27 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Ljudi Nazbilj Roditelji su joj rekli kako su mislili da nije "normalna", a učenici...

Roditelji su joj rekli kako su mislili da nije “normalna”, a učenici vole kad im priča o tajnama svemira i mogućnostima tehnologije

Uspješno je prošla “gosparsku” karantenu kad je došla živjeti i raditi u Gradu, jako dobro zna što je usrećuje i što je u životu najvrijednije pa tome podučava i svoje učenike i studente – u Udruzi za promicanje prirodnih znanosti i ostalim odgojno-obrazovnim ustanovama gdje je radila ili radi. Ne voli da ju se naziva “zelenom aktivisticom”, iako je izuzetno aktivna na području zaštite okoliša i upoznavanja ljudi koliko je divno biti dio prirode. Ona je profesorica fizike i dr.sc. u području biologije i ekologije. Upoznajte našu današnju sugovornicu rubrike “ljudi nazbilj”, Marlenu Čukteraš.

Dakle, za početak, jesu li mladi zainteresirani za prirodne znanosti, koliko ih roditelji usmjeravaju ka znanju, otvorenosti, znanosti u gradu kao što je Dubrovnik u kojemu je, barem se tako stječe dojam, sve usmjereno na brzu i ne pretjerano zahtjevnu zaradu od iznajmljivanja smještaja i usluga turistima?

– Možda biste se iznenadili, ali ima ih. Niti ja se nisam nadala tolikom broju jer Dubrovnik je prvenstveno grad kulture i turizma, u što sam se uvjerila otkad sam tu. Sve se vrti oko ljetnog i zimskog festivala i „afitavanja“ a djeca su uključena u sve to još od malih nogu da bi nešto zaradili. Međutim, ipak postoje oni koje žele nešto drugačije i više su zainteresirani za druge sfere života. Jedna od njih je i znanost. Teško mi je procijeniti jesu li potaknuti od strane svojih roditelja koji ipak najbolje poznaju svoje dijete i njegove afinitete ili se u njima jednostavno probudi ljubav prema „teškom predmetu“ iz nekog njima znanog razloga. Vjerojatno bi ih bilo još i više kada bi im se omogućili drugačiji sadržaji nego što ih trenutno imaju u Gradu. Tako malo treba da ih potaknete i probudite da se iskažu u nečem novom i njima zanimljivom. Tako je započela i cijela priča oko Udruge za promicanje prirodnih znanosti. Motivacija su nam bila upravo takva djeca, volje i strpljenja smo imali a za sve ostalo su se pobrinuli dobri ljudi ovog grada, zaklada Caboga Stiftung kao glavni donator i američki RIT Croatia ustupivši svoje prostorije i opremu. Meni kao jednom od predavača koji im pokušava približiti taj svijet znanosti zbog drugih obveza stalno nedostaje vremena za sve njih, ali još uvijek radije „žrtvujem“ nešto drugo jer osmjesi i veselje dok se rade pokusi ili jednostavno s njima priča o tajnama svemira i mogućnostima tehnologije je nešto neprocjenjivo za jednog profesora.

Kad bi vas netko od mladih pitao – zašto bih se mučio, učio, koji su moji benefiti pri tome, što biste mu odgovorili?

– Da, dogodilo se to i ovaj put. U stvari, dogodi se svaki put kad mi netko postavi ovo pitanje. Počnem u glavi prvo preispitivati sebe, svoje postupke i izbore. Pogotovo što je to pitanje koje mi mladi najčešće postavljaju, tražeći pomoć oko izbora budućeg fakulteta ili zanimanja. I jučer sam ga čula i opet mi je trebalo par sekundi za pravi odgovor. Gledala sam u tih par mladih lica i po tko zna koji put sam „zatiltala“. Što im reći? Da će biti teških trenutaka – hoće. Da će im biti teže nego drugima – hoće, jer par skripti za ispit nije isto što i par debelih knjiga. Da će biti trenutaka kad će htjeti odustati – hoće. Da će upornošću doći do željene diplome – naravno, ne trebaju niti sumnjati. Da će čekati na željeni posao koji će možda ugrabiti netko drugi – i to isto. Ali da će imati znanja i volje za promijeniti cijeli svijet – to sigurno. Jer nešto što ste izabrali s ljubavlju bez unaprijed određenih interesa vas je definiralo kao čovjeka, čini vas sretnima i kad-tad doći ćete na svoje.

