Hrvatsko glumište je ostalo bez istinske i velike glumačke dive. U Splitu je preminula Milka Podrug Kokotović, prvakinja hrvatskog glumišta koja je ostvarila karijeru kakvu sanjaju svi talentirani mladi umjetnici. Od velike glumice u objavama putem društvenih mreža opraštaju se njene kolege i prijatelji.
-Kaže ona “evo ti poklon, da me ne zaboraviš”… Da te ne zaboravim??? Mila naša Milka, najveća od najvećih, naša Strina iz Nosi nas rijeka, naša Bjegunka s kojom je svaki susret bio avantura, svaka predstava vatromet kreativnosti, radosti, smijeha i ozbiljnih razgovora o teatru i životu. Tako je bilo i jučer… zagrlile smo se, poljubile, kao i uvijek, ali ovaj put ona je otišla s ove naše pozornice… Ono što nam je ostavila neizmjerno je, neopisivo i nezaboravno. Volimo te Mile naša neka te čuvaju anđeli!, napisala je u dirljivoj objavi na društvenim mrežama kazališna redateljica Nenni Delmestre.
-Umrla je moja kuma i velika dubrovačka i hrvatska glumica Milka Podrug-Kokotović,laka joj hrvatska zemlja, napisao je glumac aro Martinović na svom Facebooku.
-Šiznila bi na mene da stavim neku tužnu, ili još gore, crno-bijelu pa je častim jednom veselom, punom popodnevnog smijeha, razgovora, kave i duvana, baš onako kako je volila, započinje svoju objavu spisateljica Danijela Crljen.
– U romanu joj nisam mijenjala ime. „Nisan ti prominila ime“, rekla sam joj. „Naravno da nisi, di ćeš mene ić’ minjat…“ Smijale smo se i plakale, moja Milka i ja. Puno više smijale jer je plač kod nje brzo prelazio u humor. Ljutila se na one na koje sam se ja ljutila. Nije pitala detalje, samo bi mi stala iza leđa. Grlila me često i dugo, ljubila u čelo. „Ovako te ljubila i Beka, a sad ću ja… samo me nemoj zvat babom, Bog ti da’!“ Milki nikad nisam govorila Vi, oslovljavala sam je imenom.
Bila je i ostala mlada, vječna djevojčica s neviđenim talentom portretiranja svake žene koju je utjelovila. Baratala je životom neviđeno vješto, svi smo joj zavidjeli na toj sposobnosti. Žao mi je što sad nije sa mnom jer je voditeljica na Dnevniku upravo rekla da je preminula Milka Podrug Kokotić. Voljela sam sočan rječnik kojim bi častila one koji su se ogrezli o površnost… Njoj se greške nisu događale. Za uloge se pripremala studiozno, cijenila rad više od svega, poštovala teatar onako kako bi svi trebali štovati sveta mjesta.
Nikada nisam otišla od nje da nije trčala za mnom uza skale s domaćim limunima, čokoladom za dicu, nekom knjigom ili starom fotografijom na kojoj su ona, Beka, Senka, Toni… Na njenoj zadnjoj predstavi Lovro se rasplakao. Pitala ga je „oli ti je predstava bila bezveze?“ „Nije“, rekao je tiho, „nego si mi ti sličila na Beku“. Onda je plakala i ona. A onda smo se svi zajedno smijali jer se ona sjetila kako je Beki ošišala franzete nakrivo kad su imale 7 godina…
Sjećam se kako je bila ljuta kada su „Bjegunke“ maknute s repertoara. Nije bilo Boga da joj se objasni… “Manta ti se, Milka, past ćeš, opasno je!” „Meni je opasno ne glumit!“, viknula je tada pa smo opet malo plakale… pa se smijurile k’o lude na neki novi val ironije koju nam je život donio.
Jasno se sjećam popodneva kada je nastala ova fotografija. Netko je od nas zaključio da se dugo nismo našli svi skupa i da bi bio red da to obilježimo. Nije htjela maknut naočale jer nije bila zadovoljna šminkom. Smijali smo se taštini i nekim glupim ženskim brigama. I grlili. Koliko su se samo toga dana njih dvije grlile … Kratko nakon tog popodneva, otišla je moja Beka. Milka za njom nikada nije prestala plakati. Bila je čuvarica uspomena, vječito uvlačeći naše pokojne u razgovor. I ja ću joj ljubav uzvratiti tako, pričajući o njoj kao da je tu…
Adio, moja vječna djevojčice, oprostila se Danijela.
