Mojih deset najdražih književnih naslova pomalo je predvidiv i vjerojatno ne previše uzbudljiv popis istinskim knjigofilima. No, moj popis čine knjige koje su mi pomogle razaznati svijet, pronaći malu sreću, veliku ljubav, ovo su knjige koje su me pratile kroz život. Neke od njih shvatila sam tek deset godina kasnije, a o većini još uvijek promišljam… Kao dijete čitala sam istovremeno više knjiga pa se znalo dogoditi da mi se pri odgovaranju lektire izmiješaju likovi iz svoje i sestrine lektire. To razdoblje prekinulo je studiranje, čitanje stručne literature, edukacije, učenje stranih jezika, no knjigu i dalje smatram dobrom prijateljicom, volim ljude koji daruju knjige, vjerujem u njezinu moć. Dobra knjiga za mene je, nedvojbeno, najljepši poklon – zapisala je Renata Roman Dobroslavić, magistra odnosa s javnosti, zadužena za PR i marketing u Dubrovačkom simfonijskom orkestru.
1. Antoine de
Saint-Exupéry: Mali princ
Mnogi će često navesti Malog princa za omiljenu knjigu, no sigurna sam da
svatko ima svoje razloge za to. Za mene je ovo prva i posljednja knjiga koju
čovjek treba pročitati. Kad sam bila mala u leksikon mi se potpisala moja
tetka, koja je napisala da joj je omiljena knjiga Mali princ. Nisam mogla
pojmiti da je nekoj odrasloj osobi, nakon toliko pročitanih knjiga, to još
uvijek omiljena. A onda sam shvatila tajnu… Toliko jednostavan i istinit
pristup pravim vrijednostima u životu, prijateljstvu i ljubavi. I uistinu,
čovjek samo srcem dobro vidi.
2. John Williams:
Stoner
Kada je 1965. objavljen, Stoner Johna Williamsa prošao je gotovo posve
nezapaženo. Danas je ovo knjiga koja se smatra remek-djelom i zapravo i ja je
takvom smatram. Nakon ove knjige našla sam se na jednom raskrižju razmišljanja
je li Stonerov život u kojem nije nikad težio niti najboljem, najuspješnijem
poslu, najvećoj ljepoti uopće, uistinu, sasvim dovoljan za malu sreću i
zadovoljavajući život ili je on pak nedovoljan? Jesu li mali, kratki trzaji
sreće, mali uspjesi i kratki osmijesi dovoljni?
3. Kristian Novak:
Ciganin, ali najljepši
Knjiga o pojedincima na margini društva, njihovim problemima, izbjeglištvu,
ljubavi, borbi protiv predrasuda, o slabosti društva. Kompleksna, baš kao i
svijet oko nas. Životna, bolna, realna. Nepredvidiva. Obavezna literatura. Ovo
je jedan od romana u kojem zaista ništa nisam uspješno predvidila. Istovremeno
sam jedva čekala okrenuti novu stranicu i ostati na istoj – nevjerojatno, ali
je zaista tako.
4. Lav Nikolajevič
Tolstoj: Ana Karenjina
Ne sjećam se u kojem razredu, ali znam da nam je u srednjoj školi profesorica
iz hrvatskog dana Anu Karenjinu kao fakultativnu lektiru. Nisam stigla
pročitati posljednjih 30ak stranica i otvoreno sam to priznala profesorici, na
što mi je ona rekla da se javim odgovarati kad pročitam i da će sve biti u
redu. Na kraju sam na satu sudjelovala više od pet ostalih učenika koji su
pročitali, no oni su dobili petice, a ja ne. Nikad se nisam javila odgovarati
ovu lektiru, a preostale stranice sam pročitala par godina kasnije.
5. Gustave Flaubert:
Madame Bovary
Iz manje više istih razloga zbog kojih sam izabrala Anu Karenjinu, ali ovo je
bila obavezna lektira i to jedna od onih koje sam pročitala u dahu. Volim
knjige u kojima možemo stvoriti sliku života u nekom vremenu, svu njegovu dobru
i lošu stranu, pa tako u Madame Bovary pisac daje sliku provincijskog života i
žene koja teži drugom životu od onog kojeg su joj namijenili, jednostavno teži
sreći.