Koliko kao društvo vrednujemo znanje, znanost, koliko ga prepoznajemo kao okosnicu razvoja i napretka društva?

– Uh, da sam znala koja pitanja mi slijede nisam sigurna da bih pristala na ovaj razgovor :). Teško je danas pitati jednog profesora koliko društvo vrjednuje znanost, pogotovo nakon ovih nešto više od mjesec dana nazovimo to „razgovora“ s vladajućima u društvu. Jer za to vrijeme izišle su mnogobrojne informacije koliko to društvo (novčano, tj. u koeficijentima) vrjednuje poslove i pozicije za koje treba puno manje znanja. I koliko se vrjednuju neki poslovi za koje treba puno manje znanja a osoba koja ga obavlja je više nego kvalificirana i još bez mogućnosti napretka. I još puno toga u drugim resorima, kao Pandorina kutija. Na ovu priču je već stavljena točka i jedino čega se bojim jesu poruke koje smo svi zajedno poslali budućim naraštajima.

Jesmo li ih uspjeli uvjeriti da je znanje okosnica razvoja i napretka društva? O tome pišemo, razgovaramo, držimo govore, stavljamo u razne planove, projekte i programe, svugdje ćete pročitati „dodatna edukacija, cjeloživotno učenje“ i slično a jesmo li se mi kao društvo pomaknuli s mjesta? I svugdje piše da je znanje stup društva, glavni resurs, pokretač, promjena na bolje. U svijetu su većinom postali svjesni značaja obrazovanja i novih tehnologija učenja, kod nas će to još uvijek morati malo „na guranje“. Osvrnut ću se samo na prethodno pitanje.  Da, ima i bit će teških trenutaka ali nema odustajanja. Nitko danas ne pita niti Rimca koliko je proveo sati istražujući i učeći, čak i van škole, nego svi samo gledaju postignute rezultate. A bilo je tu sigurno i neprospavanih noći i sumnji u uspjeh. Ali ako pogledate sad cijelu njegovu ekipu, uvjet za biti dio tima je znanje koje imate. Jedino što možemo je usaditi u našu mladost znanje i volju. Znam da ću se  ponavljati ali to je nešto što im stalno govorim: „Znanje je jedino što uvijek nosite sa sobom. Nitko vam ga ne može oduzeti i s njim možete poboljšati svijet“.

Gdje ste dosad radili, zašto ste se odlučili za fiziku, što je za profesora najveći izazov i kako motivirati mlade za ovaj “teški” predmet?

– Znate kad Hercegovka ode u Zagreb i nakon toga dođe u Grad, onda očekujete neku čudnu priču, ali nije. Sasvim obična, kad roditelji odluče poslati na studij dijete sklono rastavljanju TV-a, radija i svega ostalog što je bilo pri ruci jer je tako bilo jeftinije nego kupovati nove uređaje po kući. Tako sam ih uvijek zezala dok sam studirala taj „teški“ predmet. Ali svojoj obitelji mogu biti zahvalna za sve što sam postigla. Uvijek su me poticali, čak i kad baš nije išlo, bez prebacivanja da malo skratim svoje izlaske i više zagrijem stolicu. Samo oni znaju koliko su morali izdvajati za studij a da jedino što sam čula je – možeš ti to, a vjerujem da je tako i s roditeljima mojih učenika. Nije se teško odlučiti za nešto što volite, tako je bilo i s doktoratom iz biologije i ekologije. Na moje „mogla bih“ samo su odgovorili „pa možeš“… i opet sve ispočetka. Tek na povratku s promocije kad sam cijelim putem držala novu diplomu u rukama su mi rekli da su mislili da nisam normalna (čitaj idiot) što sam izabrala nešto što nema veze s fizikom i onim što sam do sad radila. Tako je i sad u mom poslu, ili poslovima koji su uvijek imali doticaj s predavanjima. Da biste motivirali mlade morate se uvijek sjetiti sebe u tim godinama, da nismo svi voljeli iste predmete. I morate se potruditi približiti im taj svijet, čak i nekad više no što mislite. A onda ako ga prepoznaju kao nešto što im se sviđa je puno lakše. Ili im bar malo olakšate taj virtualni svijet formula i zakona s primjerima koji vas okružuju i kojima su njima bliski.

