Jedina specijalistica dječje pulmologije s iznimno velikim iskustvom više ne radi u dubrovačkoj općoj bolnici!
Vijest koja se sa zabrinutošću i nezadovoljstvom proširila između dubrovačkih mama možda se pokušala u komentarima “ublažiti” i s informacijom kako pedijatrica nastavlja raditi u jednoj dubrovačkoj privatnoj poliklinici, no to nikako ne može biti utješno, jer činjenica jest da se ostaje bez još jednog specijalističkog pregleda za djecu u mreži javnog zdravstva.
Pa će u dubrovačku bolnicu, uz brojne ostale gostujuće liječnike, ubuduće na pedijatriju povremeno morati dolaziti i dječji pulmolog. No, vjerujem kako se nije problem složiti u razmišljanju kako bi uvijek trebalo biti poželjnije da se u liječenju oslanjamo na domaće zdravstvene snage, ljude koji su tu, među nama, stalno. Ne zato što smo mi neka ksenofobna sredina, već zato što gostujući liječnici dođu, odrade i pođu, nemaju oni ni vremena ni interesa stvoriti odnose povjerenja, cjelovitijeg poznavanja pacijenata, koje zapravo i prate tek povremeno i na jedno određeno vrijeme.
Da budemo načisto. Gostujući liječnici dolaze dok im se, na kraju krajeva, to sve skupa i “isplati”. A sustav je tome modelu pribjegao kako bi se “začepile rupe” koje se šire zbog manjka kadra. Iako takav model financijski značajno opterećuje hrvatski zdravstveni sustav, može se djelomično opravdati, samo ukoliko je riječ o dolascima specijalista koji su nužno potrebni kao ispomoć kolegama u manjim bolnicama. Ali je posve neopravdan ukoliko se vrata gostujućem liječniku ili liječnicima širom otvaraju, iako “u kući” imaš svoje odlične specijaliste čija leđa iz nekog razloga želiš vidjeti.
Misao vodilja o tom oslanjanju na ljude koji s nama dijele svakodnevice tijekom cijele godine, u našoj bolnici malo “šteka”. Jer se, posve je očito, (o)lako odriču i vrsnih i iskusnih specijalista koji su gradili dubrovačko zdravstvo, čija se imena s respektom spominju među domaćim i inozemnim kolegama i u krugovima puno širim od ovoga našeg, lokalnog kruga. Ovaj zadnji primjer samo je jedan u nizu.
Postaje sve očiglednije da oni koji odlučuju, ne mare što se konstantno oslabljuje javni zdravstveni sustav, dakle, dostupna zdravstvena skrb za svih, a one koji sve to itekako osjećaju preko “svojih leđa” i novčanika, strah od zamjeranja vodi u šutnju i jadikovanje uz kavu. Iako jest činjenica da se nije lako zamjerati, a ponajmanje liječnicima, “jer svi opet nekad dođemo k njima”, o problemima s kojima se susreću i oni, na svojim radnim mjestima, a onda lančano i sve osobe koje trebaju zdravstvenu zaštitu, postavlja se pitanje je li baš uvijek “šutnja zlato”.
U svakom slučaju, ako se zna da su mali pacijenti s dječjeg odjela dobivali svoje termine za pulmološke preglede i kontrole sve tamo do proljeća sljedeće godine, moglo bi se zaključiti kako je do prekida suradnje došlo iznenadno.
Uvijek postoje sofisticirane metode i načini da se nekome tko iz nekog razloga postaje neželjen, iako je briljantan u svom poslu, pokažu vrata. To smo već puno puta vidjeli.
Ovim tekstom se ne bavimo osobnim, već javnim. U dubrovačkoj bolnici radi čitav niz zbilja odličnih liječnika na kojima kao pacijenti moramo biti zahvalni, jer bi ih se poželjelo imati i u ostalim hrvatskim bolnicama. Liječnika koji svojim znanjem i odnosom prema pacijentima svjedoče o tome da “male” bolnice velikima mogu napraviti jedino ljudi koji u njima rade.
Stoga ovakvi slučajevi, osim što rastužuju, i zabrinjavaju.
Jer je riječ o javnom zdravstvenom sustavu! Upravo zbog onog javnog valja dići glas. Zbog zaštite zdravstvenog sustava dostupnog svima. Jer, u ovakvim slučajevima i primjerima puno više gubi zajednica nego pojedinac. Za iskusne i dokazano stručne liječnike uvijek ima posla. I ona “koga nema, bez njega se može” neka se objesi “mačku o rep”. Da, može, ali kako?
Taj slogan je već bacio javni zdravstveni sustav na koljena. Kao i mnoge druge javne sustave koji su morali i trebali biti na raspolaganju velikom broju ljudi svih socijalnih kategorija, na maksimalno kvalitetan, uređen i funkcionalan način. Liječnika nedostaje. Vrište o tome brojke u mnogim medijskim stupcima, kao što se nad svima nama nadvija već dulje vremena pitanje – tko će nas u budućnosti liječiti? I što će biti s onim građanima koji moraju dobro promisliti o svakom euru, pa i kada njime plaćaju zdravlje?
O problemu odlazaka specijalista iz naše bolnice je nedavno, preko društvenih mreža pod punim imenom i prezimenom progovorio jedan medicinski tehničar, bivši zaposlenik bolnice. Naveo je nekoliko odličnih specijalista koji su napuštali Medarevo zbog međuljudskih odnosa, sujeta, taština, nekolegijalnih i nesolidarnih postupaka koje nisu mogli izdržati. Zbog nepravičnosti, jer, dok su jedni zaštićeni različitim “folijama” nekog ili nečijeg protektorata, drugi su izloženi svemu i svačemu, bez obzira na to što profesionalno i dobro rade svoj posao.
Rijedak je slučaj da netko iz sustava otvoreno i javno i glasno progovori o toj vrućoj temi o kojoj se govori puno i često, ali uvijek u uskom krugu ljudi i ispod glasa, kako se ne bi zamjerilo ljudima o kojima sutra tebi ili tvom djetetu ili nekome iz obitelji može ovisiti život.
Jer, svi smo mi ovdje “osuđeni” na našu bolnicu, pogotovo u hitnim slučajevima.
Upravo zato što o njima, i nama i našoj djeci ovise životi, treba govoriti javno, glasno i otvoreno, jer šutnja je dodatno zakopavanje u ostatke nekad respektabilnog javnog zdravstva. Ne bih se složila da je šutnja odobravanje, ali svakako postaje prostor u kojemu oni koji odlučuju mogu raditi “što hoće”.
Zašto se misli kako se nema pravo zahtijevati da u našoj bolnici rade naši liječnici, specijalisti iza kojih stoje rezultati i znanje, zašto se misli da se nema pravo tražiti da njome upravljaju najbolji od najboljih, zašto se misli da se ne treba očekivati disciplinirani i uređeni i dobro posloženi sustav jasno ocrtanih kriterija i pokazatelja nečijeg rada?
Zašto se sustav tako lako i olako odriče ljudi koji još imaju snage, volje, a nadasve znanja i iskustva da budu dio kotačića javnih zdravstvenih usluga?
Bolnice u Hrvatskoj su pune pacijenata iz Dubrovnika koji ne mogu u svom matičnom gradu dobiti potpunu i adekvatnu medicinsku skrb, svatko od nas se barem jedanput zatekao u razgovoru s nekim koga se “spasilo” u nekoj drugoj bolnici, ne zbog objektivnih razloga, već zbog loše odrađene obrade u našoj bolnici. I u tome leži sva besmislenost one olako usvojene uzrečice – Koga nema, bez njega se može.
Može, ali kako i na čiju štetu?
Je li važno “krpiti” sustav samo potrebnim brojem liječnika kako bi formalno bili zadovoljeni uvjeti da se može funkcionirati kao dio zdravstvene mreže ili bi trebalo iznad svega voditi računa o tome da obavljeni pregledi u dubrovačkoj bolnici ulijevaju povjerenje, ne samo onima o čijim se životima radi, već i liječnicima u drugim bolnicama u koje stignu pacijenti iz ovog kraja?
Bilo bi u interesu svih nas puno bolje da oni koji odlučuju, određuju i postavljaju, a potom i štite svoje odabranike, o tome razmisle prije nego se nastavi niz odlazaka specijalista i liječnika koji su svoj život posvetili medicini kao kotačići u dubrovačkom javnom zdravstvenom sustavu.
