Bivši dubrovački gradonačelnik i branitelj, Vido Bogdanović se osvrnuo na jučerašnje događaje oko dočeka brončanih rukometaša u Zagreb. Zapisao je:
Poznata je misao Carla von Clausewitza da je ’’rat nastavak politike drugim sredstvima’’ koja se u naše doba slobodno može parafrazirat u ”sport je nastavak politike drugim sredstvima” ili u konačnu izvedenicu ”sport je nastavak rata drugim sredstvima”. Ostaje neodgovoreno pitanje gdje je tu umjetnost i kultura, ili preciznije para-umjetnost ili para-kultura.
U proteklih stotinjak godina na našim područjima su se ispreplitale i sudarale razne vojske i ideologije upravljane svakojakim politikama ostavljajući za sobom spaljenu zemlju, poklano stanovništvo i uplakanu djecu. Umjetnici i kulturnjaci su kroz svoja djela žurili pratit i veličati svoje političke uzore i njihove vođe. Pobjednici su rušili prethodne spomenike i podizali svoje. Režimi i njihove vojske su sve činili kako bi najpopularnije sportaše i timove uključili u svoje političke igre dobro znajući propagandni učinak sporta i sportskih uspjeha kako na učeni tako i na neuki narod. Nacionalizam i domoljublje kao nedjeljive političke i ratne komponente se uspješno kaleme na sport stvarajući neodjeljivu vezu između političara, sportaša i navijača.
Kroz četiri ratne godine na ozemlju susjednih država djelovala je takozvana država ili iskrenije rečeno ne-država samozvana nazivom NDH koja nije bila nezavisna, nije bila ni država, a i hrvatstvo te države je upitno. Hrvati su bogobojazan kršćanski narod, uredan i dobrohotno okrenut prema susjedu i drugačijem. Bila je to neljudska, nečovječna tvorevina nastala kao priležnica europskih političkih i vojnih hegemona prve polovice 20. stoljeća, nacističke Njemačke i fašističke Italije. Završila je kako je jedino i mogla završiti zajedno sa svojim patronima, razbucana, likvidirana i raseljena diljem svijeta. Nažalost, i pobjednici su izgubili osjećaj ljudskosti jezivo likvidirajući još uvijek neutvrđeni broj vojnih gubitnika, političara i pratećih civila. Raseljeni sudionici propale vlasti i države nisu se mirili s potpunim gubitkom sanjajući i pripremajući se za kad-tad revanš i osvetu nemilosrdnim pobjednicima.
Izabran je poljski Papa, Glasnost je počela rastakati svjetsku komunističku jezgru, digli su se poljski sindikati, pao je Berlinski zid …….. Došlo je vrijeme i za sređivanje starih računa osjetili su slijednici i simpatizeri poništenog režima ne-države. Obnovila se politička stranka na ustaškim korijenima otvoreno koristeći i promovirajući ustaške simbole i pozdrave, ponovo na zidove vješajući portrete izdajničkih vođa i da ih ne bi netko pogrešno shvatio osnovali su stranačku paravojsku pored postojećih oružanih formacija novo nastajuće države. Imali su obnovitelji i ambiciozne političke i državničke ciljeve osim osamostaljenja i višestranačja, konačni obračun s domaćim političkim neprijateljima kroz sveopću lustraciju, rješavanje ”srpskog pitanja”, proširenje državnog teritorija na susjednu republiku/državu. Uključenje u međunarodne asocijacije i vojne saveze može, a i ne mora.
I opet su popušili, preobučeni pobjednici iz one države preuzeli su i ovu, novu. A revizionisti su završili kako su završili, ali ideje, veterani, crna boja, brojni simboli, pjesme i kako bi se moderno reklo ”narativi” su ostali pretočivši se u neku po njima pravovjernu nacionalnu supkulturu često se miješajući s nedvojbenim nacističkim simbolima i porukama zabranjenim u cijelom civiliziranom svijetu. Dolazi do relativizacije nedvojbeno zločinačke i nečovječne ideologije koja uz propuhani obrazovni sustav privlači sve veći broj mladih koji nemaju pojma ko su bili ustaše, a ko partizani. Oslanjajući se na neupitan nacionalni autoritet, katoličku crkvu u Hrvata, nekritički prihvaćaju simbole svoje vjere uz nespojivo hladno i toplo oružje sa znakovima i porukama nacističkih i ustaških pobijeđenih režima. Često se na fasadama koče ušata U u kombinaciji s križem i da ne bude dvojbe, kukastim križem. Mladost koja je rođena nakon drugog svjetskog rata, koja je rođena nakon Domovinskog rata ne preže od pjevanja ustaških pjesama po javnim prostorima, skandiranja ”ajmo ustaše” u uličnom mimohodu i na nogometnom stadionu. A vrhunac nacionalističke inicijacije jest grupni punoglasni odgovor ”spremni” na zadano ZD.
