U Centru za kultura Milna, u općini Milna, otvorena je izložba “Palindromija”, dubrovačke slikarice Dubravke Lošić.
Kustosica izložbe je Margarita Šimat, autor fotografije je Damir Fabijanić, dok oblikovanje potpisuje Tereza Košutnik.
“U više od pedeset umjetničkih ciklusa slikarica Dubravka Lošić, kroz gotovo četiri desetljeća stvaralaštva, stvara posvete ili ex vota uznemirenom i potresenom svijetu. U velikim formatima, velikom gestom s iznimnim osjećajem za materijal, tkanja, prediva i niti te za trošne materijale, koji gube svoju korisnost i funkciju te bivaju odbačeni. U strasnoj kromafiliji (ljubavi za boju), u kojoj svaka boja zrači svojom simboličnom prirodom. U modeliranim strukturama svojih slika koje rastu u nizovima kao rečenice sastavljene od istoga sloga. Nazivamo ih palindromijom stilskom figurom po kojoj se riječ, rečenica ili broj na isti način čita i glasi s početka ili kraja. Pojam je sastavljen od dvije grčke riječi palin-natrag, unatrag i vraćati se te dromos – put, prolaz, povratna trkača staza. Dubravkine se slike „čitaju“ i otkrivaju pogledom a odgonetaju kao rebusne metafore i alegorije prenesene strukturama svojeg znakovlja. Izbor za ovu izložbu tek je minijatura ogromnog ciklusa Trkača koji je od svojeg prototipa nastalog 1986. godine trajao u neprekidnoj mijeni desetljećima kako bi 2008. i 2010. godine dosegao vrhunac u Velikim Trkačima.
Dubravka Lošić 1986. godine još je studentica likovne akademije. U Zagrebu se tada priprema sportska studentska Univerzijada (1986.) a studenti likovne akademije uključeni su u projekt umjetničke interpretacije sportske tematike.
Dubravka tada, sebi svojstvenom osjetilnošću i intuicijom, u postmodernoj maniri posvajanja uzoraka iz minulih umjetničkih razdoblja kao u zrcalu vremena, u postupku po kojemu „umjetnost nastaje iz umjetnosti“, posiže za grčkim trkačima na crnofiguralnim vazama iz starogrčkog pred-klasičnog razdoblja.
Posvaja uzorak sa vaze/amfore majstora Eufiletosa (oko 530. god. pr. Krista) s prikazom trkača utrke stadija (192 m), takozvanog jednostrukog trčanja. Trkači grčkog slikara, koreografiranih pokreta odraz su grčkog idealizma i linearnog vremenskog tijeka. Dubravkini trkači, ustvari marionete (grč. neurospaste – živac i grč) naravne veličine, sastavljene su od devet dijelova „pokrenutih“ koncima koji izazivaju ironijsku napetost i podsmjeh sučeljen njihovoj herojskoj ozbiljnosti. Uveden je princip kaotične dinamike u drami nadmetanja, razbijena je simultana simetrija i naslućen je kaos.
Nagrađeni Dubravkin prototip Trkača je izgubljen ali iste 1986. godine ona gotovo opsesivno, sve do danas, niže male marionete u friznim kompozicijama stežući u tijesnom pravokutnom kadru dramatični i vrtložni kaos figura zapletenih u vlastitim nitima i koncima kao sliku srljajućeg svijeta. Kao metaforičku predodžbu pandemijske panike koja se ugnijezdila u slikarsku ljepotu i istodobno kao način prihvaćanja i otpora ljudskoj sudbini u tijesnom okviru današnjeg svijeta. Kao pokušaj bijega iz zadanog okvira i neprekidni povratak u njega.
Monumentalizacija Velikih trkača 2008. godine činila se kao Dubravkino konačno razrješenje ili oslobađanje ciklusa Trkača stvaranjem svojevrsne panoptičke ili svevidljive slike svijeta u kojem je rebusni labirint malih trkača pojednostavnjen. Pojavili su se kao svojevrsni znakovi svijeta u obrisima, odrazima i sjenama. Kao pozornica svijeta istodobno mahnito pokrenuta i zaleđena u karnevalizaciji i groteski. Figure su oblikovane izrazitim kolorističkim efektima u bojama ljudske naravi i naravi prirode u karnalnom i pustinjskom, tjelesnom i duhovnom te u crnom i plavom noćnika. U omči odmotavanja vremena prema naprijed i prema natrag.
Kada su bili izlagani u dubrovačkoj Sponzi u kolovozu 2008. godine na Dubrovačkim ljetnim igrama, u vrijeme kada je Grad ljudima tijesan a Gradu tijesno od ljudi Veliki Trkači bili su fantomska predodžba panike uslijed velike dubrovačke trešnje (potresa) iz 1667. godine. Tada se grad rušio na svoje graditelje. Kada su bili izloženi u krilima Umjetničkog paviljona u Zagrebu 2010. godine, sučeljeni s ženskim principom položenih polja, bili su potres vladajućeg logocentričnog muškog svijeta koji se urušava sam u sebe bez mogućnosti bijega iz njegova okvira. Iz jednog vremenskog konteksta u drugi, iz jednog prostornog okvira u drugi Dubravkini Trkači prelijevaju se i mijenjaju značenja koja se nalaze „ispod“ površine njihova izgleda. Nikada gubeći dubinu smisla, nikada ostajući samo ono što je vidljivo prvim pogledom, čak ni u maloj milnarskoj izložbenoj minijaturi iz koje će se, ako u njih dovoljno zurimo kroz procjepe i brazgotine čuti brujanje i disanje umjetničke drugosti. One koja Dubravku Lošić čini prepoznatljivom i autentičnom jer je drukčija, jer nema uzore, jer nije oslonjena na nijednu umjetničku struju a njezina djela kao kontejneri osjećajnosti i psihizma sadrže onaj iskaz suvremene umjetnosti koji ne zaobilazi osjećajnost, ne zaobilazi zebnju i tjeskobu i ne zaobilazi mitove i velike narative ranjenog svijeta”, napisala je kustosica izložbe Margarita Šimat.
Izložba ostaje otvorena do 13. kolovoza.
