Ivan Balabanić s Instituta za istraživanje migracija se već dugo bavi stranim radnicima, razgovara s njima, provodi istraživanja, a posljednje je objavljeno prije mjesec dana, u kojem opisuje kako se strani radnici osjećaju u Hrvatskoj. Balabanić tumači:
“Ovo je drugi val istraživanja koji smo proveli među stranim radnicima. Ove godine smo napravili anketu među 429 radnika iz Azije i Afrike, to je važno naglasiti, kad kažemo ‘strani radnici’, ljudi često barataju brojkama od 100 tisuća, 200 tisuća, kako tko u javnom životu, ali među njima je oko 70 tisuća ljudi iz Azije i Afrike. Ove godine smo napravili anketu samo na području Zagreba i Zagrebačke Županije, tako da podatke treba gledati u tom kontekstu. Sam uzorak je bio takav, kvotni, odgovarali su oni koji žele odgovarati, pa tako i podatke treba tumačiti, više kao orijentaciju, a ne baš kao točan broj.”
Odakle dolaze strani radnici?
Prvi podaci iz istraživanja pokazuju da su glavne zemlje podrijetla Nepal (37,8%), Filipini (22,8%) i Indija (19,6%). Dominantno dolaze muškarci (81,8%), a najzastupljenija skupina su mladi od 25 do 29 godina (32,9%). Od ispitanika, njih 81,6% šalje novac obitelji izvan Hrvatske, donosi N1.
“Građani Nepala jesu najzastupljeniji, a velik je porast građana Filipina, primjerice u siječnju ove godine je 20% više dozvola izdano za građane Filipina, za građane Indije i Nepala 4 tisuće manje – znači smanjuje se broj iz Indije i Nepala, a raste broj Filipinaca”, ističe Balabanić kako je to slično bilo kojoj migrantskoj zajednici u Europi.
Tabu tema u hrvatskom društvu
Balabanić smatra da ne razgovaramo dovoljno o stranim radnicima. “Mi smo 2021. godine ukinuli kvotni režim, i tu se osjetila potreba za radnom snagom i stihijski su ljudi dolazili preko raznih agencija na razne načine. Sad sa dolaskom novog zakona prošle godine se počeo uvoditi red, ali od početka pa i do dan danas je to određena tabu tema u našem društvu, pogotovo u političkom životu. Dojma sam da se nitko ne usudi javno pričati o toj temi, koliko ti ljudi stvarno zarađuju, je li stvarno smanjuju plaće hrvatskim radnicima, zašto uopće trebamo mi te ljude u Hrvatskoj, itd.”
“O tome se jednostavno ne govori dovoljno s vrha politike, NGO sektora, gospodarstvenika na javnoj razini… i tu se onda otvara prostor za razne manipulacije marginalnih političkih stranaka i populista koje vegetiraju na toj temi i onda njihov diskurs postaje dominantni diskurs koji ljudi preuzimaju”, upozorava Balabanić.
Gdje rade strani radnici u Hrvatskoj i koliko dugo planiraju ostati
Prema podacima, njih 84,1% radi puno radno vrijeme, a top tri sektora su: prijevoz (28%), ugostiteljstvo (18,4%) i građevinarstvo (17,5%). Što se tiče dugoročnih planova, 19,3% ispitanika želi ostati do mirovine u Hrvatskoj, dok njih 14,2% želi ostati cijeli život. Što se tiče kvalitete života, bilježi se pozitivan pomak, sa subjektivnim osjećajem zadovoljstva nakon dolaska u Hrvatsku. 78,3% radnika kaže da im se kvaliteta života popravila, dok 77,9% ispitanika kaže da bi ponovno odabralo dolazak u Hrvatsku. Što se tiče prava, njih 88,3% smatra da zaslužuju ista prava na kvalitetu života kao i lokalno stanovništvo.
Balabanić ističe kako je zanimljiv podatak da većina Filipinaca i Indijaca dolazi s fakultetskim obrazovanjem: “Nije nikakav novitet da visokoobrazovani ljudi rade slabije poslove u nekoj državi poput Hrvatske ili Njemačke jer im to često služi u njihovoj percepciji da će se uklopiti i možda za par godina raditi posao za koji su se obrazovali. U konačnici, dosta naših ljudi s diplomom odlazi u Irsku, a rade kao konobari.”
Izazovi integracije i diskiriminacija
Balabanić upozorava na tamnu stranu migracije. 69,9% stranih radnika se barem ponekad osjetilo diskrimirano, dok njih 39,6% nema niti jednog bliskog prijatelja iz Hrvatske. 40% stranih radnika se uopće ne osjeća kao dio hrvatskog društva, a njih 63,7% smatra da nemaju istu poziciju kao domaći radnici (kada su u pitanju plaće i napredovanje). “Oni su kod nas prvenstveno integrirani, ako se tako može reći, kroz radno mjesto, onda i sama diskriminacija najčešće dolazi od strane poslodavaca i od strane kolega”, ističe Balabanić, donosi N1.
O nedostatku podrške govori i podatak da samo 28,7% ispitanih stranih radnika ima odabranog liječnika opće prakse, dok njih 19,3& nema zdravstveno osiguranje. 40,8% ispitanika prvo traži pomoć od poslodavaca, a 25,2% od drugih migranata: “Tu je problem već u samom početku. Kad dolaze u Hrvatsku nemaju nekakav info paket, a iz država iz koje dolaze, nije isti sustav. Primjerice, niti ne znaju da moraju imati liječnika opće prakse.”
Ipak, uz sve poteškoće, Balabanić primjećuje da se događa pozitivna interakcija između Hrvata i stranih radnika, a o integraciji kaže kako: “S vremenom vjerujem da će nam to postati normalno, kao narod nismo baš tako orijentirani rasistički da bi nam netko smetao samo zbog kulturne razlike.”
