Fotografkinja Željka Milić koja s obitelji živi u Župi dubrovačkoj zbilja ima čitav niz šarolikih zanimacija, a humanitarna akcija kroz koju sa svojom “ekipicom” dijeli, širi i daruje osmijehe koji liječe i pružaju podršku, prepoznata je u široj zajednici. U blagdansko vrijeme koje obiluje nizom obaveza koje se trebaju obaviti, Željka sa svojim timom misli – na druge.
U vrijeme blagdana kad je svima žurba, vi proteklih nekoliko godina zastanete i poklonite Osmijeh za osmijeh najpotrebnijima. Krenuli ste s foto kutkom i profesionalnim fotografiranjem, ali ste s vremenom proširili akciju na raznovrsne aktivnosti i to traje danima. Što vas motivira i inspirira da svaku godinu akciju širite i nadograđujete?
Prije pet godina krenuli smo skromno, ali i s dozom straha – hoće li naša ideja biti prihvaćena. Vrlo brzo pokazalo se da su naša očekivanja daleko nadmašena. Odaziv je bio velik već od samog početka, toliko da smo fotografiranje produžili na tri dana, što je s vremenom postalo i lijepa tradicija.
Prvi set osmislili smo doslovno na licu mjesta i ispao je odlično, no svake godine imamo potrebu nadmašiti onaj prethodni.
U želji da prikupimo što više humanitarnih priloga, ali i da našim sugrađanima ponudimo nešto novo, zabavno i drugačije, s vremenom smo uz foto kutak počeli organizirati i druga događanja. Danas se akcija proteže kroz čak sedam dana zauzeti kvizovima, koncertima,
predstavama, večerama. I svake godine nastojimo nešto novo nadodati.
Inspiraciju crpimo iz svakodnevnog života, filmova, ali i iz prijedloga drugih ljudi. Posebno nas veseli činjenica da je akcija prerasla u tradiciju kojoj se ljudi unaprijed raduju. Upravo je to najveća motivacija da svake godine idemo dalje.
Kako se volite družiti s dragim osobama u vrijeme Adventa – na kućicama u Župi, u Gradu ili u toplom domu?
Blagdansko vrijeme me zaista veseli. Najviše volim one male, tople trenutke kod kuće – kad s djecom i suprugom kitim bor i stvaramo ugođaj u kojem svi rado boravimo. Naravno, ne propuštamo ni đir do kućica, bilo u Gradu ili u Župi, pogotovo kad su u pitanju koncerti ili predstave za djecu. Volim popratiti i podržati blagdanska događanja kad god mogu.
Fotografija je vaša ljubav i zanimanje – što jedna fotografija može što ne mogu riječi? Kada ste i kako otkrili tu ljubav u sebi? Uzmete li ikad fotoaparat u ruke i fotkate za svoju dušu? Što su vam najdraži motivi?
Fotografija je po meni izuzetno snažan medij – jednim pogledom može probuditi cijeli niz emocija. Riječi opisuju, a fotografija osjeti.
Oduvijek sam voljela bilježiti trenutke iz svog života. Moj prvi fotoaparat bio je na film, a svaki ušteđeni novac trošila sam na nove role i njihovo razvijanje. Te fotografije i danas čuvam.
Pravi interes razvio se tijekom studija, kada sam imala priliku koristiti profesionalnu opremu. Tada sam znala – to je ono čime se želim baviti.
Kao i u svemu, tako i u fotografiji, važno je stalno vježbati i usavršavati se, pa često fotografiram i „za dušu“. To su najčešće obični, svakodnevni trenuci – igra moje djece, boravak u prirodi, planinarenje ili putovanja. Najviše volim fotografirati ljude, njihove emocije, govor tijela uz igru svjetla i sjene što daje onaj finalni dodir cijeloj fotografiji.
Kako započinjete dan – uz kavu ili čaj doma ili u društvu?
Dan najčešće započinje spremanjem djece za školu ili vrtić. Nakon toga, ovisno o danu u tjednu, idem na trening ili, ako imam vremena, doručkujem i popijem kavu – sama ili u društvu. Nemam neku strogu rutinu, dani su mi prilično šaroliki, pogotovo u sezoni kada smo svi na sto strana. No, na kraju dana, najviše se volim ušuškati na kauč i pogledati dobar film ili seriju.
Kad vam je dosta svega, kako punite baterije – u društvu dragih ljudi na večeri, plesu, bijeg u prirodu, putovanje s obitelji?
Iskreno – sve navedeno. Moja lista želja i interesa je toliko duga da mi je ponekad i 24 sata premalo. Zimi već tradicionalno s društvom organiziramo večeri društvenih igara, pune smijeha i zabave.
Kada završi sezona, dolazi moje vrijeme i za planinarenje. Boravak u prirodi me ispunjava i daje mi novu energiju.
Velika želja mi je sudjelovati u Highlanderu i Caminu te se popeti na što više hrvatskih vrhova.
Volim putovati. Obiteljski putujemo najčešće zimi i u jesen, kada smo svi zajedno, a ljeti kako nam raspored dopusti. Ali bez obzira na gužvu tijekom sezone, uvijek pronađem vrijeme i za poneki koncert izvođača kojeg volim bez obzira na lokaciju, pa se i to može računati kao putovanje.
Vaša obitelj poštuje tradiciju, štuju Festu svetog Vlaha i župske običaje. Kada vas možemo očekivati u župskoj nošnji u procesiju na Festi?
Moj suprug zaista drži do tradicije i ona mu je jako važna. I u potpunosti se slažem – tradicija i običaji nekog mjesta veliko su blago i vrijednost koju treba prenositi s koljena na koljeno. To su korijeni svakog mjesta, pa tako i naše Župe.
Suprug je i ove godine barjaktar, što ga posebno veseli, a s njim će u procesiji biti i sin Roko. Maris i ja ćemo ih, kao i do sada, ponosno pratiti i podržavati iz publike. Još se nisam odvažila obući nošnju, ali nikad ne reci nikad – možda se jednog dana i Maris i ja pridružimo. Za sada mi je lijepo biti promatrač i uživati u ljepoti Feste.
Dostupnost svega nam olakšava kreativnost u kuhinji. Volite li kuhati tradicijska ili moderna jela? Kako je vaše omiljeno jelo, a koje je omiljeno jelo vaših ukućana?
Jako volimo kuhati i isprobavati i nove i stare recepte. Posebno obožavam soparnik – nešto tako jednostavno, a tako savršeno. U našoj obitelji, trenutno je najdraže jelo suprugova pasta sa škampima i vongolima. Klinci u njoj posebno uživaju.
Dobar trening ili dobar film?
Volim oboje, ali kad već moram birati – dobar film.
U vremenu ekranizacije, pokrenuta je akcija čitanja 15 min dnevno djeci. Čitate li vi? Omiljena knjiga ?
Jako volim čitati, a čitanje djeci prije spavanja kod nas je često. Roko je veliki fan stripova i anima koje rado čita sam, dok Maris svaku večer bira priče koje joj čitamo. Zadnja knjiga koja me posebno dojmila je “Catch a Fire: Život Boba Marleya”.
Živite u malom mjestu, da možete što biste promijenili u Župi, što Župi nedostaje?
Volim Župu jer je idealno mjesto za odgajanje djece. Nema one velikogradske žurbe, a opet imate sve što vam je potrebno. Teško mi je reći što joj nedostaje jer vidim da se puno radi na tome da postane još pristupačnija mladim obiteljima. Smatram da je Župa zaista lijepo mjesto i dobra podloga za budućnost.