Pokretanje Udruge za promicanje prirodnih znanosti u Gradu inicirano je željom i voljom, i donatora i profesora da se omogući dodatno educiranje nadarene djece. Pretpostavljam da je velika razlika u radu s njima i manje motiviranim učenicima, čime vas ova talentirana ili motivirana djeca za znanjem, najviše oduševljavaju?

– Još jedno od onih pitanja, a jesu li oni bolji od ovih? Kad sam tek došla u Grad par mjeseci sam radila u jednoj školi koju pohađaju „oni kojima ne treba sve to, ionako će samo navegavati i biti puni k’o brod“. Ali upravo su oni jedni od onih koji su me najviše oduševili. Svjesni što se priča  o njima, dočekali su me kao još jednu profu koja će samo pisati dvojku na kraju jer ipak je samo tu do kraja godine. I upravo to mi je bio najveći izazov, kako njih uvjeriti da mogu više. Ali vidjeti njihova lica nakon par sati kako su sretni jer su sami nešto izračunali, i još kad su se počeli  natjecati tko će prije riješiti zadatak je bilo neprocjenjivo. Iako je tu bilo i puno muke i pokoji srušeni bor u dvorištu jer nisu vjerovali primjeru profe nego su sami išli dokazivati zakone kosog hitca. Na kraju nisu bile samo dvojke u dnevniku. Nasuprot njima, polaznici Udruge su sami prepoznali što vole i žele ali u njima je još uvijek strah da nisu dovoljno dobri i da su tamo neki učenici bolji od njih. Ali njihova motivacija i želja za znanjem je nepokolebljiva i zato su mi toliko prirasli srcu. I ne samo da su dobri, nego nisu svjesni koliko su odlični. Prije dvije godine išli smo s njima u CERN  na studijsko putovanje i imali smo priliku biti u njihovom S’Cool Labu gdje su sami sastavljali  pokus i raspravljali s njihovim profesorom. Dotični gospodin je ostao s njima par sati duže od predviđenog vremena, jer rasprava s njima mu je bila pravo otkriće a nama ostalim profesorima srce je bilo k’o kuća. I ne trebate više nikakvu dodatnu motivaciju, samo im trebate omogućiti više ovakvih sadržaja.

Jako ste aktivni u zaštiti okoliša, “zeleni” ste aktivist…kako sve to uspijevate, kada, koliko smo svjesni potrebe da sačuvamo planet?

– Još uvijek smo okruženi prirodnim ljepotama i bioraznolikošću koje teško da ćete naći negdje drugo i na tako malom području. Zato vjerojatno većina nije niti svjesna štetnosti svojih i tuđih postupaka na prirodu. Ne bih sebe nikad nazvala aktivistom, nekako mi taj izraz ne odiše sigurnošću da radite nešto ozbiljno. Možda to drugi tako vide jer ipak sam član sedam nevladinih udruga u regiji koje se bave zaštitom okoliša, a opće mišljenje o udrugama znamo. Ipak, sve veći broj europskih projekata koje provodimo, osnivanje Regionalog resursnog centra čija sam predsjednica i ona četiri slova s dvije točkice ispred imena znače da radite nešto ozbiljno i imate nečije povjerenje u svijetu. A tu je i Green sea safari na koji sam najviše ponosna. Nastao je sasvim slučajno na jednoj kavi, s Marovom idejom o čišćenju zapuštenih plaža i uvala o kojima nitko ne vodi brigu ali na zabavan i edukativan način. Provesti cijeli dan na moru, kupajući se, roneći, istražujući otoke i dati sat vremena prirodi i pomoći joj riješiti se plastike i ostalog morskog otpada daje vam osjećaj koji rijetko tko može platiti. Zato smo Maro, Alan i ja započeli prije dvije godine projekt koji polako poprima obrise nečega što će uskoro zaživjeti na cijelom Jadranu a nadamo se i šire. A za uspjeh vam ne treba puno, samo ljudi koji slično razmišljaju i koji su spremni dati dio sebe, svoga vremena i znanja.

U doticaju ste s mladim ljudima, iako postoje istraživanja kako su svjetonazorski konzervativniji od svojih roditelja, osjećate li promjenu svijesti kod mlađih generacija po pitanju odnosa prema životu, prirodi, na kraju krajeva, sebi?