6. Marcel Proust: U
potrazi za izgubljenim vremenom, Combray
Još jedna lektira, ali ona koju nisam najbolje shvatila onda kad sam
trebala, ali je zaslužila da je pročitam otprilike deset godina kasnije.
Obožavam Proustovu vještinu isticanja važnosti sitnih trenutaka koji su ključni
za život, a užasno sam vezana za primjer s kolačićem madeleine. Taj mali
detalj, okus, miris, koji čuvaju sjećanje, čitavu paletu uspomena i osjećaja,
za mene je uistinu stvarnost. Neki okusi, boje, mjesta, jednostavno podsjećaju
na djetinjstvo, na ljude koje smo imali uza se, na sva ushićenja koja bi nam ti
detalji dali. Tako malo je dovoljno da nas lansira u neko drugo vrijeme i drugi
svemir.
7. Kathryn Stockett: Sluškinje
Jedna od onih knjiga koje dobiju zasluženo odličan film. Priča o ženama, sluškinjama u malom mjestu u Mississipiju 60ih godina prošlog stoljeća, diskriminaciji s kojom su se svakodnevno susretale i hrabrim ženama koje su se našle na njihovoj strani. Knjiga o vjeri u bolje sutra, o odnosima između prijateljica koje svakodnevno zajedno ispijaju kave, o odnosu majke i kćeri, žene i muža, a ponajviše o odnosu sluškinja i djece koje su odgojile te ljubavi koju su im pružile. Duhovito, tužno, istinito i jednostavno – predivan trenutak pobjede.
8. Gabriel García
Márquez: Ljubav u doba kolere
Sad kad sam napisala ovaj naslov, mislim se, postoji li sada pojam „ljubav u
doba korone?“. Florentino Ariza čekao je na svoju ljubav 53 godine, 7 mjeseci i
11 dana i noći. Jedna, naizgled, sasvim uobičajena priča o ljubavi, no u
konačnici, tako čista priča o bezgraničnoj ljubavi koja ne pita za vrijeme koja
prolazi, ona ista koja čeka starost i u toj starosti konačno doživljava
romantično putovanje rijekom u društvu voljene osobe. Ponekad, ono što se čini
običnim klišejem, skriva univerzalnu poruku. Baš takav je za mene ovaj roman.
9. Ivo Vojnović:
Dubrovačka trilogija
Svi jako dobro znamo radnju ove drame, no ono što mene oduševljava je
Vojnovićev način na koji prikazuje društvo, političko stanje i ponajviše
atmosferu u razdoblju pada Republike,
ali i očaranost nekim prošlim vremenima. Jer, kad malo bolje promislimo, svi
smo mi osjetljivi na prošla vremena kojih više nema. Postoji jedna rečenica
koje se često sjetim. Gospar Lukša upita Vuka „Dunque! što bi ti učinio, Vuko, da ti ovu
kuću dadu?…“, a on mu na to odgovori „Eh! da ti pravo kažem… Gosparu –
prodo bih je.“ I eto, baš tako, zar se ova rečenica ne može preslikati na
današnjicu?
10. Marin Držić: Skup
Bit ću iskrena, najprije sam na ovo mjesto stavila jednu zbirku pjesama
Miroslava Antića kao vodič za sve one koji ulaze u razdoblje rađanja prvih
ljubavi, nadanja i razočarenja. No, bilo bi protiv svih mojih načela napraviti
popis na kojem nije svevremenski Marin Držić. naš najveći komediograf, slikar
dubrovačkog renesansnog društva i jednako tako današnjeg, suvremenog društva,
jednom riječju – genijalac. Izabrala sam Skupa, pa zar ne govori dovoljno
činjenica da ga je Držić napisao čak stoljeće prije Molièrea?
