Svako putovanje koje planiram započnem guglanjem. To se danas valjda tako radi. Isto sam učinila i pred put na Cipar. Unatoč čitanju niza tekstova i komentara putnika, putovanje je, ovako s odmakom od nekoliko dana, nadmašilo sva očekivanja. Ne znači to nužno da je destinacija bila bez greške već da je to jedan tipični dokaz da je svako iskustvo jedinstveno i subjektivno.
Napisala: Danijela Demarin Hasanović
Na Cipru smo proveli pet dana. Putovala sam s mužem i jednogodišnjim dječakom. Upravo zbog te kombinacije sve smo planove uskladili činjenici da ne možemo cijeli dan provesti u razgledavanju, a i noćne smo izlaske odmah eliminirali. Ipak, mislim da smo od Cipra izvukli ono najbolje u tih nekoliko dana.
Putovali smo Dubrovnik – Zagreb – Pafos. Plan je bio svih pet dana biti u Pafosu s jednodnevnim izletima u ostale gradove jer je država premrežena autocestom zbog čega se u svega sat, dva stiže sa zapada na istok pa do sjevera. Na kraju smo ipak jednu noć proveli na krajnjem istoku otoka, u Ayia Napi kako ne bismo žurili natrag do Pafosa. Unajmili smo automobil kako bismo bili fleksibilniji i to se pokazalo kao odličan izbor.
Pafos je lijepi gradić s oko 35 tisuća stanovnika. Ne znam jesu li tu uračunati i brojni strani radnici kojih ima priličan broj, ali već na prvi dojam vidljivo je da imaju iste muke kao i mi – manjak radne snage. Grad je, kao i cijela država, okrenut prema turizmu. Imaju povoljnu mediteransku klimu s oko 22 jutarnja do 30-ak dnevnih Celzijevih stupnjeva u listopadu pa i ne čudi veliki broj hotelskih kompleksa, restorana i kafića. O suvenirnicama da i ne govorim. Pafos nas se dojmio zbog velikog arheološkog parka na otvorenome u kojemu se komotno izgubi nekoliko sati, ali i zbog poludivlje obale s povjetarcem koji, kako mi se činilo, nikad ne prestaje. U arheološkom parku mogu se vidjeti mozaici iz različitih razdoblja, ali i svjetionik koji je bio posebno važan dok je otok bio pod Britancima. Posjetili smo i stari dio grada u kojemu prevladavaju suvenirnice i tržnica, a odlikuje ga niska gradnja i divan pogled na ostatak grada.
Pafos je i poznato ljetovalište, ali većina turista umjesto gradskih plaža radije odabire one izvan grada. Mi smo posjetili Coral Bay. Taj dan bili su veliki valovi, a more kristalno čisto. Plaža je jako velika, duga i široka pa se osjećate kao da ste sami iako ste na istom mjestu s tisućama ljudi
Pored Pafosa, na 15-ak kilometara, je atrakcija Afroditina stijena (Petra Tou Romiou). Priča oko nje nije previše romantična. Mjesto rođenja božice ljepote koja se navodno rodila iz morske pjene prema mitu je zapravo mjesto na kojemu je genitalije Urana njegov sin Kron presjekao i bacio u more jer ga je htio svrgnuti. Romantika na najjače. Mi smo to doživjeli kao lijepu plažu sa zanimljivom stijenom i šarolikim žalima na koju većina turista dolazi autobusima na svega par minuta i potom odlazi do preskupe jedine suvenirnice. Okupali se jesmo, impresionirani nismo.
Osim Pafosa posjetili smo Limassol, grad od oko 300 tisuća stanovnika poznat po luci, ali i dvorcu u kojem je i muzej. Sve je definitivno vrijedno divljenja, ali nas je bez daha ostavila duga šetnica Molos sa starom lukom. Palme, more, povjetarac i širina, beskrajna širina.
