Fotografiju Matea Rilovića, snimljenu na današnji dan 1991. godine, dan nakon “dubrovačkog crnog petka”, odabrao je Grad Dubrovnik za plakat koji obilježava 30. obljetnicu herojske obrane našega Grada.
Te subote, 7. prosinca 1991., Dubrovčani su u podne i pet minuta začuli zvuk sirene za prestanak opće opasnosti. Pošli su u Grad. U tišini, zaglušujućoj tišini nakon brojnih detonacija i granata koje su prethodnog dana razarale obitelji i baštinu, hodali su po krhotinama i plakali. Plakali su u tišini, pozdravljajući se tek klimanjem glave. Bez riječi. Hodali su ljudi po krhotinama grada, od užasa su neki držali ruku na ustima, kao da pokušavaju spriječiti krik, da ne izleti iz grudi zbog prizora pred njima. Utihnuo je grad, čula se tišina, onakva kakva prekrije mjesta na kojima se dogodi strašna tragedija.
U takvom kataklizmičkom ozračju u zidinama, nastala je ova fotografija koja simbolizira dubrovački 7. prosinac zauvijek. Snimio ju je tada mladi dubrovački fotograf Mateo Rilović, oko dva popodne, u Vetranićevoj ulici.
U uskoj uličici imali smo prizor “kraja svijeta”, na tlu krhotine nečijeg doma, posljedica rušiteljske mržnje svake ispaljene granate, ali, taj golub u sramežljivoj sunčevoj zraci koja kao da se probija kroz prašinu Grada, uzletio je kao tračak nade. Tračak svjetlosti u trenutku kada se činilo da je tama pregusta i da će se kroz nju teško koračati. Svatko u ovoj fotografiji može iščitati priču o danu poslije crnog dubrovačkog petka na svoj način. I to je čini izuzetnom i jednom od najljepših ratnih fotografija nastalih u ratnom Dubrovniku.
A to su prepoznali i u Gradu Dubrovniku, kada su je odabrali da krasi plakate povodom 30. obljetnice herojske obrane Grada. A to je čast. Velika čast.
