Vijest da je naša Dubrovkinja, izuzetna jazz pjevačica Maja Grgić jedna od izvođačica koja će na Dori pokušati kao hrvatska predstavnica izboriti prolaz na Eurosong s veseljem je dočekana u Gradu. No, kako je uopće došlo do toga da se prijavi na natječaj i što očekuje od nastupa na Dori? Porazgovarali smo s Majom.
Dakle, iza tebe je veoma zahtijevan, ali i divan i uspješan glazbeni put jazz pjevačice koja ima u svojoj “vitrini” Porina i to kao najmlađa pjevačica koja ga je osvojila. Iako je iza tebe uspješna karijera i vrhunske glazbene akademije, edukacija, jesi li zadovoljna kako trenutačno izgleda tvoj glazbeni status?
-Da, puno sam u životu radila na svom glazbenom putu i to je nešto na što sam jako ponosna. Počela sam davno kao članica “Malog raspjevanog Dubrovnika” gdje sam uz moju iskrenu, dječju ljubav prema glazbi stekla prve dojmove o ozbiljnijem bavljenju glazbom. Dundo Đelo, kako smo ga svi zvali, mi je dao da otpjevam i snimim par njegovih pjesmica, a ja sam odmah znala da je to ono što u životu želim raditi i što će me u svakom trenutku činiti sretnom. Uz ogromnu podršku obitelji, prolaskom kroz sve faze glazbenog sazrijevanja dobivam Porina kao mladi autor za najbolju Jazz kompoziciju i to sa mog prvog albuma “Crno Bijelo” 2008.
Također sam u tom periodu nagrađena i sa nagradom struke „Status” za najbolji glas u Jazz glazbi. Zanimljivo je da kategorija “pjevanje” ili “glas” uopće nije postojala pa je moj vokal tretiran kao instrument. To mi je jako laskalo. Uvijek sam smatrala da su vrhunski pjevači jednaki vrhunskim instrumentalistima jer glas jest instrument – trebaš ga znati svirati…ubrzo nakon sam završila na jazz akademiji u Grazu/Austrija te spletom okolnosti i nekih osobnih razloga u Londonu gdje sam i diplomirala na Middlesex University LCCM, smjer Singing and Songwriting.
Prije i poslije studija, proputovala sam svijeta, svirala sa dobrim glazbenicima te ostvarila vrlo zapažene nastupe. Dugo sam vremena životno bila izvan Dubrovnika, ali me ljubav prema rodnom kraju vukla i na kraju dovukla doma malo prije pandemije. Trenutno radim sa Teom Martinovićem na zajedničkom projektu iz kojeg se i izrodio naš odlazak na Doru. Nadam se da će taj materijal pokazati svu raskoš našeg pera, kao i da će nas u glazbenom smislu pozicionirati tamo gdje pripadamo.
Jazz glazba je široka i kao takvu teško je staviti u neke granice. Bitno je da ste “unutra” dušom i tijelom i da vaša izvedba bude po načelu – izvedba trenutka. Na taj način ćete publici najbolje prenijeti vašu trenutnu ekspresiju i emociju, a publika je ta koja vam u konačnici daje povratnu informaciju o tome da li ste na pravom putu. Ja sam jako zadovoljna i sretna sa svojom publikom.
Zašto si se javila na Doru i što ti znači izbor u 18 izvođača koji su prošli žiriranje?
– U trenutcima potpune smirenosti, u kojima su mi misli oslobođene od “moranja”, ja uzimam papir i olovku i pišem tekstove. Pojave se nenajavljeno, izađu u jednom dahu i ako dovoljno brzo reagiram ostaju zapisani, a nerijetko i uglazbljeni dođu li u Teove ruke. Tako je bilo i sa pjesmom “I still live” koja će se naći na Dori 2023. Kuhala sam objed, otrčala po olovku i sve ostalo je povijest. Sestra koja je naišla 20ak minuta nakon, predložila mi je da izmijenim dvije riječi i vjerujem da mi je donijela sreću, kao i moj dragi koji me nagovorio da pjesmu prijavim za natječaj.
S kakvom si se namjerom javila i što bi držala svojim uspjehom – prijavila si pjesmu na kojoj ste radili ti i tvoj stalni suradnik Teo Martinović.
-Teo je, kao i inače, nakon samo dva sata moju poeziju pretvorio u predivnu glazbenu cjelinu. Često se našalim sa tom činjenicom jer mi nije jasno kako je to uopće moguće. Mihaela Martinović, inače Teova supruga i vrsna violončelistica, svojim savršenim tonom i dinamikom je pjesmi podarila dodatnu vrijednost i ljepotu. Nama je svakako namjera publici pokazati ili dokazati da postoje i drugačije forme pjesama koje mogu biti jako zanimljive. Namjera nam je da nas ljudi zapaze, da poslušaju što imamo za reći i ako im se svidimo da nam daju podršku. Nadam se da će se i našoj pjesmi, kao što je to već i žiri Dore napravio, dati šansa.
Baviš se najtežim glazbenim izričajem, pretpostavljam i da je pjesma u jazz stilu, je li za očekivati da bi Hrvatska takvu pjesmu mogla poslati na Eurosong? Čini se, obzirom na rezultate proteklih godina da nemamo baš nos za ono što prolazi….
– Pjesma je drugačija od svega što smo do sada stvorili i kao takva nam je donijela ogromno veselje svojim prolaskom na Doru. U sebi ima elemente jazz-a, ali ne mogu je žanrovski staviti u niti jedan okvir. Jednostavno je posebna. Ono što joj je svakako poveznica s našim dosadašnjim radom je velika količina emocija za koje se nadam da će dotaknuti publiku.
