18.8 C
Dubrovnik
Subota, 16 listopada, 2021
NaslovnicaKulturaPredstava o kojoj se priča "Glava lava" - Ivan Salečić: ljudi su...

Predstava o kojoj se priča “Glava lava” – Ivan Salečić: ljudi su se smijali, pljeskali, meni je to bilo nevjerojatno

Sad već možemo reći da Dubrovačke ljetne igre imaju dramsku uspješnicu, koja je rađena po suvremenom tekstu, a tema je baš dubrovačka. Reakcije publike i kritike na predstavu „Glava lava“, koja je u petak premijerno odigrana pod Minčetom su redom pozitivne. Ivan Salečić, autor istoimenog romana otkrio nam je svoje dojmove o predstavi,ali i zašto je baš obitelj Gundulić odabrao kao temu paralelne povijesne priče, kao i odakle mu inspiracija za epizodu traženja i čupanja mandragore na Srđu.

Ivane jesi li se iznenadio kad su te iz Igara obavijestili da će tvoj roman doživjeti dramatizaciju u Dubrovniku?

-Jako sam se iznenadio, jer roman je debitantsko djelo, a Ljetne igre su naš najveći festival, imaju najdužu tradiciju u Hrvatskoj. Ustvari već 2019. postojao je plan Mani Gotovac da se u  programu Pisci na igrama radi skraćena verzija čitanja romana s dijelom scene, koji je u predstavi razvijen. To se nije ostvarilo. Dora (Ruždjak) i ja pričali smo o tome, ali ništa konkretno, ni kad, ni kako. I onda jednog dana, krajem prošle godine išao sam preko zebre u Martićevoj ulici u Zagrebu. Dora je prolazila autom, i stala ispred zebre i rekla mi: Salečiću radimo tekst. I digla je prozor i otišla. Ostao samzbunjen, ali vrlo su brzo počele pripreme za predstavu. Zbog pandemije dugo se nije se ništa znalo. Program je objavljen kasnije, nego inače, baš zbog nepoznatih okolnosti, sve je bilo otvoreno i u zraku, a vremenom je postalo jasno da će se Igre održati i da će se predstava igrati.

Roman „Glava lava: Dom u Dubrovniku“je opsežan, radnja se odvija na više mjesta, a u romanu se odvijaju i dvije paralelne radnje jedna u povijesti, oja prati dubrovačku obitelj Gundulić i druga suvremena koja prati urednika Ivana S. To baš i nije lako skratiti i uklopiti za izvedbu na sceni. Jesi li zadovoljan dramatizacijom?

-Bilo mi je jasno da će dramatizacija biti kraća od romana. Predstava se cijelim tijekom odvija u Dubrovniku, tih drugih lokacija nema, iako su uklopljene u priču.Mislim da je adaptacija napravljena vrlo dobro, „bez šavova“. Kad se predstava prvi put na probama odigrala u kontinuitetu, pokazalo se kako je preduga. I onda je Aida još kratila.

 Kako si se ti osjećao pri tom dodatnom kraćenju?

-Svatko tko je čitao roman zna da sam ja urednik i da sam uvijek za kraće, tako da sam i iz romana izbacio 100 kartica, prije objave, i žao mi je da nisam još malo kratio. S druge strane roman je duga forma, nije je potrebno previše kratiti. Ono što mi je važno,a što su mi rekli prosfesionalni čitači, kritičari i publika jest da se roman čita lagano, da teče. Aida je izbacila sat vremena predstave, koja sad traje 2 sata i 10 minuta, bez pauze  i meni je to odlično.

Gledao si generalnu probu, premijeru. Kakve su reakcije publike?

-Ljudi su se smijali, pljeskali, meni je to bilo nevjerojatno. Glumci kažu da su reakcije dobre,a meni osobno se predstava jako sviđa.

Kako si zadovoljan sa sobom, s ulogom Ivana?

– Jesam, on je u svim tim pričama i baš je onakav kakav je zamišljen. Ono što mi je bolje u predstavi nego u romanu, zbog razlike u medijima, jest što u puno tih scena iz prošlosti može na pozornici lik stajati kao svjedok i ulaziti u interakcije s drugim suvremenim likovima. U romanu to nije naglašeno, a na sceni mi to jako dobro izgleda. Ovo je adaptacija koja je optimizirala i priču iz romana i specifičnosti medija u kojoj se on rekonstruira. U tom sam smislu jako zadovoljan. Sviđa mi se kako se ti neki slojevi, za koje mislim da postoje u Dubrovniku i u romanu i  u nama, skidaju jedan za drugim. Mislim da je to Aida odlično na razini priče interpolirala, a na razini strukture to je baš njezina predstava, koja ima nove slojeve.

Ljudi koji su gledali predstavu i čitali knjigu pitaju se jesi li ti stvarno kupio kuću u Gradu i sudjelovao unjezinoj adaptaciji, a ponajviše zbog jako realnih opisa adaptacije?

-Neka to ostane otvoreno. Ljudi zaključuju sami, neki zdravo za gotovo, neki smatraju da je sve  naracija. To mi je super i htio bi da tako ostane.

Ivan trenutno radi u Muzeju suvremene umjetnosti. Kroz svoju dugu karijeru radio je kao novinar, a najviše kao urednik u raznim časopisima na portalima…Biografija mu je puna referenca, a on sam o svemu tome skromno kaže kaže: radim neki posao u komunikacijama, marketingu, prodaji, odnosima s javnošću.

