Mladom dubrovačkom filmskom producentu, Janku Tomašiću je pokretanje i sudjelovanje na Ponta film festivalu na Lopudu utjecalo na odabir profesije koja će ga, nada se, dovesti do životne istine: “Odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi niti dana u životu”. Koliko mladim ljudima koji imaju afiniteta prema filmskoj umjetnosti znači biti u blizini i stjecati iskustva i raditi uz neka od najvećih imena iz filmske industrije, te kako je i sam sazrijevao uz razvoj kreativne platforme koja sad već obuhvaća tri kulturne iznimne manifestacije na Lopudu, saznali smo u razgovoru koji smo s njime vodili.
Od početka ste vezani uz Ponta film festival na Lopudu, kao volonter… uz još nekolicinu “naše djece”, od tih početaka do danas, kakvi su vaši dojmovi i na koji se način festival mijenjao, rastao, sazrijevao…?
-Da, Ponta je zapravo došla u dosta specifičnom razdoblju mog života. Upravo sam bio odustao od svog tadašnjeg faksa i počeo razmišljati što dalje. Film je nešto što me uvijek pratilo, još u osnovnoj i srednjoj školi, pa sam se odlučio vratiti onome što me istinski zanimalo. U tom razdoblju javila mi se gospođa Tilda (naša draga direktorica) i spomenula je da pokreće jedan mali festival na Lopudu, te da bi joj bilo jako drago ako bih sudjelovao. Znala je da pokušavam upisati film i vidjela je kako bi mi festival mogao koristiti. Jako sam joj zahvalan na tome.
Već nakon prve godine, vidjeli smo da smo pogodili ‘zlatnu žicu’. Glavni gost, koji nam je te godine bio Paweł Pawlikowski, kao i ostali sudionici, bili su oduševljeni, a reakcija publike bila je velika motivacija za nastavak. Idućih godina festival je samo rastao, razvio je svoj identitet i trudili smo se podići kvalitetu svakog izdanja na novu razinu. Uz sve to, krajem trećeg festivala, najavili smo Jazz festival, te prošle godine i Book Bridge. I nakon svega toga, kada se krajem večeri, nakon projekcija, sjedne u Mandrač na piće, sve bude isto kao prvog puta. Čarolija je još tu. Nadam se da će je i ovogodišnji master Sean Baker (američki redatelj, oskarovac, op.a.) osjetiti.
Čime se sve bavite u organizaciji festivala i je li se to mijenjalo kroz ove godine?
-Kao što ste spomenuli, krenuo sam kao volonter, no svakim sljedećim festivalom dobivao sam sve više obveza i odgovornosti. Osjećao sam kako festival raste, tako i ja rastem s njim. Prošle godine sam bio pozvan i kao sudionik, što je donijelo novo iskustvo. Tada sam prvi put osjetio festival s te, druge strane.
Od ove godine sam produkcijski koordinator Ponta Lopud Kreativne Platforme, koja pokriva Filmski, Jazz i Book Bridge festival.
Koliko našim mladim ljudima koji imaju afinetete prema filmskoj umjetnosti znači ovakav festival, sa svojim radionicama, uz vrhunska glumačka, glazbena, redateljska i produkcijska imena… koliko se može naučiti, kakva iskustva steći?
-Mislim da najbolje mogu odgovoriti na to pitanje kroz odaziv sudionika i volontera. Dosta mladih nam se javlja s interesom da bi došli volontirati i sudjelovati na festivalu. Nadam se da to znači da vide potencijal da nešto i nauče.
Uvijek kažem da sve ovisi o osobi: ako ste ambiciozni, može se naučiti jako puno. Radionice nisu tu samo za pasivno slušanje; komunikacija je dvosmjerna ulica. Ove godine smo odlučili uvrstiti projekte sudionika u masterclassove, gdje će naši masteri i predavači direktno davati savjete i mentorstvo.
Koliko je zahtijevna organizacija ovakvih festivala, je li teže budući je riječ o zbilja velikanima sa svjetskih velikih platana ili su oni toliko jednostavni da ne očekuju niti zahtijevaju “nemoguće”?
-Jedan dan ide sve po špagi, a drugi je već panika i nismo sigurni hoćemo li sve stići. Pretpostavljam da je to stvarnost svake organizacije, haha. Gledajući sve zajedno, ima se dosta posla, od financiranja, izrade programa, dogovaranja projekcija, pa sve do naizgled sitnih detalja koji se čine nevažnima, a zapravo su iznimno bitni za cjelokupnu atmosferu. Srećom, Ponta ima najbolji tim.
