22.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 16 lipnja, 2021
NaslovnicaKulturaKako je Strah od kupine spojio Julijanu Matanović i Danijelu Crljen?

Kako je Strah od kupine spojio Julijanu Matanović i Danijelu Crljen?

Danijela Crljen je napisala odličan roman.

Koja Danijela?

Danijela, direktorica ACI marine u Slanom.

Ma daj? Nisam znala…

E, pa uskoro će se saznati “na sva zvona”.

Tako je otprilike tekao razgovor s prijateljicom koja također poznaje Danijelu Crljen. Ali, ne kao spisateljicu. Malo ih još uvijek zna da je rukopis Danijele Crljen kojeg je nazvala “Strah od kupine” u tisku! Danijela nije htjela prozboriti ni riječi, čak ni meni koja znam biti jako, jako dosadna. Ali, uvijek ima načina da nešto što je vrijedno svake pažnje javnosti, koliko god glavni akteri bili samozatajni, pronađe svoj put. Hvala Julijani Matanović, našoj istaknutoj književnici posebnog senzibiliteta što je bila taj put… Julijana se, naime, prihvatila uređivanja Danijelinog rukopisa i s pravom zaključuje: Mislim da će svi oni, na čije je nakladničke adrese Danijela slala svoje“ Kupine“, jako biti žalosni kad se knjiga pojavi i kad sami sebi priznaju da su prema takvom romanu trebali biti pažljiviji. I da su ga trebali pročitali prije nego što su napisali rečenicu da rukopis ne odgovara njihovoj uredničkoj koncepciji, ili da je plan za sljedeće godine popunjen.

Pa, kako je Danijelin prvijenac našao svoj put do Julijane Matanović?

Rukopis Danijele Crljen „Strah od kupine“ došao je do mene „posredno“. Moja bivša studentica, draga Jelena Tamindžija poslala mi je poruku u kojoj me samo upitala imam li vremena pogledati Danijelin rukopis. Kao razlog zbog kojeg bi željela da tekst  pročitam, pa ako mi se svidi i uredim, navela je kako je uvjerena da ću upravo ja moći prepoznati pravu nit i osjećajnost teksta. I pristala sam najviše zbog Jelene. Ako ona, koja zna moj odnos prema književnosti i moju osobnu formulu vrednovanja, misli da  je moja čitateljska i stručna dioptrija pogođena za Danijelin roman, onda čitanje ne smijem odbiti. Kad sam prije puno godina napuštala biblioteku hit zagrebačkog Znanja a potom i mjesto glavne urednice Nakladnog zavoda Matice hrvatske, bila sam sigurna kako se više neću „hvatati“ uređivanja. Postala sam u to još sigurnija nakon što sam i sama počela pisati prozu. Jelena mi je rukopis proslijedila, a  Danijela nije imala baš, na samom početku, puno sreće sa mnom. Čitanje se odgađalo, jer se meni tih mjeseci život jako zakomplicirao. Nisam se dugo osjećala tako krivom. A onda kad sam stekla barem nekakve uvjete, jednostavno sam bila iznenađena. Takvo vladanje jezikom, pričom, strukturom ja doista, ne samo kad je u pitanju prvijenac, dugo nisam vidjela. Mislim da će svi oni, na čije je nakladničke adrese Danijela slala svoje“ Kupine“, jako biti žalosni kad se knjiga pojavi i kad sami sebi priznaju da su prema takvom romanu trebali biti pažljiviji. I da su ga trebali pročitali prije nego što su napisali rečenicu da rukopis ne odgovara njihovoj uredničkoj koncepciji, ili da je plan za sljedeće godine popunjen. A možda nisu ništa ni napisali.

Što sve urednički posao zahtijeva i obuhvaća?

– Urednik je jako važna točka u tom lancu koji se pruža od samog rukopisa do, možemo reći, mjesta jednog pisca u povijesti nacionalne književnosti. Puno sam puta isticala da bi  važnim urednicima trebalo posvetiti više stručnih analiza, kolokvija. Možda mi je i suvišna riječ „više“ jer im se pažnja uopće ne posvećuje. Jedne sam akademske godine studentima Kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ponudila kolegij „Zlatko Crnković – moderator književnog okusa“. Najviše smo proučavali prozaike objavljene u biblioteci hit, koju je Crnković pokrenuo, a Ivan Kušan „krstio“, 1969. godine. Crnković je u njoj kombinirao strane i domaće pisce, i pazio je da čitateljstvu nudi kvalitetna, ali i zabavna štiva. On je potpisao tolike romane Pavla Pavličića, Ivana Aralice, Zvonimira Majdaka, Gorana Tribusona. I sigurna sam da bi suvremena hrvatska proza drukčije izgledala da nismo imali takvog urednika. On je svoje „kućne autore“ nagovarao, bodrio, objavljivao im svake godine novi naslov. A da bismo razumjeli Crnkovićev pristup uređivanju, morali bismo poznavati urednički rukopis Nikole Andrića. No, u povijestima književnosti, kao što sam već istaknula, za njih nema mjesta. Imala sam sreće što me taj veliki Zlatko Crnković pozvao krajem 1993., odlazeći u mirovinu, da preuzmem njegovu biblioteku. Tako sam naučila nešto o odgovornosti prepoznavanja rukopisa vrijednog objavljivanja. Lako je s afirmiranim imenima, ali s onima koji još nisu „dokazani na čitateljskom tržištu“, je puni teže. Tehnički dio posla, nakon odluke, je daleko lakši. Lektura, korektura, nadgledanje naslovnice, pisanje teksta za korice, briga oko toga da objavljena knjiga bude, kako bi političari rekli, vidljiva, sve to ulazi u „opis poslova“.

