Znate li tko je u bivšoj Jugoslaviji gradio brodove? Iako mnogi možda ne znaju, ali to su bile žene Vele Luka. Da, žene su masovno gradile brodove, od sportskih čamaca i ribolovaca do velikih ratnih brodova i brodova za sjeverna ledena mora. Izgradile su Modru lastu s kojom je književnik Joža Horvat oplovio svijet kao i masu brodova koji su se izvozili u Rusiju, Njemačku, Italiju, Francusku, Bugarsku… Ipak njihova industrijska snaga u hrvatskoj je povijesti potisnuta i skoro pa zaboravljena.
U Veloj Luci postojale su tri velike tvornice, brodogradilište Greben, tvornica Jadranka za preradu ribe i tvornica Ambalaža koja se bavila preradom konzervi za ribu i u svakoj od njih žene su činile velik dio zaposlenih.
Projekt Industrijska baština otoka Korčule započele su Marija Borovičkić i Lea Vene, u okviru udruge za suvremenu i multimedijalnu umjetnost Siva zona, Dijana Protić se pridružila istraživanju, u sklopu kojeg je nastao umjetnički rad virtualne stvarnosti ‘Graditeljice maestrala’, koji je posvećen ženama koje su radile u brodogradilištu Greben. Razgovarali smo s kustosicom projekta Leom Vene i autoricom Dijanom Protić.
“S činjenicom da su žene činile toliko snažnu industrijsku snagu, upoznati su samo ljudi u Veloj Luci. Sada je to generacija žena koje su postale bake pa je sve više na razini obiteljskih priča. Primjerice u Zagrebu i Rijeci je to još uvijek nepoznanica. Još uvijek se smatra da je brodogradnja tipično muški posao”, poručuje Protić.
“Manje razmišljamo o ulozi žena u industrijskom sektoru i načinu na koji su pridonijeli rastu i razvoju industrije. Jako je zanimljiva priča o brodogradilištu jer u brodogradnji ne percipiramo žensku energiju, rad i prisutnost i zato je jako zanimljivo izvući neke nevidljive ženske priče”, kazala je Vene.
One osim što su samostalno zarađivale i bile neizostavan dio industrijskog društva, bile su majke i supruge, a da je posao u tvornicama bio težak fizički rad kazala je i jedna od bivših radnica, koja je govorila za projekt “Graditeljice maestrala” čija je autorica naša sugovornica RTL-a Protić.
“Plastika i pjeskara su bile najgore. Nismo imali radne uvjete. Kroz sve ove godine mi je žao što mi plastičari nikada nismo dobili beneficirani radni staž. Masu puta smo radile bez rukavica i ruke su mi uvijek bile u acetonima”, kazala je jedna od bivših radnica.
“Što se tiče Grebena tamo su radile s laminatima što je derivat plastike te su morale imati masku i rukavice. Jedno vrijeme su morale piti mlijeko zato što mlijeko veže teške metale na sebe i tako su nastojale izbjeći bolesti kojima su bile izložene jer su udisale isparavanja laminata i plastike. Uvjeti su bili dosta loši, ali nisu imale previše izbora jer nije bilo ničeg drugog. Priča se po otoku da su htjele izbjeći raditi u tvornici ribe jer su tamo bili užasni uvjeti”, tvrdi Protić.
“Žene su tamo bile naučene na neke radne uvjete koji bi nama danas sigurno bili ilegalni. One koje su radile u ribljoj industriji, često su radile u mokrim i hladnim uvjetima. Čišćenje ribe je jedan mukotrpan posao. Žene na brodogradilištima su radile s kemikalijama, nisu imale pravi tip zaštite i bilo je po život opasnih situacija”, objašnjava Lea Vene.
Radilo se u smjenama od osam sati, ponekad i duže, a kada je bilo više posla uvodila se i treća smjena. Iako zarada nije bila naročito velika, žene su bile sretne što mogu biti financijske neovisne i stabilne.
“Mogle su si kupiti automobil bez dizanja kredita što je i danas za velik dio ljudi gotovo pa nemoguće. To je bilo prije nego je Greben počeo propadati početkom 90-ih”, kazala je Dijana Protić.
Međuljudski odnosi bili su odlični. Bile su složne, družile su se i u svoje slobodno vrijeme te su uvijek bile spremne za zabavu. Išle su na zajedničke izlete i često odmah s posla odlazile na zabave pa sa zabave natrag na posao.
Više pročitajte OVDJE.
IZVOR: RTL