Zanimljivo je da sve te zvijezde na kraju ispadnu najjednostavnije osobe. Ne mogu reći da su ikada imali neke ‘nemoguće’ zahtjeve. Možda stvarno jesmo svi od krvi i mesa.
Možete li izdvojiti nekoga tko vas se najviše dojmio? Zašto? Očekuju li oni kao “jedni od najvećih” poseban tretman, koliko su egoistični?
-Moram reći da je svatko ostavio traga, ali bih posebno izdvojio Rubena Östlunda i Suzanu Perić.
Inače sam veliki fan Östlundovih filmova i slika koju sam stvorio o njemu ne samo da se poklopila nego je nadmašena. Opušten, duhovit i jednostavan.
Imao sam čast prošle godine slušati masterclass gospođe Suzane, inače svjetske montažerke glazbe. Iako se ne planiram baviti tim dijelom filmske produkcije, svojim govorom o glazbi iznimno me motivirala i dala mi je potvrdu da sam na pravom putu. Za mene idealno predstavlja onu izreku: “Odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi niti dana u životu”.
I sami ste pred obranom diplomskog rada na Sveučilištu Vern, na smjeru: Filmsko, televizijsko i multimedijsko oblikovanje (FTMO). Koliko su vam stečena iskustva, razgovori, promišljanja pomogli u sagledavanju zanata, ali i čarolije koja nastaje u tom filmskom svijetu….? Čime vas je privukao faks, profesija, gdje se vidite i što bi voljeli raditi?
-Sigurno ne bih bio tu gdje jesam. U zadnjih pet godina upoznao sam toliko posebnih i dragih ljudi koji su mi dali zaista vrijedne savjete, a zahvaljujući njima upoznao sam i mnoge druge. Nedavno je bila premijera mog kratkometražnog filma Lutka (Pozdrav Petri, Ivani i Marku!), koji ne bi bio što jest da nije bilo poznanstava koje sam stvorio na Ponti.
Zato me privukao ovaj faks i posao: zajednički rad prema istom cilju, a nema boljeg primjera za to nego rad na filmu.
Uz festival, radim i u distribuciji filmova. Smatram da je jako bitan aspekt producenta poznavanje svih dijelova filmskog procesa. Jednog dana bih volio imati svoju produkcijsku kuću i producirati vlastite filmove.
Iz susreta sa sudionicima Festivala i filmskog i jazz koji je došao nešto kasnije, što ih na tim događanjima i na otoku najviše oduševi?
-Mislim da ih najviše oduševi jednostavnost i ležerna atmosfera. Većina njih dolazi iz svijeta gdje su konstantno u središtu pozornosti, u “spotlightu”. Ponta im nudi upravo suprotno: mir, opuštenost i priliku za autentičnu interakciju.
Koliko je za mlade ljude značajno da se u njihovim sredinama odvijaju i održavaju ovakvi festivali, ne samo projekcije filmova na otvorenom, već i te radionice s iskusnim filmskim radnicima? Koliko im šire vidike, koliko im utiru put u njihove buduće karijere i otvaraju nove mogućnosti?
-Jako je bitno. Filmaši se često prikazuju kao samotnjaci i sanjari, i naravno, to je u jednu ruku istina. Međutim, film nije djelo jedne osobe, i zato su komunikacija i ‘networking’ iznimno važni. Nema boljih prilika za to nego na festivalima i radionicama.
Koliko je iskustvo stečeno na Ponti omogućilo i novi način gledanja filmova, kroz stručnije oko, ne samo na razini sviđa mi se-ne sviđa mi se? Možeze li za sebe reći da ste filmofil, koji su Vam žanrovi najdraži i koje ne propuštate?
-Ljudima bude čudno, ali što si više u tom svijetu, stvarno drukčije počneš gledati filmove. Zašto se redatelj baš odlučio za taj kadar? Zašto taj glumac? Zašto taj zvuk i scenografija? Počinješ i više cijeniti trud koji je uložen u njegovu izradu.
Da, valjda bih se klasificirao kao filmofil, možda više prije nego sada, ali trudim se ići u kino svakom slobodnom prilikom.
Što se tiče najdražeg žanra, reći ću horor. Znam da ljudi inače nisu ljubitelji horora i s dobrim razlogom. Ima dosta loših horora, ali kad se nađe kvalitetni, onda stvarno pogodi sve točke.
