Carmen Miloglav, kapetanica ŽKK Raguse, u ovotjednoj rubrici od A do Ž otkrila nam je kako se zaljubila u košarku, planira li i po završetku profesionalne košarkaške karijere ostati u sportu, je li joj drži koš iz dvokoraka ili trice, zašto smatra da je ženska košarka kompetitivnija od muške i što to radi kako joj treba odmor i “bijeg” od svega.
Zašto košarka? Kad ste počeli i kako ste se zaljubili u košarku?
– Kao malu tata me često vodio na muške utakmice KK Dubrovnik i to je jednostavno bila ljubav na prvi pogled. Košarku sam počela trenirati s nekih 10 godina. Htjela sam i prije, ali jednostavno nije bilo mogućnosti. Kad je trenerica Cvetana Matić pokrenula mlađe uzraste u OŠ Marin Držić upisala sam se i ostala evo do dan danas u tom sportu.
Što je ono najljepše, a što najružnije u košarci?
– Najljepše su sigurno prijateljstva koja se sklope, puste zemlje koje prođeš, kulture koje upoznaš, iskustva koja skupiš…A najružnije svakako ozljede.
Kapetanica ste ŽKK Ragusa – vidite li to kao odgovornost ili čast?
– I jedno i drugo, iznimna čast, ali u isto vrijeme, upravo zbog toga i velika odgovornost.
ŽKK Ragusa po treći put je osvojila Kup Ružice Meglaj Rimac. Je li to samo još jedan naslov u nizu, ili je svaka titula posebna?
– Svaka titula je posebna, svaka nosi svoju draž i ima priču iza sebe jer trnovit je put do nje i nikad ne znaš hoćeš li opet moći osvojit je.
Hoćete li i šestu godinu zaredom osvojiti tj. obraniti naslov prvakinja Hrvatske?
– To nam je svakako jedan veliki motiv i želja, iako trenutno nismo sigurni u playoffu, ali dat ćemo sve od sebe da ga osiguramo, pa onda što dragi Bog da.
Što nakon košarke? Planirate li i dalje ostati u sportu?
– Razmišljam dosta posljednjih godina o tome, jer ipak kraj se bliži. Imam neke opcije, ništa još konkretno, ali svakako vidim sebe i dalje u sportu ili barem uz.
Je li vam draži koš iz dvokoraka ili trica?
– Možda trica, jer mi je to slabiji dio, a opet više podigne ekipu i publiku.
Vaši rituali prije utakmice?
– Moram priznat imam ih puno manje nego prije, ali evo jedan od njih je da uvijek molim
krunicu na dan utakmice, to mi daje mir.
Kako se nosite s porazima?
– Kao mlađoj dosta su mi teško padali, sada na njih više gledam kao neki restart/lekciju koja će mi pomoći za sve ono što dolazi.
Je li ženska košarka kompetitivnija od muške?
– Pa mislim da jest jer je puno više emocija uključeno nego u muškoj košarci.
Studirali ste i igrali u Americi – najljepša sjećanja iz tog perioda?
– Teško je izdvojiti jedno jer kompletno to iskustvo je nešto posebno. Svijet za sebe u organizaciji kako školskoj tako sportskoj. Izgradilo me kao osobu, educiralo, a istovremeno i pripremilo kroz njihov sistem na profesionalni život sportaša.
Kad se želite isključiti od svega – što radite, „gdje bježite“, kako se opuštate?
Volim čitati, tako da knjiga je svakako moj neki bijeg od stvarnosti. Ako je lijep dan, šetnja uz more i kava.
