“Smiljana”, treći roman Danijele Crljen će, već se nazire, osvojiti srca čitatelja na isti način na koji se to dogodilo s njena dva prethodna romana. “Strah od kupine” i “Deset tisuća koraka” su svojim temama i stilom pisanja privukli veliku pažnju književne kritike i čitatelja, a i njena “Smiljana” koja će tek biti predstavljena 13. studenog na Interliberu u Zagrebu, već ima odlične recenzije.
I ova knjiga izlazi u izdanju Naklade Fragment iz Splita, a urednica Dorta Jagić o Smiljani piše: Može li mračna obiteljska tajna zapravo biti divna? Da bi napokon našli svoj mir, trebaju li ponekad mrtvi nadljudsku hrabrost živih? I je li tišina, šutnja jedini pristojan društveni zvuk kad se radi o nesreći? Kakve to dugove ostavljamo potomcima? Što ćemo čuti o nama živima kad grob progovori? Ovo su samo neka od pitanja koja postavlja ovaj potresni roman o potrazi za davno umrlom djevojčicom. Ljubavno pismo o životu i smrti, minulim ženama, bakama, tetkama i tetama, majkama, riječju – ženama u nama i oko nas.
Kako je roman djelovao na prve čitatelj(ic)e, možemo pročitati na facebook kutku _lovelybookshelf Book Page … gdje se može pročitati jedna od prvih recenzija:
Teško mi je pronaći prave riječi. Kako u potpunosti realno i bez zadržavanja započeti ovaj osvrt. Osjećaj je doista težak i bolan, pomalo guši. Dok je u isto vrijeme nježan, pun ljubavi i sjećanja. Nostalgije. Prešućenih osjećaja. One koje su prošle generacije tako vješto skrivale, gurale pod tepih da bi na kraju sve te zataškane emocije prebacili na mlađe naraštaje koji, isto tako, sve to teško pokazuju. Ali se borimo da bude suprotno. Budemo tvrdoglavi i ne dopuštamo da nas zasjene. Kako i sama knjiga želi reći – na neki način smo prokleti. Sve dok ne shvatimo da je u redu. U redu je popustiti. U redu je pokazati sve ono što uporno guramo natrag u sebe. Zbog straha. Jer mislimo da je slabost mana.
Sva ova sjećanja koja nisu povezana uz mene, a opet kao da jesu. Jer nakon čitanja Smiljane, teško je da knjiga neće postati dio vas. Vezati će se za vas, ući u vaš krvotok i dok uz knedlu u grlu i suzama u očima čitate ovu knjigu, shvaćate koliko je Smiljana bitna. Posebna. I da je potrebno iz sveg glasa pričati o svim Smiljanama koje su ostale negdje same, u svojoj muci i tami. Gdje nitko ne priča o njima.
Transgeneracijske traume koje se provlače kroz cijelu knjigu bude neku vrstu nade. Morbino? Ne. Zašto? Pa zato što znam da mi mlađi nećemo dopustiti da se prošlost zaboravi. Sve dok postoje Mirte – Smiljane neće biti zaboravljene. Sve dok Mirte postoje, znamo da nije sramota osjećati, voljeti svoje slabosti, mane i vrline. Dopustit ćemo da oni koje godinama nema – žive kroz nas. Dišu kroz nas. Budu dio nas.
Autorica piše predivno. Poetično, specifično i toliko posebno da sam u potpunosti uvjerena da je ukrala jedan mali dio mog srca tijekom čitanja ovog romana. Nadam se, Danijela, da si svjesna kakav ogroman talent posjeduješ i koliki si biser u književnom svijetu.
Više od nekoliko puta sam ispustila suzu. Od toga da me je stil pisanja jednostavno oduševio pa do toga što čitamo iz perspektive tete/nećakinje. Ja sam teta i imam četiri nećakinje. Ali sada sam još više sretna što ih imam. Neću ništa više pisati u vezi toga jer ne želim uništiti gušt čitanja ove knjige. Knjiga koja me slomila, sastavila, dala nadu i probudila novu vrstu tuge. Nostalgija koju uporno guram duboko u sebe, vraća se natrag zbog Smiljane. I mogu reći da mi je zbog toga drago. Jer sjetim se onih kojih nema, a uvijek su tu uz mene. Sjetim se dobrih trenutaka, loših i onih za koje nisam sigurna jesu li se ikada zaista dogodili ili se moj um igra sa mnom.
Od mene imate najveću moguću preporuku. Molim vas, čitajte Smiljanu – napisala je Ana Hemen koja stoji iza ovog facebook profila.
foto: Ana Hemen