– Svakodnevno radeći s mladim ljudima naravno da mogu uočiti promjene između generacija. Ne bih rekla da je današnja mladež konzervativnija od svojih roditelja, samo su se prepustili nekoj stihiji i pobjegli u virtualni svijet mobitela i interneta. Ili se samo žele riješiti škole i faksa i otići negdje gdje će im biti bolje i gdje će ih možda više cijeniti. Već smo svi svjesni istih situacija, iziđete van na kavu a ekipa oko vas pregledava i broji lajkove umjesto da međusobno razgovara. A upravo je razgovor i razmišljanje nešto što nas čini posebnijim od drugih vrsta. I teško ih je izvući van, u prirodu a čak i kad su tamo ne vide svu tu ljepotu nego samo traže super mjesto za selfie. U sklopu predmeta koje predajem na RIT-u imam terensku nastavu koju odrađujemo po cijeloj županiji, od delte Neretve pa sve do Konavala i Prevlake. Naravno da ujutro kad pođemo svi njorgaju jer ipak će cijeli dan pješačiti i slušati o prirodnim ljepotama, zaštićenim područjima, održivom razvoju a radije bi ostali doma i igrali igrice. Ali na kraju kad sami prepoznaju pticu u delti, uvide važnost Stonske soli i zidina za Dubrovačku republiku, kušaju vino i ostale delicije peljeških podruma, napiju se vode iz Ljute jer su upravo sami ispitali kvalitetu vode, posjete adrenalinski park ili zajašu konja kojeg su se do jučer plašili shvate da ipak kod nas i nije tako loše. A za bolje će se sami morati potruditi, uz svu našu pomoć i smjernice, jer ipak na njima ostaje i svijet i priroda.

Što vas najviše usrećuje u životu? Životu u Dubrovniku? Kako su Vas prihvatili i Grad i ljudi? Zašto ostajete ovdje ili ipak razmišljate o odlasku?

– Ako je čovjek zadovoljan sa sobom i s onim što radi nije teško biti sretan. Pogotovo okružen obitelji i prijateljima koji vas podržavaju, čak i u glupostima. A bar ih kod mene uvijek ima 🙂 Uh, sjećam se kad sam tek došla u Grad. Zima, negdje malo prije Nove godine a mi se šetamo starim gradom. Ekipa mi hvali zidine, fontanu, katedralu, nabrajaju svašta nešto a ja stojim nasred Straduna i samo govorim „vodite me odavde“. Oni u čudu, ništa im nije jasno i gledaju me kako sam sve tužnija i tužnija a tu sam u najljepšem gradu u cijelom svemiru. „A gdje su tu ljudi? Dosad sam vidjela 16 mačaka, 23 zatvorena restorana i dva prazna kafića koji rade.“ Naravno da su mi se svi smijali i svaki put kad prolazim ljeti preko Straduna sjetim se toga. Trebalo je vremena da se priviknem na Grad, a i on na mene ali sad mogu reći kao da sam oduvijek tu. Možda je meni ipak bilo malo lakše jer što zbog posla a što zbog obitelji i prijatelja sam stalno negdje. A Grad se trebao priviknuti na ovakvu kao ja. Kao i mnogi drugi prije mene trebala sam proći onu  gosparsku „karantenu“ dok vas ne prihvate kao svoga i nakon toga vas ne puštaju tako lako. I tada više ne gledate u račun za kavu od 20tak kuna, cijenu kvadrata od par tisuća eura koji možda ne možete priuštiti ili jednostavno ne želite provesti ostatak života radeći za par metara kvadratnih kad ima i ljepših stvari, što vam oči ne zacakle kad frajer prvo na stol stavi ključeve od ne tako jeftinog auta jer ne zna što bi s vama pričao ili se ne obazirete što ekipa za susjednim stolom zbraja vrijednosti onoga što nosite na sebi jer onda imaju o čemu pričati. Vama sve to nije bitno, jer imate obitelj koja je uvijek tu za vas, jer imate prijatelje koji vas trpe upravo takvu kakva jesi, što te tvoj auto vozi tamo gdje mu ti kažeš i što većinu svog novca trošiš na kave s istim ljudima, na putovanja, na još koju diplomu i projekt ili jednostavno bijeg na par dana od svega. Život čine male stvari, sretne stvari, veliki mali neopterećeni ljudi koji te okružuju i mogu reći da sam sretna što sve to imam. A kud me sve  ovo što radim vodi i do kada, još uvijek ne znam.

Za kraj, kako biste nam predstavili sebe, Što biste istaknuli u svom CV-u?

