora biti malo teško, da nema u prečacima nikakve ljepote i da za bilo što u životu i umjetnosti moraš malo prokrvariti da bi osjetio, nema smisla drugačije.”
Književnica i urednica Julijana Matanović svojevremeno je istaknula kako je upravo drugu knjigu najteže napisati, no Crljen je taj izazov uspješno savladala romanom Deset tisuća koraka (2024.). Riječ je o intimnom dnevniku u kojemu se pripovjedačica obraća svojoj preminuloj baki, mudrom i strpljivom slušatelju koji ne presuđuje.
Osvrnuvši se na pritisak oko objave drugog djela, autorica je otvoreno progovorila o položaju spisateljica:
„To je isto malo ono muško-žensko pitanje. Znači, u Hrvatskoj kad muškarac napiše jednu knjigu, odmah je izvrstan pisac. Kad žena napiše knjigu, e sad te maco čekamo na drugoj da vidimo kako će ispasti. Sad me čekaju i na trećoj valjda, ali dobro.”
Naslov romana referira na autoričinu svakodnevnu odluku da u vremenu restrikcija napravi barem deset tisuća koraka u prirodi kako bi sačuvala zdrav razum.
„Meni ta korona, strašno me nešto razljutila i ja sam rekla – neće meni sad nitko reći da ne smijem vani izlaziti na sunce i zrak. I onda sam odlučila da ću svaki dan napraviti bar deset tisuća koraka i to mi je bio cilj svakodnevno”, prisjetila se autorica.
Knjiga donosi duboku analizu mentalnih i društvenih poremećaja tog perioda, pri čemu je autorica izrazila posebnu zabrinutost za dugoročne posljedice izolacije na djecu:
„Masa ljudi će reći: ne, ne, dobro je, završilo je, nećemo sad više o tome. Ono što me osobito zabrinulo je, a to me brine i danas, što će se pokazati za 20-30 godina, ta djeca koja su prošla taj period izolacije, možda su im se javili nekakvi strahovi, kako će oni reagirati u odrasloj dobi.”
Najveće uzbuđenje među publikom izazvala je vijest o završetku njezinog trećeg romana. Autorica je otkrila da je rukopis upravo poslan izdavaču i urednici Dorti Jagić, a knjiga će nositi naslov Smiljana. Crljen je emotivno objasnila kako je do nje sasvim slučajno došla priča o djevojčici koja je ostala zaboravljena:
„Ja sam shvatila da sam ja zadnja koja zna tu priču i kopkalo me neko vrijeme kako sad da joj osiguram, da je zaštitim skroz od zaborava i onda sam odlučila njoj posvetiti roman. Ona se zvala Smiljana, rodila se 1950., umrla 1954., znači nije imala niti četiri godine, i evo ovo je moj pokušaj da joj vratim nekako, da je zaštitim od zaborava.”
Za sam kraj, unatoč ljetnoj kiši koja je počela rominjati, autorica je publici uputila toplu ljetnu književnu preporuku: Bookerom nagrađenu Prorokovu pjesmu autora Paula Lyncha te psihološki napete kratke romane belgijske spisateljice Amelie Nothomb čiji vas završeci „totalno razbaruše i zapitaju poznajete li uopće sebe”.
