U sklopu likovnog programa Dubrovačkih ljetnih igara u Sponzi je otvorena izložba radova slikarice Antonie Rusković Radonić koja se predstavlja velikim formatima i svojim izgrađenim prepoznatljivim motivima izraženim u snažnim kolorističkim potezima.
U ime Igara brojnoj nazočnoj publici se obratila v.d. ravnateljica Marijeta Radić Grabovac, glumica Nikolina Prkačin je pročitala isječak iz jednog Krležinog teksta objavljenog krajem 40-ih godina prošlog stoljeća, a lijepom doživljaju otvaranja je pridonio i violončelist Petar Đula Vrbanić. Izložbu “Tebi” je otvorio Vlaho Bogišić koji je i autor teksta u katalogu koji prati izložbu, a koji se može pročitati u cijelosti u nastavku:
Otvoreni svod
U lirskome izvještaju Milana Milišića o tome kako je to bilo Kad je Bog stvarao Dubrovnik riječ je o tome da se Dubrovnik kao vlastita slika svijeta spasi od nestanka u historijskoj zbilji, da ga se vrati u dijalošku i kreativnu dimenziju, protumači kao figuru iz božanskog ateljea gdje se ne operira po idejnim nacrtima. Na početku su, koliko razumijemo prema biblijskom predlošku, bili riječ a i svjetlo, čulo se i vidjelo, pa ipak jedva da ima sumnje kako su te prve slike u bojama imale miris, da je ishodište po sebi cjelovito i da se je stoga u njega s dobrim razlogom moguće vratiti. No takav povratak nije samostalan, podrazumijeva kretanje kroz vrijeme, pri čemu alati poput tkalačkog stana ili puta svile mogu biti od pomoći, ali neće riješiti zagonetku takva, vječnog života.
Kada je negdje oko milenijske obratnice Antonija Rusković odlučila krenuti među ljude pokazujući im na slikama kako zbilja izgleda svijet kojim se kreću brzo se zapazilo kako njezina potraga ima rezona, pa i po tome što nije ustuknula pred legijom prethodnika koji su na srodne načine miješali slikarske boje da bi dobili nijansu kroz koju se iz vlastitog prolazi u onaj pjesnikov atelje. Slikarica je doista već bila položila stroge zavjete, ne samo u akademskoj, mentorskoj sferi već i po gesti da se i u kulturnom, socijalnom pogledu vrati na spomenuti nestajući rub, provjeravajući ga tako i vlastitim građanskim iskustvom kao marginu na kojoj se lomi moda. To zapažanje nije bilo pogrešno, a ni površno, jer se nije moglo znati da će svoju famu o povratku prepoznati u priči, predaji, pa će se umjesto dizajniranja svjetova, premda je studirala filozofiju, prepustiti nesigurnom i po sebi nedovršenom ishodišnom kompleksu, kakav se ponekad naziva zavičajem.
Baveći se rasvjetom toga ambijenta u ljetno predvečerje drugi pjesnik zapaža kako „od zmajskih ostrva iz Cavtata, od sv. Jakova i Lokruma nosi jugo bijele zavjese oblaka tako nisko da diraju svojim koprenama tvrđavu na Lokrumu. Jedna bijela lađa probija se od Cavtata, ima vjetar u krmu. Jedan sivi trabakuo valja se u obratnom smjeru. Nevera od tramontane, crnom, crnom velikom brzinom zavija čitavu scenu grada od Colegiuma jezuitskog do Ravelina u sivu novembarsku maglu. Bijele kupole Gospe i luka, dvor; Orsan do Ravelina je osvijetljen venecijanski žuto, jer se sunce od Petke probija ispod crne mase i vodoravno reflektorski probija kroz tu sivu zavjesu. Grimiz neba sa zelenim opalom u daljini nad Mljetom pali se intenzivno do smaragdno žutog zelenila, do boje zlatnog vina. More oko Lokruma u kopreni močvarnog pljuska, koji dolazi velikom brzinom. Čitav kraj do Brgata i grebena koji zatvaraju župski zaton, a koji oko sv. Jakova padaju strmo, osvjetljuje se narančasto-zeleno, tako intenzivno, da se sav klorofil sa modrom crvenom zemljom, sa oleandrima, sa kamenim krovovima i ogradama zapalio takvo intenzivno zelenilo i u takve boje te sve djeluje vještački rasvijetljeno. Tamno ocalno, bijela pjena uz grebene, bijele grive talasa na pučini i u daljini stub duge u sedam boja, sve djeluje kao dekor za Medeju, za antiku. Ni po čemu nije odredivo vremenski, jer je lovorika na Lokrumu helenska. Galebovi i pjesma vode, a nad gradom Oluja s gromovima koja dolazi muzički. Grad se izgubio u magli. Otputovao je velikom brzinom. Bijeli se parobrod grdno valja, ima Jugovinu u boku. Zašto od naših slikara nitko nije posvetio svoje palete promjeni rasvjete na ovim starim zidovima? To je kolorizam, ali bi ga trebalo egzaktno sprovesti!“.