– Ukratko bi to bilo ovako: diplomirani profesor fizike, akademski stupanj doktorice znanosti u znanstvenom području prirodnih znanosti, polje interdisciplinarnih prirodni znanosti, grana Znanost o moru, predavač, ravnatelj učilišta, osnivač privatne gimnazije, autor 5 knjiga, urednik časopisa, voditelj i ekspert 50tak projekata, voditelj nekoliko desetaka radionica i konferencija, glavni urednik časopisa „Priroda i okoliš“ i zamjenik urednika časopisa „Eko Hercegovina“, aktivni član 7 ekoloških udruženja, predsjednica Regionalnog resursnog centra i udruge Green sea safari…a sve ostalo ćemo ostaviti za neku drugu priču. Kao što sam vam i rekla, najteže mi je pričati o sebi. Kad smo zavrtili priču oko Green sea safarija trebali smo napraviti web stranicu gdje bi predstavili što i kako smo sve zamislili  i još koju rijet o nama. A to mi je bilo gore nego popuniti svu papirologiju za udrugu. Zato sam zamolila druge da umjesto mene napišu nešto, onako kako me oni vide. I mislim da je taj CV onaj koji me u potpunosti opisuje. Dodajem ga u cijelosti, jest da je na engleskom ali malo ponavljanja gradiva nikom ne škodi.

„Marlena is many things: a physicist, a biologist, a marine scientist, an environmentalist, a friend. But if you ask her, she would always describe herself as an educator. Ever since she was a little girl, she was drawn to natural sciences, and although her first love was physics, she soon realised that the future lies in the interdisciplinary world. That is the main reason she decided to pursue a Ph.D. in Biology and Marine Sciences. In the past 20 years, besides being a high school and college professor, she has been involved with numerous NGOs working to preserve natural reserves of Dubrovnik-Neretva and Hercegovina counties. She has also led and been actively involved with over 50 EU funded projects, all aimed at preservation of protected areas and implementation of EU standards regionally. Working on this project is only a continuation of relentless efforts to preserve the natural wonders of this region for younger generations. Marlena draws her energy and inspiration from the new generations – her students, who she would often say, have the power to change the world. Once you get to know her, see her radiant smile and unbelievably optimistic nature, you will understand why she is the essential part of this project.“

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Vodovod sanirao kvar na pročistaču Petka – problem će se riješiti tek izgradnjom novog sustava

Djelatnici Vodovoda Dubrovnik sanirali su kvar na pročistaču otpadnih voda te tako spriječili daljnje istjecanje u more iza Petke. Iako su na...

Capak – kruzeri MSC-a mogu uplovljavati u Dubrovnik

Jučer je bio rekordni dan što se tiče broja novooboljelih od korone. Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Dobro jutro,...

VIDEO: Stalak za bicikle koji je uzrokovao izlijevanje kanalizacije u more u Uvali Lapad namjerno bačen u šaht?

-Ne, ovo nije moglo dospjeti u šaht slučajno. Ja sam u "Vodovodu" tri godine, ali djelatnici koji tamo rade po trideset godina...

„Rascjepi stvarnosti“ Ivone Šimunović u Galeriji Dulčić Masle Pulitika

Izložba "Rascjepi stvarnosti" akademske dubrovačke slikarice Ivone Šimunović otvorena je sinoć u Galeriji Dulčić Masle Pulitika uz mnoštvo posjetitelja, a umjetnica se...

Dubrovnktv.net

Dubrovački turizam 4: Špica sezone kakva god, ipak se događa

Svi će se složiti da od ovogodišnje turističke sezone ne treba previše očekivati. Nakon propuštene predsezone, i poprilično lošeg srpnja, u cijeloj...

PRIDRUŽITE SE U HLADU IGORU & DADU: Lovre Peović

U starom Atlasovom škveru u Staroj Mokošici stvara se lijepa priča o jedrenju. Lovre Peović i njegovi prijatelji iz Udruge Hydro dobili...

Slavonskobrodski biciklisti: “S ponosom prođemo kroz cijelu Hrvatsku i dolazimo u naš najljepši Grad”

Udruga slavonskobrodski biciklist i ove je godine, 11. put po redu, povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja...

SUSRETI UTORKOM: : “Oluja” je svim braniteljima dala krila pobjednika

Je li odlazak ministra Medveda u Grubore umanjuje žrtvu hrvatskih branitelja? Je li sazrelo vrijeme da predstavnik SDSS-a pođe u Knin...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić