Putovali i zabilježili: Patricija Cvinar i Pero Katušić
Meksiko i Yucatan ne samo da su ispunili sva očekivanja već su ih dobrano nadmašili. Boje, hrana (unatoč početnim nesnalaženjima), mezcalite, margarite, glazba, dragi ljudi i opet… boje, boje i boje… Tako su opisali svoje putovanje Patricija Cvinar i Pero Katušić, Dubrovčani koji su kraj hladnog siječnja s prijateljima proveli u toplom Meksiku. Za Dubrovniknet podijelili su dio svojih dojmova i prekrasne fotografije:
U Mexico City slijećemo ujutro, još malo mamurni od 14 satnog leta uzimamo Uber i krećemo u hotel. Grad se već probudio, mi tek pokušavamo – sobe, naravno, još nisu spremne. Ostavljamo ruksake, protežemo noge i bez puno razmišljanja krećemo u grad.
Prva stanica je Centro Histórico, srce svega. Uberom se vozimo do Zócala, jednog od najvećih trgova na svijetu. Izlazimo iz auta, ulica se otvara prema ogromnom trgu, golemo nebo, i osjećaj da stojimo na mjestu koje je nekad bilo središte astečkog svemira. S jedne strane uzdiže se monumentalna Katedrala, sagrađena na ostacima astečkih hramova, a s druge Palacio Nacional, u kojem se nalaze neki od najslavnijih murala Diega Rivere, muža Fride Kahlo. Na trgu je trenutačno velika izložba kaktusa s motivima koji predstavljaju Mexico. Šarenilo skulptura izgleda fantastično s sivilom monumentalne katedrale u pozadini. Usred trga ogromna meksička zastava, njene dimenzije odgovaraju veličini trga.
Par minuta hoda dalje, u zgradi Ministarstva obrazovanja (Secretaría de Educación Pública), dočekuju nas Rivera murali u punoj snazi u Museo vivo del muralismo. Zidovi pričaju priče o radu, revoluciji, smrti i narodu. Na jednom zidu prepoznajemo i Los Muertos – šarene, pomalo mračne, ali žive. Mexico City je grad murala, i to se osjeti na svakom koraku. Umjetnost ovdje nije u muzejima – ona je na zidovima, za svakoga.
Nakon murala, skrećemo prema pješačkoj zoni Regina – ulice pune uličnih murala, malih kafića i taco barova. Gdje ručamo u lokalnom restoranu. Tu imamo prvi susret s taco-sima od meksičkog kukuruznog brašna i umakom od crnog graha.
Nakon ručka nastavljamo Avenijom Madero, glavnom arterijom centra, okruženi zgradama koje miješaju kolonijalno, art deco i modernu arhitekturu. Dolazimo do Alamede Central, najstarijeg parka u gradu, i pred Palacio de Bellas Artes, bijelog mramornog diva koji izgleda kao da je iz nekog drugog svijeta.
U blizini je Mercado San Juan, tržnica s bogatim izborom prženih insekata. Mexico City voli testirati granice. Par ulica dalje je Plaza Garibaldi, poznata po mariachi glazbi u večernjim satima. Prolazimo pokraj velebne Palacio Postal i nekoliko u najmanju ruku sumnjivih ulica i dolazimo do Plaza Garibaldi, koja iako prazna nas oduševljava. Jedan mariachi band pjeva u restoranu. Uz trg se nalazi i mariachi akademija, trg je ukrašen kipovima velikih imena mariachi melodija.
Ruta nas dalje vodi do Spomenika revoluciji, gdje je pokopan Pancho Villa. Odatle krećemo raskošnom Avenijom Reforma, širokom poput pariških bulevara. Hodamo nekih dvadesetak minuta, sve dok se ispred nas ne pojavi El Ángel de la Independencia, jedan od simbola grada. Iza njega – neboderi i financijski distrikt. Kontrast je brutalan.
Umorni krećemo pješice kroz živahnu Zona rosa ( ružičasta zona) prema našoj četvrti Roma. Navečer je Centro Histórico ionako bolje izbjegavati, ali Roma i obližnja četvrt Condesa su živi, sigurni i puni restorana. Večer završava hranom, smijehom i ranim odlaskom u krevet. Jet lag pobjeđuje.
Piramide, kanali i Frida
Ujutro smo opet u Uberu. Ovaj put prema Teotihuacánu. Sat vremena vožnje i stojimo ispred Piramide Sunca i Mjeseca. Prostor je ogroman, ali mi se fokusiramo na glavno. Na Piramidu Mjeseca se još uvijek može djelomično popeti, i pogled s vrha opravdava svaki znoj.
Ponovno u auto nazad u Mexico City, treba obići četvrt Condesa za dana i nešto prigrist, popodne – Xochimilco. Put traje skoro dva sata zbog prometa, ali nagrada stiže u obliku šarenih barki, glazbe i kaosa. Sat vremena plutamo kanalima, smijemo se, pijemo, gledamo kako se grad pretvara u nešto skoro ruralno.
U predvečerje jurimo prema Kući Fride Kahlo. Jedan dan u tjednu kuća je otvorena do 21:30 imamo sreće jer to je danas. Prije posjeta Fridi obilazimo četvrt u kojoj je živjela Coyoacan.U Plavu kuću ulazimo tiho i s poštovanjem. Fridin svijet je intiman, bolan i nevjerojatno snažan. Nakon muzeja vraćamo se u kvart, večeramo i zaključujemo da je dan bio lud, ali izvediv. GPT i komentari s interneta nisu lagali.
Od betona do Kariba
Let za Cancún je u 13:00. Ujutro radimo zadnji krug po Romi bilo bi lijepo provesti još koji dan u Mexico Cityju. Slijećemo u 16:15, u drugu vremensku zonu – Yucatán je sat ispred. Mrak dolazi već oko 17:30. Uzimamo rent a car i vozimo se prema Playa del Carmen. Tu će nam bit baza naredna dva dana. Playa vrvi noćnim životom, barovima, klubovima, restoranima.
Sljedeći dan krećemo za Tulum – jedini majanski grad na obali. Ruševine na stijenama iznad tirkiznog mora, gužve, ali i savršena kombinacija razgleda i kupanja. Ulaznica vrijedi i za Park prirode Jaguar i plaže poput Playa Paraíso i Playa Pescadores. Hramovi iznad mora – prizor je koji se pamti.
Zadnji dan na Rivieri Maja u državi Quintana Roo idemo na snorklanje u Puerto Morelos. Drugi najveći koraljni greben na svijetu gdje se može vidjeti šarene ribice, velike raže, kornjače čak i male morski pse – iskustvo koje se uspoređuje s Maldivima. Poslijepodne i večer provodimo u Playa del Carmen. Sutra se kreće iz Quintane Roo i karipske obale u Yucatan i prema Meksičkom zaljevu.
Država Yucatán – kolonijalni gradovi i Maje
Put nas vodi u Méridu, kolonijalni grad, siguran, elegantan, jakog kolonijalnog duha s palačama bogatih veleposjednika duž Paseo de Montejo. Naša domaćica je Giovanna čija obiteljska kuća je primjer meridskih kuća s prelijepim vrtom smještenim u unutrašnjem dvorištu kuće. Kuća je smještena u jednom od najstarijih četvrti Meride Santiagu. Sljedeći dan idemo u Uxmal jedan od najljepših majanskih gradova. Na jukatanskom majanskom Uxmal znači triput građen. Hramovi i palače Uxmala građeni oko 700- 1000 NE naslanjaju se na trgove velike poput nogometnih igrališta organiziranih prema astronomskim mjerenjima. Zbog toga je Uxmal 1988. upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Poslijepodne posjećujemo jednu od hacijendi, te ribarsko mjestašce Progresso poznato po najdužem doku za brodove ( Muelle Fiscal de Progresso – preko 8 km) upisanom u Guinnessovu knjigu rekorda. Zadnja večer u Meridi prepuna je iznenađenja, nakon večere odlučujemo popiti piće u baru u centru grada gdje nas konobar, čuvši kako razgovaramo, pozdravlja na hrvatskom. Sezonski je radnik u Poreču, zimi se vraća doma. Ove sezone će raditi u Puli. Voli Hrvatsku i san mu je da otvori jukatanski restoran u Istri. Nakon ovog susreta vraćamo se u naš kvart na plesnjak. Nešto predivno, ljudi svih generacija (najživahniji su oni treće dobi) plešu latino plesove rumba, samba cumbia, salsa, cha cha, pasodoble. Rasplesani odlazimo na spavanje.
Nakon Meride krećemo prema Izamalu na putu za Valladolid. Izamal zvan “ žuti grad “ izgleda poput kulise za neki vestern. Prepun maštovitih galerija i naravno s dvije piramide usred grada. Kasno poslijepodne stižemo u Valladolid prelijepi kolonijalni grad, ali bez monumentalnosti i bogatstva Meride. Ovdje su naši domaćini simpatična meksička obitelj u kojoj samo kćer govori engleski, a chichi ( baka od milja) je glava obitelji. Uz njih svaki dan kušamo tipični meksički doručak. Opuštena atmosfera, muzika na svakom koraku i večernjim festival svjetla, savršen kraj dana. Sljedeći dan je rezerviran za njezino veličanstvo Chichén Itzu, svjetsko čudo. Gužve su neminovne, ali veličina mjesta i savršenstvo piramida vrijede malo guranja. Ipak stigli smo rano, odmah po otvaranju lokaliteta te izbjegli horde turista koji dolaze autobusima. Nakon Cichen Itze kupanje u Cenote Ik Kil zaokružuje dan.
Predzadnji dan u Valladolidu krećemo prema Rio Lagartos ribarskom mjestašcu i polaznoj točki za foto safari na plamence i krokodile. To nam je svima bio i najljepši izlet uz lokalni majanski par Andreu i Valentina. Andrea nam je objasnila da plamenci svoju boju duguju crvenim račićima kojima se hrane, te da njihovo ime na španjolskom flamenco dolazi od istoimenog plesa jer njihov ples kojim privlače partnericu za vrijeme sezone parenja jako nalikuju plesnim pokretima flamenca. Također su nas odveli na plažicu s ljekovitim blatom, te ga iskopali za nas da se namažemo. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Dobar dio tog blata vratio se s nama doma.
Nakon Rio Lagartosa i kupanja uz Las Coloradas odlazimo u Ek Balam jedan je od najupečatljivijih, ali dugo zanemarenih majanskih gradova na sjeveru poluotoka Yucatán usred džungle. Njegovo ime znači „Crni jaguar“, simbol moći, noći i zaštite, što odražava i njegovu ulogu regionalnog političkog središta u kasnoklasičnom razdoblju majanske civilizacije. Za razliku od poznatijih lokaliteta poput Chichén Itzá, Ek Balam pruža intimniji uvid u svijet Maja, oslobođen kasnijih toltečkih utjecaja. Grad je svoj najveći procvat doživio između 8. i 10. stoljeća, kada je bio prijestolnica moćne dinastije. Središte grada dominira monumentalna građevina Akropola, jedna od najvećih majanskih struktura na Yucatánu. U njezinu se srcu nalazi grobnica vladara Ukit Kan Leka Tok’a. Penjemo se na Akropolu s koje puca pogled na džunglu dokle ti oko seže. Pomalo se osjećam kao u filmu o Indiana Jonesu.
Holbox – kraj puta
Posljednja etapa vodi nas na Holbox, otok smješten na granici između Kariba i Meksičkog zaljeva. Ali prije odlazimo u još jednu cenotu smještenu u srcu džungle. Cenota Segreto Maya u rano jutro je samo za nas, uživamo u kupanju okruženi zvukovima džungle. Osvježeni nastavljamo prema Holbox-u. Auto ostavljamo u Chiquilá, brodom prelazimo na otok. Pijesak, tišina, šetnja, večera, kokteli. Nakon dana provedenih među piramidama, gradovima i cestama, Holbox djeluje kao izdah. Cijeli otok je jedan veliki pješčani sprud s prekrasnim plažama, klubovima s muzikom do rane zore.
Nažalost, vrijeme je za povratak u stvarni život i dok se vraćamo prema Cancúnu i letu za Istanbul, shvaćamo da ovo putovanje nije bilo samo obilazak znamenitosti. Bilo je to putovanje kroz vrijeme, kulture i ritmove, okuse i mirise koje smo otkrivali korak po korak, zahvalni, dodaje Patricija, našem putnom guruu Peru Katušiću koji je ponovo kreirao savršen itinerar.
Piramide Teotihuacan