Posjetili smo i glavni grad, Nikoziju ili Lefkosiju, ovisno o tome koga pitate. Navodno su je Francuzi preimenovali u Nikoziju jer im je ovo drugo bilo komplicirano za izgovor. Na sjever nas je najviše navela činjenica da je grad podijeljen. Samo kap povijesti: Cipar je bio britanska kolonija do 1960. Unatoč samostalnosti, često je dolazilo do sukoba grčkog i turskog stanovništva, a sve je eskaliralo 1974. kad su Turci okupirali sjeverni dio otoka i tamo proglasili takozvanu Tursku Republiku Sjeverni Cipar. Tu je državu do danas priznala samo, vjerovali ili ne – Turska. Okupirana je trećina otoka. Granica se nalazi upravo u Nikoziji, u ulici Ledra. Tu smo i mi prešli granicu kao pješaci. Informacije na internetu bile su šarolike – od toga da je prilično opasno do toga da je vjerojatnost da nas puste samo s osobnim iskaznicama prilično mala. No uspjeli smo. I to bez ikakvih problema. Doduše i bez ‘dobar dan’ i ‘doviđenja’, ali ne treba sitničariti.
Dolazak na tursku stranu otoka je kao dolazak u srce Istanbula. Beskrajni štandovi i trgovine s ‘markiranom’ odjećom, restorani i slastičarne s baklavom. Obišli smo Buyuk Han, jednu od najljepših građevina na otoku koja je bila svojevrsno okupljalište, karavan saraj, gdje su se nekad karavane zaustavljale kako bi se orkijepili, a lokalci okupljali za pokoji trač. Iz 16. je stoljeća, a danas se tu mogu kupiti suveniri i rukotvorine. Cijene upola niže čim smo prešli na tursku stranu. Obroci po pet eura, a pića za tek pokoju kovanicu. Cijene su izražene u lirama, ali se prihvaćaju euri.
Žao mi je što nismo posjetili ostatak glavnog grada već smo zbog ograničenosti s vremenom tek uspjeli prošetati glavnom ulicom Ledrom. Ono malo šetnje do auta uspjeli smo vidjeti niz napuštenih zgrada što djeluje pomalo jezivo, čak i tijekom dana.
Nakon Nikozije krenuli smo jugoistočno, prema Ayia Napi. Riječ je o tipičnom ljetovalištu s ogromnim hotelski kompleksima, luna parkovima i najljepšim plažama na otoku. Ayia Napa glasi za destinaciju punu zabave namijenjenu mladima željnim kvalitetnog noćnog života, ali rekla bih da nudi ponešto za svakoga. Bili smo na Nissi plaži koja je, kaže Google, uvjerljivo najljepša. Podsjeća na Šunj, ali je puta deset širinom i dužinom. Najam ležaljke na ovom mjestu je dva i pol eura. Pored plaže je istoimena avenija. Prilično je duga, a obiluje suvenirnicama i restoranima. Kad smo kod hrane, moj je dojam da je cjelokupna kuhinja države bazirana na kombinaciji turskih i grčkih specijaliteta. Meze, musaka, pećeni halloumi sir, souvlaki – jela su koja smo najčešće viđali pod tradicionalnom kuhinjom.
Na povratku s istoka na zapad posjetili smo Larnaku, treći grad po veličini i druga najveća luka. Ponovno prelijepa šetnica Larnakudes s palmama i dvorac. Šetnica je uz more koje je iznimno plitko što se može najbolje vidjeti po brodovima koji su daleko usidreni jer ne mogu bliže prići obali. Vidljivo je po obali i da je prilično velika razlika između plime i oseke pa mogu zamisliti da lokalno stanovništvo zbog toga mora prilagođavati svoj život.
U blizini Larnake je i Aliki slano jezero koje je 1997. proglašeno zaštićenim područjem. Danas je to kao ogromni suhi plato s podlogom od mješavine pjeska i soli. Podloga djeluje savršeno stabilna iako je kretanje po takozvanom jezeru zabranjena. Na obali tog jezera je i džamija Ultan Tecce u kojoj je navodno sahranjena Muhamedova pomajka. Nismo ulazili jer nismo bili primjereno odjeveni jer – 30 je Celzijevih stupnjeva u zraku bilo.
Ciprani su lijepo monetizirali i brodove koji su se uslijed plitkog mora i nepovoljnih vremenskih uvjeta nasukali. Jedan od njih nalazi se blizu Pafosa, a riječ je o teretnom brodu Edro III koji se nasukao 2011. Udarao je u stijene i oštećenja su bila prevelika da nastavi putovanje, a more preplitko za tegljenje. I sad je atrakcija u blizini koje je i fine dining restoran.
Cijene hrane i pića na svim su mjestima koje smo posjetili različite, ali rekla bih da su prilično prihvatljive. Obrok za nas troje u prosječnom restoranu s pićem koštao nas je 30-ak eura, a večera s ribljim specijalitetima uz ciparsko vino 60-ak. Cijene kave variraju od euro i pol pa do tri, naravno ovisno o lokaciji. Isto vrijedi i za pivu, ali i vino. S obzirom na to da su država koju odlikuje odlično vino, rekla bih da su cijene pristupačne – od četiri do šest eura za čašu vina, a u fine dining restoranu za bocu vina oko 30 eura.
Simboli Cipra su, osim vina, i magarci pa smo posjetili farmu gdje su osim magaraca bili i jarci, kokoši i paunovi. Na otoku ih je nekoliko i cilj im je očuvati magarce od izumiranja. Na tom smo mjestu popili i takozvanu tradicionalnu ciparsku kavu. To je ono što mi zovemo turska kava. Žao mi je, Ciprani, turska je.
Najam automobila na Cipru je prilično povoljan. Kreće se od nekih 30 pa to 60 eura dnevno, ovisno o automobilu i opremi koju unajmljujete. Jedini je problem što se vozi lijevom stranom, a svakih sto metara je kružni tok pa ako se ne snađeš na vrijeme riskiraš život. Detalj koji će zanimati buduće roditelje putnike je da je moguće unajmiti sve za djecu, pa i kišobran kolica i to za svega pet eura dnevno. Generalno bih rekla da je Cipar jako okrenut prema djeci u smislu brojnih dječjih igrališta i drugih sadržaja koji su im namijenjeni. Sva su igrališta na koja smo naišli bila odlično održavana, a čak i kafići i restorani imali su što za ponuditi – od mini tobogana do bojanki.
Cijene smještaja u hotelima s bazenom (gotovo da i nema onih bez bazena) su oko sto eura za noć za nas troje u Pafosu dok su na istoku u Ayia Napi upola niže. Za 47 eura spavali smo u apartmanu od 50-ak kvadratnih metara i bazenom.
Tijekom ovog putovanja nismo posjetili tipične turističke atrakcije poput Adonisovih slapova i plave lagune, ali nemam dojam da smo puno propustili. Za one pustolovnije putnike, nude Jeep Safari ture po povoljnim cijenama i onda se obiđe cijeli poluotok Akamas kao i istoimeni nacionalni park.
Generalni dojam je da ima prednosti i mana. Neki će izdvojiti to što se u toaletima papir baca u smeće umjesto u wc školjku, ali ja bih napomenula i da mi je u ovih pet dana nekako nedostajala ciparska tradicija, kultura i mentalitet. Vjerojatno je razdoblje u kojem smo boravili bilo prekratko za neki cjelovitiji dojam, no sasvim bih sigurno opet otišla na ovaj otok, s time da bih dublje istražila sami sjever otoka i tu tursku okupaciju, a voljela bih i da sam uspjela više razgovarati s ljudima koji tu žive već neko vrijeme. Dojam o Cipru stjecali smo preko konobara u restoranima koji su većinom stranci i mijenjaju se kako što naručimo (doslovno nas jedan ugosti, a šesti nam donese račun), a vidljivo je i da se muče s uspostavljanjem kvalitetne usluge. Po tom pitanju mislim da se mogu ugledati na nas, a i mi bismo mogli ponešto naučiti od njih. Parkinga ima posvuda, svi semafori su pametni i rade tako da je upaljeno žuto svjetlo sve do dolaska pješaka kada se vozačima pali crveno. Gužvi nema.
Toliko za sada dragi Cipre, vidimo se mi opet.