Iako brojni veliko Hrvati i profesionalni Hrvati tvrde da fašizam i ustaše ne stanuju ovdje i da ih nema, netko se uporno potpisuju po fasadama, oblači u mračne obleke, označava neupitnim znakovljem osobno se javno i glasno deklarirajući kao ustaše ZDS. Neko laže! Priča ili kako se moderno reče, narativ je da ko nije s njima nije Hrvat ili da nije dovoljno dobar Hrvat uz preporuku da se gonimo iz ”njihove” Hrvatske.
U cijeloj toj kakofoniji ili konfuziji kroz proteklih tridesetak godina pojavio se, ne znam kako bi ga nazvo, nisam muzikolog, pjevač, možda pučki pjevač, koji izvodi glazbene uratke intenzivnog domoljubnog naboja koji neprikriveno koketira s nacionalizmom, štoviše, ustaški obojenim nacionalizmom kroz čije pjesme se prepoznatljivo provlače simpatije prema onom ustaškom poretku, ali i suvremenim neoustaškim stremljenjima, sve garnirano ustaškim sloganima i pozdravima. Uz to se uporno deklarira kao iskreni vjernik unoseći u svoje nastupe brojno vjersko znamenje, likove i poruke. Sve začinjeno oružjem, ogromnim mačem kojim pjevač nekome presuđuje. Uz parapolitičke napjeve, brojne vjerske simbole, pjevač preuzima i političke inicijative zazivajući smjene nevoljenih političara često agresivnim i neuljudnim, kako se ono reče?, narativom.
Pitam hrvatske prelate kako dopuštaju vjerske poruke i simbole složene s oružjem i vojevanjem, složene s znakovljem, porukama i asocijacijama na nečovječni, zločinački fašistički režim i vrijeme koje osuđuje cijeli civilizirani svijet.
I krug se zatvara. Kad glazba i zabava postaje nastavak politike drugim sredstvima prethodno služeći se ratom (ratovima) pa sportom i u konačnici muzikom i u domoljublje upakiranim mrziteljskim porukama prepoznatim u cijeloj Europi. Ali ne i u Hrvatskoj. Jer oni u glas pjevaju samo o obitelji, Domovini i Bogu, a mi bićemo gluhi i ludi, i slijepi pa ne čujemo jasno ispjevane i prikazane poruke. Zaželjeli rukometaši? Pa eto im, ne možemo im pomoć objašnjavat o čemu pjeva njihov omiljeni pjevač. Školu su vjerojatno završili, ovu našu propuhanu. Vjerojatno i vjeronauk sa svim sakramentima, ali žalosno je da ne prepoznaju o čemu njihov idol i motivator pjeva. A ako znaju pa i dalje inzistiraju na njemu onda su opasni kao i on.
Odgovorit će mi neki da sam Jugoslaven i što mi ne smeta crvena petokraka. Jesam, rođen sam u državi koja se zvala nešto i Jugoslavija, u knjige upisan kao Hrvat, kršten 1954. i prošo prave vjeronauke u svećeničkih velikana u Dubrovniku, pričestilo me, krizmalo i vjenčalo u Crkvi, ali isto tako zaredilo me u pionire i omladinu pa i u JNA. Petogodišnji MBA iz hrvatstva sam završio u dobroga Pera na Šalati u doba mraka sedamdesetih godina. Nikad nisam bio u partiji ko i nitko moj. Proživio sam 36 godina u onoj državi i evo još gotovo 36 u ovoj. I neću dugo. Boli me kad nas neki polupismeni glavozdani vraćaju u prvu polovicu prošlog stoljeća namećući mladima davno pobijeđene i napuštene svjetonazore i ciljeve umjesto traženja novih puteva u njihovu pošteniju i ljudskiju budućnost bez mržnje i isključivosti. Ne smeta ni obitelj ni Domovina ni Bog, ali smeta kad ih se organizirano vodi u stanja gdje se kite vrbe i umrtvljuju susjedi, kad se sunarodnjacima koji drugačije misle preporuča da idu iz njihove Hrvatske.
Bronca je nedovoljan i beznačajan razlog iskoristiti je za opasnu nacionalističku manipulaciju.
