Planinari su se za vulkan Cotopaxi (5897 metara), drugi najviši vrh Ekvadora i ujedno jedan od najaktivnijih vulkana na svijetu, pripremali na aklimatizacijskim usponima na planine Pasochoa (4110 m) i Pichincha (4696 m) u blizini Quita, glavnog grada Ekvadora.
Što radi sedmoro ljudi, od kojih su šestoro završili speleološku školu a sedmi se također uvlačio u šiplje i jame, u avionu za Kolumbiju i Ekvador? Ne. Cilj im, što bi se nekako logički nametnulo, nikako nije zavući se u podzemni svijet ove dvije južnoameričke države. Dapače. Cilj je u potpuno drugom smjeru- što bliže Suncu. I to mnogo bliže nego što mu je Chomolungma, najviši vrh Himalaja. Ekvator, ispupčenje na planeti i tako to. Zato i temperatura od petanestak stupnjeva izgleda kao da je dvostruko veća. Pa se dogodi da se na suncu opeče, ispeče i da se koža oguli. I to tek nakon tretmana priučene šamanke Sandre koja za ublažavanje boli i opeklina koristi ulje od koke i kanabisa.
Što nas je dovelo tamo? Već drugu godinu pokušavamo doći do Damavanda, vulkana sjeverno od Teherana. No, geopolitičke turbulencije su nas nagnale da potražimo alternativu. Pa smo se okrenuli na drugi kraj svijeta. I opet zamalo nered. Kolumbija i susjedna Venecuela. Naizgled neizvjesnost, ali bili smo opušteni. Jer ovo je putovanje bilo sve samo ne uobičajena planinarska ekspedicija. Pa smo se privikli. Najprije nam je i sam odlazak bio ugrožen zbog prepreka koje ponekad nastaju ondje gdje ih najmanje očekuješ. Sve je to ipak ispala samo kušnja. Put je bio, zahvaljujući EST-u i njegovom vlasniku Draganu, neminovan.
U gluho doba noći s podgoričkog aerodroma krenuli smo, svi do jednog prvi put u životu, prema Južnoj Americi. Informacije koje smo dobivali o Kolumbiji i Ekvadoru uglavnom su nalikovale krimi filmovima B-produkcije. Sve gore od goreg. Od otmica i pljački do buđenja u hotelskoj kadi bez bubrega. Prva destinacija- Bogota. Deset milijuna ljudi u glavnom gradu Kolumbije. Velegrad kao i svaki velegrad. Primjete se razlike među ljudima, razlike među kvartovima i njegovim stanovnicima. Hotel nam je bio u rezidencijalnom dijelu, a on je pun zelenila, čist i uredan, s biciklističkim stazama i svime što je potrebno za ugodan život. Prvi boravak u Bogoti bio je samo priprema za odlazak u susjedni Ekvador. Pa smo se tek uspjeli popeti na Monserrat, 3152 metra visoku planinu na kojoj se nalazi i samostan s crkvom iz 17. stoljeća. Ovo je nezaobilazna turistička atrakcija, ali i odredište za stanovnike Bogote. Cijeli grad je na dlanu s ovog vrha. Spustili smo se u grad i obišli muzej sa slikama i kipovima Fernanda Botera, kolumbijskog umjetnika poznatog po predimenzioniranim, ali živopisnim likovima.
Sutradan krećemo prema aerodromu i na let za ekvadorski glavni grad Quito. Pijemo neuobičajeno mnogo vode, dvije do tri litre minimalno, kako bi se hidrirali i smanjili mogućnost pojave problema vezanih uz visinsku boilest. A tu je i čaj od koke- uobičajeno piće za smanjenje napora, tegoba visinske bolesti i još koječega. Svježe lišće koke nije dozvoljeno, ali suho lišće za čaj jest. I uvoze ga iz Bolivije. Tako barem piše na kesicama čaja.