Pjesnik će potom svoga mladog poznanika, koji se iz Mitteleurope spustio u Heladu skupljajući krhotine civilizacije iz kojih će nakon skorog a opet jednog civilizacijskog sloma u velikom ratu postati sugovornik obnove glasnicima epohe Camusu i Sartreu, poslati u Mline svome prijatelju Slikaru. Zatekavši ga u mlinici tek minimalno uređenoj za nastambu, posebno su ga se dojmila velika, prazna platna na stalcima u sjenovitom dvorištu. Slikar kao da je čekao taj egzaktni trenutak za kolorističku seansu. Budući da znamo kako ga je i dočekao, ovdje zapravo važniji njegov neočekivani posjetitelj, kakav će se u konavoskom ateljeu, također minimalno ugođenom tinelu, Antonije Rusković Radonić pojaviti u liku japanske princeze. Sve ako o sadržaju razgovora slikarice i princeze ne saznamo ili ne pretpostavimo mnogo, za poveznicu autoričina povratka u Sponzu sam je taj kulturni sklop i važan i pomalo dramatičan. Sponza možda nije takav izložbeni prostor u koji bi se slikar vraćao tek s retrospekcijom, ali je to zdanje doista test za provjeru svoje palete na promjeni rasvjete na tim starim zidovima. Kada bi se uzelo nominalno, dosljedno retoričkoj naslovnoj posveti izložbe u Sponzi, motivi i razmjeri, toga konavoskog Dubrovnika, kao učitani personarij i razigrana polja na horizontu od modrine provedeni su egzaktno, skrupulozno i emotivno. No ono što ih čini dubinski povezanim s posvetom iskonskom svijetu iz bakine mitske koprene bočica je eksplozivnog supstrata koji se i nadalje raspršuje u neizvjesnost svake pojedine instalacije ponaosob. Zamka je te slikarske panorame u njezinoj prividnoj istovjetnosti, dramu tu čine male razlike i prava je sreća kad paleti ne pođe za rukom da pobjegne od utočišta koje se razumijeva u slojevima a ne u rastvaranju.
Situacijsko polje te mozaične plohe stoga je kompaktno, nema uznemirenosti koja bi poruku prelijevala preko okvira, doživljaj je u cjelini, osjetima iz vrta na otvorenom gdje se rasvjeta taktilno mijenja i nakon što je fiksirana. Za slikara je i nadalje, pa i otkad je apstraktno preuzelo kompoziciju, važno da sa sugovornikom u slici razgovara oči u oči, da mu pokaže kako ga je taj čas u stanju portretirati. Sigurnost kojom se kreću imaginarni i sugerirani prolaznici njezine panorame unutarnjim i vanjskim, prostorom iz kojeg dolaze proizlazi iz njihove utemeljenosti u univerzumu a ne toliko u ambijentu. Rusković utoliko ne spašava potonulo kulturno dobro staroga dubrovačkog svijeta koliko ga drži na jarkoj, sunčanoj rasvjeti, kako je to lijepo već zapazio pjesnik iz konavoske jezične matrice, u visoko podne. Događa se to s obzirom na prevrat, jer je taj svijet, osim donekle u Konavlima, moguće čuvati tek u šifri povijesti umjetnosti, a ne više povijesti civilizacije koja mu je u vlastitom realno vremenu bila primarna. Kada se i ako pitamo kako to da vrijednosnu zalihu dubrovačke tradicije ni jedan naš moderni naraštaj nije aplicirao u katalog vlastitih izvedbi previđamo na koji način govorimo i kako smo lakonski povjerovali da smo nasljeđujući jezik toga svijeta preuzeli i ono iz čega dolazi, boje i mirise, suzvučja Eskulapova vrta, terru etericu do koje je našim starim bilo stalo. Antonija Rusković ide u tek nekoliko suvremenih govornika toga jezika koji su ga u stanju uhvatiti kao cjelinu, tekst, a ne tek fragmentarnu, dekorativnu i nostalgičnu referenciju. Njezina je slika svijeta neponovljiva u razgovornom formatu baštine koja je nedjeljiva ali ne spoznajno već intuitivno. Taj je svijet dakle konavoski po sebi, nimalo lokalan, čvrst po mjeri dubrovačkog univerzuma koji mu je pripao. Od svih muzejskih točaka dubrovačke historijske kulise Sponza je utoliko logično pribježište tih živih slika, ne asocijativno koliko zbog otvorenog svoda kroz koji se vidi svemir.
Foto: Ivana Mitrović
IZLOŽBA “TEBI” ANTONIE RUSKOVIĆ RADONIĆ: Volim prostor Sponze, iz njega možeš pobjeći ako imaš krila
