“Dubrovačka pošta i dezinfekcija pisama u 18. i 19. stoljeću” – naziv je nove knjige Nika Kapetanića u nakladi Društva prijatelja dubrovačke starine.
Ponešto drukčija tematika od posljednjih knjiga u kojima je obrađivao veoma zanimljive okolnosti života i porijekla u Konavlima, Kapetanić ovaj put prianja dokumentaciji pisama i pošte koja je prolazila nevjerojatno dugačke rute u vrijeme zaraznih bolesti koje su poharale Europe u 18. i 19. stoljeću. Svaka je pošiljka trebala biti dezinficirana i s potvrdom da je raskužena mogla je doći do svog pošiljatelja. Za to su se izrađivali i posebni pečati koji su ukazivali da je pošta čista izvana, a prljava iznutra ili da je čista i izvana i iznutra. Često su se umjesto tih žigova mogli naći i rukom napisane opaske koje su upućivale da su pisma očišćena.
U svakom slučaju i ovom tematikom Kapetanić otkriva zanimljivosti iz prošlosti kojima bi se pozabavilo manje istraživača, što je dodatna vrijednost njegovih radova.
U uvodu knjige je i objašnjenje interesa za ovu temu:
Pojavom kuge počinje i borba protiv te opake zarazne bolesti. Uvodi se karantena gdje su ljudi i roba morali provesti 40 dana kako bi se sa sigurnošću utvrdilo ima li zaraženih. Grade se lazareti kako bi putnici (i trgovačka roba) boravili u adekvatnim uvjetima.
Dubrovčani su prvi u Europi počeli s borbom protiv kuge. Godine 1377. uspostavljaju karantenu na Mrkanu i okolnim otočićima, a od 1397. na otoku Mljetu. Boravak na udaljenim otocima pokazao se neprikladnim pa se prostorije za boravak i raskuživanje grade bliže Gradu. Nakon Graca slijede Danče pa Lokrum. Nakon neuspjelog pokušaja izgradnje na Lokrumu konačno je 1627. izgrađen moderni lazaret na Pločama.
Osnovna je tema ovog rada raskuživanje, odnosno dezinfekcija poštanskih pošiljki, u prvom redu pisama. Dezinfekcija se počinje sve više provoditi, osobito od početka 18. pa sve do druge polovice 19. stoljeća. Usavršavaju se metode raskuživanja. Uz dimljenje i izlaganje vatri, pisma se tretiraju raznim spojevima i njihovim parama, počevši od octa do sumpornih i klorovodičnih spojeva.
Kuga, a kasnije i kolera česte su na Levantu. Zato se na granici Austrijskog s Osmanskim (i Ruskim) carstvom uspostavlja sanitarni kordon s izgrađenim lazaretima. Pritom se uz lazarete koriste i drugi nazivi poput kontumaca ili raštela. Stroga obveza da se pisma moraju dezinficirati prije ulaska na teritorij Austrije uvjetuje izgradnju kontumaca na granici. Kako se pošta uglavnom s Levanta prevozila brodovima, najvažniji lazareti izgrađeni su na riječnim i morskim lukama. Pritom treba izdvojiti lazaret u Zemunu koji je bio na Dunavu na granici s Turcima te Trst na austrijskoj obali Jadrana. Niz kontumaca i raštela nalazio se na dugoj granici Austrije s osmanskom Bosnom. Isticali su se oni u
Brodu, Kostajnici, Obrovcu, Kninu, Sinju, Klisu, Metkoviću, ali i brojni drugi.
Posebna pozornost posvećena je promjeni smjera kretanja pošte prema Dubrovniku zbog obvezne dezinfekcije. Tako pošta iz Carigrada ili Soluna ide brodom preko Crnog mora i Dunava do Zemuna gdje se obavlja raskuživanje. Zatim ide Savom do Karlovca, pa preko Knina i Zadra, do jadranskih luka (Trst, Rijeka, Zadar), odakle brodskim linijama nastavlja do Dubrovnika. Pošta iz jugoistočnog Mediterana (Aleksandrija, Smirna, Cipar) putuje prvo do Trsta, gdje se raskužuje te se potom vraća u Dubrovnik.
Kada je u pitanju pošta na Levantu, obvezno treba istaknuti ulogu brojnih austrijskih konzulata koji su najzaslužniji za dobru organizaciju pošte. Pri većini od njih osnovani su i poštanski uredi. Poštanske urede osnivaju i važnije brodske linije o kojima uvelike ovisi put kojim će pisma putovati do konačnog odredišta.
Navedeni su primjeri raskuživanja u Dubrovačkoj Republici iz 18. stoljeća, kao i iz vremena Austrije. Sanitarni uredi osnivani su u Sustjepanu, Dubrovniku i Gružu, ali i u nekim drugim mjestima na području bivše Republike poput Trpnja, Slanoga, Trstenice (Orebić) ili Stona.
Prošlo je oko sto pedeset godina nakon prestanka intezivnog raskuživanja pisama i tretiranja istih kao opakog izvora zaraze.
Mnogi navodi iz ove knjige danas djeluju pomalo nestvarno. Sve to urananje pisama u razne tekućine, bušenje, izlaganje vatri ili vrućim parama podsjeća na srednovjekovne sprave za mučenje.
Tema ovog rada omogućuje nam da osjetimo protok vremena i sjetimo se onoga mladog dubrovačkog pjesnika i njegova stiha „Stalna na tom svijetu samo mijena jest.”