Quito, na kečuanskom jeziku, jeziku Inka, znači mjesto u središtu svijeta. Pedesetak kilometara u dužinu i pet-šest u širinu. Toliko se u dolini okruženoj planinama i vulkanima rasprostire ovaj grad s nešto manje od tri milijuna stanovnika. Smjestili smo se u hotel s pogledom na jedan od naših aklimatizacijskih uspona- predivnu planinu Pichincha, po kojoj se zove i regija u kojoj je Quito. Još smo oprezni- pazimo što jedemo i koliko mnogo vode pijemo. Hrana je odlična. Kozice i škampi idu sa svom mogućom hranom. I banane- pečene, s ribom ili mesom, kao slastica. I izobilje voća- većinu vrsta ne poznajemo, ali uživamo u njima. Jedući ih ili pijući sokove. Sutrdan je prvi uspon. Pasochoa. Trebalo je to biti 40-ak minuta vožnje od hotela. No, sudar dva autobusa, gužve, obilaznice i loša cesta prema startnoj poziciji- rastegli su početak uspona. Ekvadorski vodič stoga mijenja odredište, pa se umjesto na udaljeniji vrh penjemo na onaj bliži- stotinjak metara niži. „Samo“ 4110 metara. Staza je travnata i zemljana. Užitak za hodanje. Prolazimo pored i kroz rančeve s desecima konja. Idila.
Nemamo nikakvih tegoba po pitanju visine. Ali imamo sa suncem. Iako smo se mazali raznim kremama, poprilično smo izgorili. Neki i poljubičastili. Povratak u hotel, voda, voće i delicije. Sve u mjeri. Lagana šetnja gardom. Oprezni smo i dalje. Sljedeći dan- letvica ide još skoro 600 metara gore. Pichincha koju gledamo s prozora hotelske sobe. Mnogima će to, 4696 metara, biti najviši vrh koji su u životu popeli. Jedva 114 metara niži od Mont Blanca, a ni mrve snijega. Predivna zemljana staza, visoka trava. Opet idila. Samo je završni uspon ponudio zahtjevni sipar, više pijesak poput onoga morskoga nego kamen. Pomučili smo se malo kroz njega, razmišljajući kako ćemo se u povratku tuda sjuriti kao na valovima. Tu smo ugledali i kondore. Dva kondora koji su radoznalo oblijetali oko nas. El kondor spasa!- komentirao je Oli, iskoristivši priliku da predahne dok su ostali snimali i fotografirali ove impozantne ptice. Svih sedmoro smo se bez ikakvih problema popeli na vrh. Marenda, fotografije i pokret natrag. Nakon Pichinche osjetili smo da je naš pristup dao rezultate- hidratacija, malo čaja, odlična hrana i kvalitetan san. Bili smo spremni za Cotopaxi. Sljedeći je dan bio predviđen za odmor. Odnosno šetnju po gradu, obilazak samostana i crkvi koje su španjolci sagradili odmah po okupaciji ovog dijela svijeta- koncem 15. stoljeća. Otišli smo i do Mitad del Mundo- sredine Svijeta. Lijepo uređen i osmišljen centar na kojemu je označen prolazak nulte paralele, zamišljena granica koja dijeli Sjever od Juga planete. I onda šoping, hrana, šetnja i hotel. Sutra je bio ključni dan putovanja. Ono zbog čega smo bili tamo.
Vrat Mjeseca, kako prevode Cotopaxi. Krenuli smo iza objeda. Opušteni. Možda čak i malo previše opušteni. Pred nama je bio najveći planinarski izazov u životu. Svima, pa čak i našem gotovo pa već tradicionalnom, vodiču EST-a Jovanu. Njemu i Mariji doduše za samo dva metra od dotadašnjeg vrha (Kilimandžaro), ali ipak najveći. Drugima je to bio Ararat koji je ipak 750 metara niži od Cotopaxi, a trećima dva dana ranije popenjana Pichincha. Dobivamo zimsku opremu i upoznajemo ekvadorske vodiče koji će ići s nama na uspon. Probavamo i namještamo dereze i pojaseve, uzimamo cepine i kacige. Sjedamo u terence i krećemo kroz nacionalni park. Na samom ulazu u daljini ugledamo Cotopaxi kako se igra s oblacima.Veličanstven je. Gotovo nestvarno djeluje da ćemo se popeti na njegov vrh. Djeluje kao mitološki vrh na kojemu je pristup dozvoljen samo- znate već kako je to išlo u mitologiji.