– Ok mi je u MSU, to je oblik kulturnog managementa koji mi se sviđa. Pisanje je drugo, neki život izvan ovog “pravog profesionalnog”.  Mislio sam, pisanje me ispunjava, i kratke i duge forme, sve mi to jest dobro i mislio sam da je to jedina vrsta ispunjenja koje uopće postoji, da radiš nešto što ti ide. Trenutno pišem jedan rad iz psihoterapije, jer sam po profesiji psiholog i trenutno sam na specijalizaciji Gelštat psihoterapije. Ako budem mogao birati, što dosad nisam mogao, volio bio u svom životu i profesiji akcent staviti upravo na psihoterapiju. Otkrio sam kroz nju neku novu ispunjenost koja proistječe iz kvalitetnog i dubokog kontakta sa živim ljudima.

U medijima smo stalno u kontaktu s puno ljudi, ali je taj kontakt površan, indirektan. Ovo mi je neki potpuno novi moment u kojem je taj intenzitet i kvaliteta kontakta drugačija, a to prije nisam znao da postoji. To mi je trenutno jedno veliko profesionalno i osobno otkriće.

U romanu ima dosta komičnih momenata, inspiranih svakodnevnicom Grada u tom nekom vremenu iza rata, a prije velike eksplozije turizma i cijena nekretnina. Puno je životnosti, koja polako nestaje s ulica. Ipak u sjećanju mi je najviše ostao prizor tebe i Šeha (Mara Šehovića) kako uz pomoć psa pokušavate na Srđu isčupat mandragoru i izbjeći kletvu. Kako ti je nešto takvo palo na pamet?

-To je jedna scena i u predstavi, a inspiracija su svakojake ludosti, koje smo mi nekad u mladosti izvodili. Dramatizacija u predstavi prijateljski odnos Šeha i mene pretvara u sukob u kojem zapravo prestajemo komunicirati i ja zapravo na kraju uopće ne znam da je čovjek umro. U životu se i realno ne bismo čuli po šest mjeseci, godinu, kao klipani, a onda je on stvarno umro. U tim našim razgovorima o Dubrovniku i dubrovačkoj povijesti je i značajan dio bio i razgovor o drogama kroz povijest. Naravno važnu ulogu igra mandragora i legenda o njoj pa mjesta gdje ona raste od Sniježnice do Kalamote. Okoločep je stari naziv za mandragoru. O tome smo pričali, time se bavili i pokušavali je naći, ali ne u vrijeme radnje romana, nego prije toga. U roman sam to ubacio jer je bilo previše fora da bih to zanemario.

Osim suvremene radnje u kojoj Ivan, uspješan urednik, svoj život pokušava promijeniti kupnjom stana u Dubrovniku, kojeg želi preurediti u vlastiti dom i trajno prebivalište, druga usporedna radnja bavi se jednim drugim Ivanom, pjesnikom slobode i njegovim životom. Zašto baš Gundulić?

-Meni se čini da je priča o obitelji Gundulić ogromna i neispričana. Slučajno su mi se, kroz čitanje, pojavljivali Gundulići i to sve neki likovi koji nisu ovaj naš poznati Ivan. Onda sam, malo po malo, otkrio nekoliko stoljeća povijesti ove obitelji, koja je dosta nepoznata. Uključuje začudne momente, na primjer kako su se bavili trgovinom robljem, kad je ona ukinuta u Republici. Jedan je Gundulić otvorio tvrtku za trgovinu robljem na Siciliji i nastavio tu sramotnu trgovinu, iako je sudjelovao u Vijeću koje je istu zabranilo u Dubrovniku. Naš Ivan, pjesnik slobode, potječe iz obitelji ratnika, trgovaca robljem, diplomata, a sam cijeli život živi u Gradu u nekoj poluizolaciji. Pokušao sam ga nekako shvatiti iznutra. Lik kojeg sam ja opisao nema osnovu u pisanoj povijesti, ali kad sam ga stvarao išao sam za nekim stvarima koje o njemu znamo ili spekuliramo. Od nadimka Mačica, jer je navodno bio povučen, tih, oprezan u kontaktu, do činjenice da ga se odrekao otac i dao ga na skrbništvo. Znamo i da se rodio u godini Velike zavjere, kad je pogubljen Frano Gundulić i kad obitelj počinje gubiti utjecaj, koji nikad više, u Dubrovniku, neće povratiti. Znamo i da se odrekao mladenačkih djela. Da bi često zaboravio poći na sjednice Vijeća…

Je li i njegov gastritis povijesno dokumentiran?

-Pokušao sam doživjeti unutarnji proces osobe koja sve to radi i činilo mi se da živi puno više iznutra nego vani. Činilo mi se kako ne podnosi pokazivanje, nego se pokazuje kroz svoje dužnosti i ono što se od njega očekuje, kao osoba koja puno potiskuje, a takve osobe obično imaju gastritis, bude se noću od kiseline, kronično su umorne. On je kroz to prikazan kao živa, realna osoba. Htio sam izbjeći patetiku i grandioznost.

Knjiga nikad nije predstavljena u Dubrovniku. Zašto?

Evo nije bilo prilike, bili su neki razgovori, ali do realizacije nikad nije došlo. Zato predstava daje neki novi moment i ne, nisam odustao da roman ipak jednom uživo predstavimo u Gradu. Bitno mi je što ljudi iz Grada misle, povratne informacije su dobre i puno mi to znači.

Predstava Glava lava večeras se zadnji put igra na ovogodišnjim Igrama, a nadamo se da ćemo je gledati i sljedeće, ma još nekoliko sljedećih godina.

Ivan Salečić je urednik,  kritičar i kolumnist  iz Zagreba. Uz sve vodeće hrvatske medijske kuće, surađivao je i s onim globalnim, kao što su Lagardere Media, Hearst International, Deutsche  Welle. Završio je studij psihologije na Filozofskom fakultetu, a studirao je još i filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti, oboje u Zagrebu.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić