Dragi ljudi, vrijeme je da Vam predstavimo moj prvi roman Prolaz na jugoistok! – zapisuje arko Dragojevi?, dubrova?ki glazbenik, skladatelj, donedavni glasnogovornik Kazalita marina Dri?a.
Slubena promocija odrat ?e se u Art radionici Lazareti 23. sije?nja s po?etkom u 19 sati. ARL su ujedno izdava? uz AVCD, a cjelokupno izdanje je ostvareno uz potporu Grada Dubrovnika.
U jednom nedavnom intervjuu, arko je o romanu istaknuo:
-Cijeli je roman zabiljeka lokacija koje sam vidio i posjetio, valjda devedeset devet posto opisanih staza koje je pregazio Filip sam utabao ja osobno. Naravno, situacije su podebljane kriminalisti?kom pri?om, ali granice su moja realnost kao, naravno, i svih drugih ljudi na krajnjem jugu. Dubrovnik je tek nedavno pripojen dravi Peljekim mostom, pa nakon trideset pet godina ivota kona?no ne moramo razmiljati o fizi?koj granici, bar s te sjeverozapadne strane. ?esto znam istaknuti kako je ovo podru?je jedna vrsta Bermudskog trokuta, svima zanimljivo i na prvi pogled ?arobno i bogato, ali tko se zadri na dulje vrijeme, osjeti tu teinu koja se nadvija povie mora i Sr?a. Kada spominjemo feudalizam, osje?am da smo mu blie nego ikad. Srednja klasa kao da sustavno izumire, nesrazmjer je onih koji imaju previe i premalo. Klaustrofobija je moda najbolja rije?, jer drutvo kao takvo pati od niza sindroma i prestraeno srlja iz dana u dan, s nizom kolektivnih i privatnih problema koji se samo guraju pod tepih a na vanjtini se stvari uljepavaju. Suo?avanje je postalo endemska vrsta rekao jearko Dragojevi?o svom romanu prvijencu Prolaz na jugoistok.
O Gradu izme?u kae:
Pri?a oko Dubrovnika se ponavlja uvijek iznova, bar tako nekako nas povijest u?i. Onda kada i izgleda da je Grad pred potpunim kolapsom ili ?e potonuti u more, on sve iznenadi i izdigne se iznad situacije, ako to moemo tako nazvati. Ljudi koji su tu ro?eni imaju dvije opcije, ostati unutar zidina, ili ih nadi?i kako najbolje znaju. ?esto sam o tome govorio javno, i pred kolegama u kulturi kao jako mlad ?ovjek, pa sam naiao na poglede neodobravanja, ali s druge strane i na podrku onih koji razmiljaju jednako. Identitet ?e u svakom slu?aju ostati barem kroz vizuru Grada, dok je u duhu ljudi teko projicirati to nosi budu?nost u vidu novih generacija gra?ana. Ve? sada gubimo bitku s javnim prostorima, precijenjenim kvadratima i sli?no, to je itekako vidljivo. U velikom smo zaostatku, ali na to ne mogu preko no?i utjecati ni politika ni pojedinci. Pristali smo na demokraciju i kapitalizam, a realnost je da odlu?uje onaj tko ima novac. Privatni kapital nekolicini materijalno raste, ali na ulicama ga u kolektivnom duhu ljudi ima naalost sve manje. Ja sam ipak vje?iti pozitivac i optimist, reklo bi se svak dobije onoliko koliko moe podnijet, a Dubrovnik je kroz stolje?a izdrao i tee bitke od ove sadanje kojoj svjedo?im. S druge, poticajne strane, Grad Dubrovnik za kulturu izdvaja velika prora?unska sredstva, postoji zbilja niz potpora za umjetnike i autore, pa je tako i ovaj roman u izdanju Art radionice Lazareti i Audiovizualnog centra Dubrovnik dijelom podran sredstvima s javnog poziva Upravnog odjela za kulturu i batinu.