Koliko stranica Vam je potrebno pročitati da biste spoznali je li riječ o kvalitetnom rukopisu koji ima svoju budućnost i koji će imati svoju publiku?

– Razlikuje se to od rukopisa do rukopisa. Dobro se sjećam kad sam, kao jako mlada kritičarka, bila članica uredništva tek pokrenute biblioteke Quorum. Bilo je to sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća. Svi smo mi urednici po nekoliko puta pročitali rukopis romana Damira Miloša „Pogled-grad“. Vidjeli smo da je riječ o autoru koji tematizira moć jezika, ali smo bili nesigurni u donošenju konačne odluke. Poslije smo, naravno, bili sretni što se taj roman pojavio u biblioteci. Kod Danijele je meni sve bilo jasno već nakon nekoliko stranica. Kad me poslije Pavao (Pavličić) pitao o temi romana i kad sam mu nabrojala sve te tematske razine, pitala sam se kako je Danijeli uopće uspjelo tu složenu sadržajnu mrežu iskontrolirati tako da ne bude svega previše i da se u tom motivskom bogatstvu čitatelj ni u jednom trenutku ne izgubi. Cijelo jedno stoljeće, i još malo više, mnoštvo likova dorečenih sudbina „špikovani“ pozadinom velike povijesti, a opet nekako lako. To je veliko, veliko umijeće.

Što Vas se najviše dojmilo u romanu Danijele Crljen?

– Danijelin roman ne samo da je sadržajno bogat, on je i hrabar, i mudar. Nekoliko generacija žena iz iste obiteljske loze, njihovi ljubavni izbori, međusobni odnosi, upletanje povijesti i politike, naslijeđene tajne i bolesti, sve su to natuknice koje danas, istina, dominiraju hrvatskom proznom scenom. No građa je jedno, ali postupak drugo. Našoj autorici je pošlo za rukom baš sve. Roman će biti na ponos gradu u koji je smješten najveći dio središnje priče. Dakle, gradu Splitu. Često sam nedavno, u vrijeme kampanje za lokalne izbore, pomislila: „E, da je njima sada Danijelin rukopis pa da malko citiraju…“ Bit će na ponos i gradu u kojem Danijela živi. No, najvažnije je, obogatit će našu suvremenu književnost. Sama sam ga pročitala dva puta. Ponovit ću čitanje kad se pojavi ukoričen. Ne volim izgovarati rečenicu da se neki tekst mora čitati s olovkom u ruci. Riječ je o potrošenoj, izlizanoj tvrdnji. No, sad bih to tako rado ipak ponovila  jer je meni  u jednom trenutku, dok je autorica čekala moju ocjenu, njezin rukopis bio i terapija. Kako neću obilježiti rečenice poput ovih: „S pokojnima je lako razgovarati. Ne prekidaju. Ne sude. Ne dijele savjete. Živi traže nekoga kome će pričati, a mrtvi tako uljudno znaju slušati. U vremenu kojim vlada poremećaj pažnje, razgovor s pokojnima je terapija.— Na grobnicama ne piše tko je bio kakav čovjek. Simboli dokumentiraju samo ono nebitno. Križ (molio se), sidro (plovio je), motor (vozio je), dr. med. (liječio je), prof. (podučavao je). To su, izgleda, prihvatljiva zanimanja i hobiji za pohvaliti se u Raju. Nikada, primjerice, na grobu nije uklesana metla ili baletna papučica. Grobovi nam nikada ne otkrivaju istinu. Kakve su žene bile majke, je li otac mlatio svoju djecu, tko je imao blagu narav i koji je jadnik stradao od ovisnosti.“ 

Je li naslov romana dobro odabran ili ste ga, možda, htjeli mijenjati?

– Sam naslov, rekli bi teoretičari književnosti, funkcionalno je opravdan. Naći ćemo pojašnjenje u samom tekstu. Na onoj razini označenog, jako dobro pogođen. Ne želim dati čak ni svoje tumačenje. Čitatelji će to uskoro sami početi odgonetavati.   

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić