Svako seosko domaćinstvo u Konavlima ispisuje svoju vlastitu poslovnu i obiteljsku priču, razlikuju ih osobnosti njihovih pokretača, ideje koje osvježavaju njihovu ponudu i stavljaju nove izazove pred vlasnike. Možda to i jest jedini način da ne dođe do zasićenja kao posljedice umora usljed velikog posla. Seoska kuća u Čilipima je kroz desetljeća svog postojanja postala pravi brend u tom segmentu konavoskog turizma, a da Novakoviće ovaj posao i veseli potvrđuje sama činjenica da nakon naporne sezone ne zatvaraju vrata svoje konobe do sljedećeg ljeta. Niko Novaković, roker i bajker, kuhar i poljoprivrednik, priča o poslovnoj filozofiji svog seoskog domaćinstva i ponovno najavljuje glazbeni Festival u konobi koji je zbog korone bio “na počeku”.
Iza Vaše obitelji je prva sezona bez dunda Pera, Vašeg oca koji nas je napustio početkom ove godine, a pamti se kao pionir seoskog turizma u Konavlima. Što ste upamtili od njegove životne filozofije, smjernica, ponašanja utkanog u sad već brend Seoska kuća Čilipi i što ćete od svega zadržati kao konstantnu u svom poslu?
-Tata je bio taj koji je zadao osnovne smjernice Seoskoj kući. Njegova nit vodilja je bila da Seoska kuća bude dodatni sadržaj organiziranim izletima u Konavle i da naša obitelj kao ona koja vodi Seosku kuću bude domaćin na način da naš gost dobije sliku o povijesti, sadašnjosti, a i o budućnosti življenja u ovim krajevima. Također u Seoskoj kući se svi posjetitelji trebaju osjećati kao kod kuće. Taj „neformalni” pristup nam je donio jako puno stranih gostiju koji su se vraćali u naše domaćinstvo i više puta. Ruralni ambijent, domaća hrana – dobrim dijelom uzgojena u našem vrtu, tatino vino, rakija, a i jako puno pjesme – sve je to Seoska kuća. To je ono na čemu ćemo i u narednom periodu inzistirati i u poslovnom smislu, koliko god budemo „rasli” i prilagođavali se trendovima.
Kako se jedan roker nosi s poslom koji radite u seoskoj kući, što vas je zadržalo u Konavlima, Čilipima, na domovini i u tom poslu koji “mrvi” sve u sezoni….
-Pa ..Roker…Atlantida je priča u kojoj sam ostavio dobar dio mladosti a i zrelijih dana. Zajedno sa Mariom i Alanom, a kasnije i nešto širom ekipom, pjevali smo i svirali o voljenom gradu, o teškim ratnim i poratnim godinama, o ljudskim emocijama, sudbinama…sve to na jedan samo nama lagan i logičan, a drugima na težak i nerazumljiv način. Rokerski… Roker sam i zato jer sam se rodio na selu i nisam nikad potpuno prihvatio formalnosti, pa sam i svojim izgledom i možda ponašanjem malo bio drugačiji od sredine koja mi je dala život. Roker sam i jer sam pokrenuo Moto klub 2 Rote, koji je sad na moj ponos jedna od najbrojnijih udruga u Konavlima. To moje rokersko, drugačije, me zadržalo u Konavlima, u Čilipima na domovini mojih predaka koju svim svojim bićem cijenim i poštujem. Nakon što je COVID zaustavio razvojni zamah i doveo nas na rub odustajanja, u moj život je došao netko koga jako volim i tko mi je dao snagu i ljubav i svu potrebnu potporu da nastavim dalje.
Je li vam nakon toliko godina bavljenja tim poslom se javio umor, želja da nešto mijenjate ili vam u godini ostane i dana da napunite baterije, živite “po svom” do sljedeće sezone? Kako izgleda vaš “život po svom”?
-Seoski turizam pruža jako puno mogućnosti. Ukoliko ste kreativni i imate „ideju”, ovaj način poslovanja je jako zahvalan i relativno brzo vam da do znanja jeste li na pravom putu ili ne. Javlja se umor, ali ne i zasićenje. Svaki put kada smo na „rubu” ili osjetimo da smo blizu, mi ubacimo neku novu ideju, neki novi program, prostor, događaj i onda imamo osjećaj da sve kreće iz početka na nekom drugom mjestu. U dvadeset dvije godine Seoska kuća je doživjela najmanje toliko transformacija. Mi u stvari i živimo „po svom”.
Na čemu “tvrdoglavo” ustrajete u svojoj ponudi i što vaše goste najviše oduševljava? Kakva vam je bila ova sezona i kad razmišljate o nekom širenju posla, na što mislite?
-Pa nema u nas puno tvrdoglavosti. Gosti prihvaćaju sve naše unaprijed dogovorene postavke. Mi inzistiramo na tome da se u Seosku kuću ne dolazi samo na hranu i piće, već na kompletan doživljaj – ruralni ambijent, hrana i piće, druženje uz animaciju…ako naši klijenti žele samo jedno od navedenog, nerijetko ih savjetujemo da izaberu neko drugo mjesto, pogotovo jer se u zadnje vrijeme otvaraju bezidejne kopije ovakvih prostora.
Mi smo i domaćinstvo koje se usudilo napraviti i prvu konavosku craft pivu. I ta nam je ideja donijela dosta pozitivnog poslovnog pomaka. To je bila dosta rizična priča jer je ovo konzervativna – vinska sredina, a uz to ova piva nije rađena po receptu – kvantitet, nego – kvalitet, pa je se ne može mnogo popiti. Kad pričamo o širenju posla, imamo još snage za nekoliko novih ideja od kojih ćemo, nadam se, već sljedeće poslovno ljeto neku i dati tržištu. Držat ćemo se okvira našeg domaćinstva.
Meni osobno smisao tog nekog druženja i uopće takvog posla se najviše pokazuje kroz ovaj vaš program zimi s kojim ponovno krećete, a koji kroz to mjesto susretišta – konobu – nudi cijeli naš mediteranski način suživota s drugima…kakav ćete program i kako često organizirati ove zime?
-Pa već neko vrijeme radim Festival u konobi, koji je bio zamišljen da osim što u zimskom periodu kada se manje – više ništa ne događa, bude i mjesto okupljanja „zaboravljene generacije”. To su oni koji uronjeni u svakodnevni stres razmišljaju o egzistenciji i prevladavanju raznih tegoba, a pritom zaboravljaju na sebe i svoje potrebe. Zamišljen je da okupi prijatelje u konobi i da uz sve ono što konoba nudi da i nešto nama moderno – možda netipično za konobu. Koncert nekog urbanog izvođača. Nerijetko kombiniramo i gosta Chef-a sa estradnom zvijezdom. Ono što bude super i po čemu smo sigurni da je to prava stvar je količina pozitivne vibre koja ispuni konobu prilikom festivalskih događanja.
Još je fascinantno da mnogi od posjetitelja nisu nikad ni promislili na seoska domaćinstva kao mjesto druženja, pa je ovo i neka vrsta pasivnog marketinga.
Za sebe i svoju obitelj ste u jednom intervju prije nekoliko godina rekli da ste pravi Konavljani – kako biste to objasnili nekome tko nije iz ovih krajeva?
-Pa ne znam u kojem je to kontekstu rečeno, ali mi Konavljani smo jako vrijedni i pošteni, ali i užasno uporni i tvrdoglavi…neizrecivo nam je važna domovina i baština koju naslijeđenu od predaka s ponosom prenosimo na nove generacije.
Novakovići su, kažu mi, bili velika kuća… kako vi gledate na te velike i male kuće, je li to konavoska specifičnost koja se prevladava?
-Pa ne mislim da je to samo konavoska specifičnost, ali da, nerijetka je bila podjela po selima na „velike i male” kuće. Ne mislim da je to ništa loše, dapače, mislim da je to bila neka preteča današnjeg poslovnog sistema u kojem uvijek gledaš kako biti uspješniji od konkurencije. Iako pravo značenje „velike kuće„ po meni nije samo materijalna snaga, nego i brojnost obitelji. Nerijetko ste u velikim kućama pod istim krovom imali i više nevjesta. Takve obitelji su svojim zajedništvom bile primjer opstanka u ovom nekad surovom kraju.
Danas, ja često znam u šali ispričati svojim gostima, da su moji preci išli u Kaliforniju kopati u rudnike, što je istina i da su slali Dolare da se gradi kuća koja mora biti veća nego susjedova, u čemu ima malo fikcije.
Jeste li ikad došli u napast napustiti Konavle, osobito nakon rata, vaša je kuća bila potpuno spaljena, vratili ste se na zgarište… zapravo u današnje vrijeme velike mobilnosti mladih ljudi koji imaju mogućnosti živjeti po cijelom svijetu, u Konavlima se opjevava ta privrženost mladih svom zavičaju. Jeste slušali najnovije rap izvedbe iz Popovića i sviđaju li vam se takvi glazbeni izričaji?
-Naša kuća je u Domovinskom ratu, kao i većini Konavljana, stradala do temelja. U trenutcima kad je bilo moguće doći na zgarište, kad su Konavle oslobođene, tata i mama su krenuli sa obnovom. Nije se čekalo, uzela se lopata u ruke i nama djeci se jasno dalo do znanja da su oni tu i da se odavde ne ide nigdje. Ja sam jedno vrijeme, dok sam obnavljao svoj dio kuće, živio u gradu. Tamo mi se rodilo prvo dijete. Upisao sam je u vrtić u Čilipima i svaki je dan vodio u Konavle. Došlo je drugo dijete – opet isto, vrtić u Konavlima…Treće se već rodilo u Čilipima. Mislim da dosta nas ima slične priče.
Jako mi je drago da ima mladih glazbenih talenata u Konavlima. Ono što sam slušao je izuzetno. Nadam se da ćemo u sklopu Festivala u Konobi napraviti jedno Konavosko veče…
I vi i brat imate glazbenu naobrazbu i žicu, otkud taj dar i tko je
inzistirao da ga njegujete?
-Imamo, iako sam ja u nekom periodu stao i krenuo u rokerske vode. Moj brat je bio puno uporniji i obrazovao se do najvećeg mogućeg stupnja u glazbenom smislu. On doslovno živi svoj san. I tata i mama su jako glazbeno talentirani. Tata je za života bio najveća atrakcija u konobi, kad bi zapjevao svoj visoki C nastao bi urnebes…a mama, ona se uvijek nekako sramila pjevati u javnosti, ali za nekim obiteljskim događanjima dala bi do znanja da je ona ipak najbolji pjevač u obitelji. Sestra je uvijek bila više za sve drugo osim za glazbu.
Je li se teško baviti seoskim turizmom, vi ste raritet jer vaša konoba živi i zimi kroz taj jedan malo drukčiji, glazbeni program koji organizirate? Što biste poručili potencijalnim novim poduzetnicima u tom smislu?
-Nije se ništa teže baviti ovom vrstom turizma nego nekom drugom. Ovdje sve zavisi koliko ste se i u kojem pravcu spremni razvijati. Mladim poduzetnicima savjetujem da se prije svega dobro propitaju i vide da li njihov proizvod ima svoje mjesto na tržištu i nakon pozitivnog odgovora, samo hrabro naprijed.
Tko su vam najdraži glazbenici koji su gostovali kod vas u konobi?
-Pa iskreno, neki i nisu bili moj đir, ali svi su mi bili top. Cijenim njihovu podršku ideji i hrabrost da dođu na jedan intimni koncert gdje vas uglavnom gledaju total fanovi i gdje upijaju svaku vašu kretnju. U glazbenom smislu, ovo je neka vrsta svirke u backstage-u. Možda bih ipak izdvojio Ramba i njegove glazbenike. Naravno, tu je i Emir Hot koji je jako puno pomogao i u logističkom dijelu, a i u sviračkom.
Meni se ponekad čini da ima više urbanog i građanskog na pojedinim ruralnim točkama, nego u Gradu, a vama?
-Potreba za socijalizacijom čini ruralne dijelove jako zanimljivima, a projekti poput naše Seoske kuće i dostupnima. Mi ćemo svakako ustrajati na našoj verziji „urbanog„, a time ćemo, nadam se, podići kvalitetu života i na kako vi kažete, ruralnim točkama. Svakako, pozivam sve Vaše čitatelje da u periodu zime posjete Konavle i da se na licu mjesta, kroz neki od ponuđenih programa, uvjere u ljepotu konavoskog krajolika, baštine i gastronomije.