Kako se vozimo kroz park i penjemo u visinu, nestaju šume i grmlje. Samo trava i crne kamene gromade- posljedice erupcija vulkana iz nekih prošlih vremena. I krda divljih konja koji slobodno pasu po tim prostranstvima. Zuastavljamo se na gotovo 4500 metara nadmorske visine i odatle krećemo pješice do planinarskog doma koji je na 4864 metra visine. Brzo smo došli do doma. Bilo je oko 17 sati. Jasno, nismo bili jedini koji su se spremali na uspon. Bilo nas je ukupno skoro 40. Vodiči su nam održali motivacijske govore, upozorili nas na moguće tegobe pri usponu, jeli smo, popili čaj i zavukli se u vreće za spavanje. Trebalo je odmoriti prije polaska. Barem uhvatiti uru-dvije sna. Počinju i prve glavobolje. No, to se lako sanira. Nestrpljivi smo i napeti. Već oko 23.30 se dižemo i oblačimo. Za pola sata je pokret. Spuštamo se iz sobe u kantinu i gledamo druge planinare koji se spremaju na završni izazov. Bodrimo jedni druge pogledom. I nadamo se da će nas planina pustiti da dođemo na rub kratera, na sam vrh. Vodiči daju znak za pokret. Izlazimo u noć. Snijeg lagano pada, ali nije posebno hladno. Namještamo čeone lampe. Korak po korak krećemo u nepoznato.
Penjemo se oko 250 metara visine od doma i tu se zaustavljamo. Vodiči, koji su nas promatrali utijekom ovog dijela uspona određuju tko će s kime „u navezu“- vodič i dvoje planinara povezanih konopima. Naveza se koristi kad ima ledeničkih pukotina i kad je teren iznimno strm, a time i prijeti velika opasnost da netko otkliže u provaliju i završi ne samo planinarsku karijeru. Tu nas razdvajaju i više se nas sedmoro nećemo zajedno sresti tijekom uspona. Fabijan ide prvi u navezi, sam s vodičem. Oli sa Sandrom. Maris i Dea, cimerice i u navezi. Marija i ja. Jovan i Rosa, cura iz Beograda. Tako smo krenuli. A što dalje reći. Borba! Cepin u jednoj ruci, štap u drugoj, pogled prema kolegama u navezi, i korak po korak. Udisaj i novi korak. Cepin u ledu ili snijegu, pa promjena ruku na skretanju i tako, naizgled u nedogled. Svako stotinu metara u visinu vodič zastaje i tjera nas da pijemo vodu. Utočili smo mlaku vodu i čaj. Prije polaska su nam spominjali neko prolazno vrijeme i nakon koliko vraćaju planinare natrag, ali to nam nije bilo posebno bitno. Čuli smo da su neki iskusniji prebrzi pa da dođu po mraku na vrh. A da je potrebno namjanje 6 sati za taj podvig. Gledamo neka svjetla ispred sebe, pa neka svjetla iza nas. Snijeg lagano pada i čuje se grmljavina. Nije toliko hladno. Nekih minus pet. Vodiči se dogovaraju i neki razmišljaju o prekidu uspona. Ipak odluče da idu dalje. Mi na svakom zaustavljanju pitamo za ostale naše- Idu li? Jesu li još „u igri“? Potvrđuju nam da jesu. Uspon postaje sve naporniji, a staza sve strmija. Cepin i štap pomažu jako puno. Ali jako je naporno. Ništa ne boli, ništa ne smeta, ali umara. Koraci kao da su sve teži i sporiji. Dolazimo na jedan mali plato i tu srećemo Fabijana. Sat je vremena do vrha. Od tada pa do zadnjih 10 minuta uspona idemo jedni iza drugih. Pred sam kraj naš vodič krene negdje udesno i mi napuštamo Fabijana i njegovog vodiča.
Nemamo snage misliti o tome zašto takav manevar. Borimo se sa svakim korakom i svakim dahom. Vodič se zaustavlja i zaboja cepin u led. Gledamo ga. A on kaže- To je to! Grlimo se, potekla je i pokoja suza. Uspjeli smo! A još je mrak. Par minuta kasnije eto i Fabijana s vodičem. Veselimo se i fotografiramo s njime još dok je mrak. Pet i po sati nam je trebalo do vrha. Uranili smo. Ipak, ubrzo počinje svitati. Dolaze Jovan i Maris. Koji nisu krenuli zajedno. Ubrzo naš vodič kaže kako moramo natrag. Zadržavanje na vrhu uz isparavanja vulkana baš i nije najpametnije- kaže. Krenemo natrag i već nakon nekoliko koraka sretnemo Deu. I ona je uspjela. A kakve su se drame događale i zašto su naše kolege došle u drugačijim kombinacijama nego su krenule- to je za jedan manji filmić. Vodiči su, naime, pratili korake svih grupica naveza, pa su prilagođavali planinare potrebnom tempu da bi se uspjelo doći do vrha u predviđenim terminima. Pa rošada za rošadom. Svejedno, uspjelo im je dovesti većinu na vrh. A to je najbitnije. Kako se razdanilo, spuštajući se gledali smo kuda smo se sve penjali. Kakve su to strmine i litice bile. Možda i bolje što je bio mrak pri usponu. Spust do doma je bio beskrajno dug i na drugačiji način naporan. Noge umorne i manje stabilne, proklizavanje, pokoji pad. U domu smo se pokušali zavući u vreće za spavanje i odmoriti. Ali, naš plan nije bio i plan vodiča. Tražili su da se oporavljamo na nižoj visini od one na kojoj je bio dom. Pa smo se spustili do vozila i krenuli natrag u hotel u Quito.
Teži dio ekspedicije bio je završen, pa smo se mogli opustiti. Stoga je u programu za sljedeće dane bio gradić Banos na jugu države. Turistički gradić koji je smješten uz kanjon rijeke i koji u svojoj blizini ima desetke predivnih slapova. Na putu do Banosa otišli smo do plavo-zelenog vulkanskog kraterskog jezera Quilotoa . U tom području živi dosta stanovnika koji govore starim Inka jezikom. Fizionomijom su također bliži svojim precima nego onima koji su ih pokorili ili su dovedeni da rade na novoosvojenim teritorijama španjolskog kralja. Opuštajući krajolici, deseci pasa koji su redom opušteni i vole se maziti. I to magično jezero u krateru vulkana.
Banos kao da je napravljen samo za turiste. Restorani, saloni za masažu, kafići, suvenirnice i ponuda nebrojeno mnogo adrenalinskih i inih avantura. Baš za odmor nakon napora posljednjih dana. Hotel nam je u samom centru gradića, pa nam je sve na stotinjak metara udaljenosti. Tako i placa na kojoj rijetki domaći stanovnici jedu. Obroci su oko 3, 3 i po dolara. Jedu dosta morske hrane (kozice i škampi su nezaobilazni pa i kod mesnih obroka), riječnih riba, svinjetine, piletine, ali i zamorce. Naši kućni ljubimci u njih se lagano roštiljaju. Neki su ih i probali. Da je kao svinjetina. Ipak ga u susjedstvu zovu- morsko prase. Otišli smo „party autobusom“ na turu sedam vodopada. Zadnji je zaista atrakcija- El Pailon de Diablo. Stotine posjetitelja gužvaju se i provlače, na dijelovima i čučeći i jedva prolazeći, kako bi vidjeli ovaj najpoznatiji ekvadorski vodopad. Nerijetko su mokri do gole kože, ali to im ne smeta. Okušali smo se i u zip-line, a jedan dan otišli smo na kanjoning. Speleo iskustvo činilo nas je iskusnima s konopima i spuštanjem. No, nismo očekivali da je zadnja prepreka zapravo skok unatrag s visine od 36 metara i to između tri slapa vodopada. Ali, toliko je atraktivno da nam je bilo žao što skok ne možemo ponoviti više puta. U Banosu smo osjetili i čari noćnih izlazaka, a najviše poštovanja smo odavali lokalnim kuharima i roštilj-majstorima.
Iz Banosa smo krenuli natrag prema Quito. Tu smo imali jedan polutajni zadatak- Dei je trebalo smisliti nešto za 40.-ti rođendan. I cure su smislile- Karaoke bar koji su zakupile samo za nas. Ovaj dio ostaje u našoj intimnoj uspomeni. Kako luda i zabavna može biti noć u glavnom gradu Ekvadora. Uz lokalni muzički hit koji nas je pratio od dana kad smo dvojicu Ekvadoraca u restoranu čuli da ga sviraju i pjevaju- „Zapateando Juyayay“.
Sutradan predvečer krenuli smo ponovo u Bogotu i tu proveli skoro dva dana prije leta za doma. Opet kombinacija šetnje, ovaj put i Botanički vrt s kraja 18. stoljeća, i gastronomskih eksperimenata. I u kraj petnaestog dana lagani pozdrav s Bogotom i odlazak na aerodrom. Povratak prema Podgorici i vožnja do Grada.
Svakako, Kolumbija i Ekvador su premašili očekivanja. Početna zebnja i neizvjesnost zamijenjene su oduševljenjem i zahvalnošću. Popeli smo se na tri planine, a među njima i na vulkan Cotopaxi, a da pritom nitko nije imao nikakav problem. Proveli smo se i uživali u bojama, mirisima i okusima Anda i Južne Amerike. Znate onu- nema nas đe ne dođemo! Nema nas đe ne uživamo i đe se sve ne popenjemo!
Zato, Južna Ameriko, nećemo ti reći zbogom, nego doviđenja! Juyayay!
