18 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Knjige po izboru Izbor Alberta Frke: devet "crno -sivih" i jedna ludo smiješna knjiga

Izbor Alberta Frke: devet “crno -sivih” i jedna ludo smiješna knjiga

U ovom nenadano introspektivnom vremenu, postavljeno pitanje o listi knjiga je stiglo baš nekako pravovremeno. Osim beletristike, nisam zaokupljen drugim poljima. Imam izrazitu sklonost opsežnim knjigama, po mogućnosti s povijesnom pozadinom. Spisak naslova je svakako sasvim osoban, zaobilazim klasike i poneka značajna opća čitalačka mjesta. Kriterij mi je prvobitno bio redoslijed knjiga kako su mi prve padale na pamet, bez premišljanja. Međutim, tu se složilo nekoliko desetina važnih mi knjiga, gdje je trebalo pristupiti užoj selekciji i ispustiti neke bitne naslove. Nakon preslagivanja moja je lista ispala prilično crna, s ponekim sivim tonom, tek s jednim potpuno svijetlim elementom – zapisao je pijanist Alberto Frka, prilažući izbor svojih deset knjiga koje su ga se dojmile kroz život.

1. Jagoda Truhelka: Zlatni danci (1918.) – najznačajnija je knjiga mog djetinjstva, ujedno i djelo čijih se detalja vrlo jasno sjećam, a samo razmišljanje o toj lijepoj, mudroj i sjetnoj dječjoj knjizi me i danas raznježi i rastuži.

2. Vladimir Nabokov: Ada, ili Strast (1969.) – zasigurno je najzahtjevniji roman kojeg sam pročitao (a ovdje svečano prisežem da sam pročitao cijelog Prousta jedan i po put, a i 3/4 Uliksa). Kao nadobudni mlađi čitalac, poslije izvrsne Lolite, krenuo sam se boriti s ovim izazovnim djelom. Ada je knjiga u koju se jako teško uranja, čije rečenice valja višekratno čitati, što zbog razumijevanja, što zbog divljenja savršenom (i samodopadnom) stilu, pa jedva čekaš doći do kraja knjige. Potom se vratiš na nekoliko prvih poglavlja, te nanovo shvatiš da ništa nisi shvatio, odnosno da je u toj bajci za odrasle toliko različitih razina koje interferiraju u vremenu, prostoru i u odnosu sna i jave, i osjećaj ošamućene izgubljenosti i potpune estetske fascinacije postaje nezaboravno realno iskustvo tog nevjerojatnog djela. Danas zasigurno ne bih imao strpljenja za takvo štivo (ili da pak konačno pročitam onu zadnju četvrtinu Uliksa?).

3. Bret Easton Ellis: Američki psiho (1991.) – znam, ovo je izrazito kontroverzan naslov, ali tog američkog pisca jako cijenim (njega se voljeti ne može). Postao je književna zvijezda već sa svojim prvim naslovom (Manje od nule) u 21. godini, da bi se oko romana Američki psiho ispleo veliki skandal još prije objavljivanja, a i danas ostaje veliki prijepor u mišljenjima oko ovog kapitalnog postmodernističkog djela (za one druge: golog ekstremno nasilnog nihilističkog smeća). E, pa ja sam među ovima prvima: knjigu sam čitao zabezočeno, konstantno na rubu zatvaranja korica zauvijek; međutim vješti književni manipulator Ellis (ima on u tom smislu nešto od literarnog Tarantina) vodi kroz najcrnju viziju američkog zrelog kapitalizma uz tako virtuozno leden i oštar stil, da ga pretvara u zabavnu makabričnu crnu komediju. Sve su mi njegove knjige odlične, ili barem jako zanimljive (za one manje hrabre: Glamorama). Svejedno to ostaje antipatična literatura pisana nožem i žiletom, uz puno pomaknute duhovitosti i krajnje ciničnosti, s podmuklo britkim angažmanom i žestokim udarcima po konzumerističkom suvremenom društvu. Ali njegov specifični opus se nikako ne može čitati na prvu; doslovno shvaćen Ellis je – neshvaćen. Ekscesni glavni lik Američkog psiha Patrick Bateman kao uspješan i uglađen mladi Wall Street yuppie-bankar, u preostalo vrijeme seksualni manijak i serijski ubojica, potpuno isprazan sadistični psihopat, ostaje nakazno kao jedan od najupečatljivijih likova s kraja prošlog milenija. Može li gore? Može:

4. Jonathan Littel: Les Bienveillantes (2006.), naš prijevod bi bio ‘Dobronamjerne’, (odnosi se na mitske Erinije koje se mogu pretvoriti u strašne Furije, božanstva osvete), u eng. prijevodu: The Kindly Ones. Na ovom sam mjestu inače prvobitno predvidio Styronov klasik ‘Sofijin izbor’, ali sam se odlučio za ovaj na hrvatskom neprevedeni roman. Nažalost mislim da se kod nas nije puno o njemu čulo, dok je u Francuskoj (kasnije i drugdje) izazvao ogromne polemike kad je te godine dobio nagradu Goncourt i nagradu Francuske akademije. Jonathan Littel (rođen 1967.) je američki pisac židovskog podrijetla, rastao je uz oca (također poznatog pisca) na francuskom jugu. Nakon iscrpnih petogodišnjih povjesničarskih istraživanja o Holokaustu i Endlösung-u piše ovaj ogromni roman, u formi teško prihvatljivog ‘ich-form’ iskaza visoko rangiranog i vrlo kultiviranog njemačkog SS-oficira, o sjećanjima na svoju jezivu karijeru od 1937. godine do kraja rata, do točke susreta s Hitlerom u berlinskom bunkeru. Čitav monstruozni mehanizam ubijanja, od Ukrajine s Babyn Jarom, Poljske, Krima, Kavkaza, do logora Sachenhausen, Buchenwalda i Auschwitza, pratimo nepodnošljivo detaljno kroz lik neposrednog sudionika i organizatora: naciste – krvnika. Osim nepobitne faktografske historijske dimenzije, literarna strana ovog zaista teškog romana je izuzetna: Littel gradi, paralelno s povijesnim činjenicama, lik SS oficira Max Aue-a, kojemu se, naravno, niti nakon tisuću strana knjige ne možemo nimalo približiti ili ga doživljavati kao obično ljudsko biće, nego ga pratimo kao oličenje strahote u obliku jednog kotačića mašinerije zla. Pitanje banalnosti zla (prema postavkama Hanne Arendt), ili u ovom djelu još više pitanje sveprisutnosti i nevidljivosti zla, ostaje prijeteći visjeti… I ono možda najstrašnije pitanje, koje se niti ne usudimo postaviti: a kako bismo se mi ponijeli u takvim kataklizmičkim povijesnim bujicama? Glavni lik se neprestano obraća čitaocu, naglašavajući da je i on samo čovjek, da je izvršavao zapovijedi i bio samo mali dio lanca zahuktale industrije smrti i genocida.

5. Igor Štiks: Elijahova stolica (2006.) – evo nas opet u ratnim zbivanjima, u Sarajevu 90.-tih; ovaj veliki klasično ispričani, a moderno složeni roman pročitao sam u dahu i ostavio mi je jedan od najjačih neposrednih dojmova. Cjelokupna melodramatičnost, minuciozno razrađena struktura, iskrena sentimentalnost, tragika s jasnim prizvucima grčkog klasičnog teatra – sasvim odudara od (meni većinom iritantnih) suvremenih autofikcijskih trendova sanjarske zagledanosti u vlastiti pupak. A Igor je moj dragi prijatelj iz ludih pariških dana i jako sam ponosan na njegov književni i intelektualni uspjeh. Sljedeća mi je lektira njegov novi roman ‘W’.

6. Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja – nezaobilazan književnik za našu neodređeno lijevo-disidentsku frakciju generacije, koja je prošla kroz razne društvene mijene (uz zavodljivo nepodnošljiv osjećaj da se pretežno krećemo unazad). Volio sam sve njegove knjige do ‘Besmrtnosti’, a potom mi je sve manje mio sa svojim kasnijim francuskim stilskim vježbama. Iako mi je ‘Šala’ bila u istom vrijednosnom rangu, ipak je ‘Nepodnošljiva lakoća postojanja’ ikonična za naš polustoljetni uzrast. Paradoksalno, detalja iz knjige se slabo sjećam (osim teorije kiča i dirljive scene sa psom Karenjinom), izgleda da mi je upečatljiviji tijekom vremena bio Kauffmanov film, a knjigu bih trebao ponovo pročitati da vidim kako je podnijela vremenski odmak. I nisam siguran bi li nakon aktualnog čitanja našla svoje mjesto na ovoj listi.

7. Vasilij Aksionov: Moskovska saga (1994.) – opet disident (ruski, prebjegao u SAD 1980.), i opet roman nepreveden na hrvatski, također ogromna knjiga (kvalitativno i kvantitativno: tri velika toma), ali ovo je, unatoč tematici povijesno postavljenoj u godine Staljinove vladavine, vrlo pitko štivo, odlično strukturirano i briljantno napisano.Tu je riječ o pravoj obiteljskoj sagi, pratimo tri generacije isprva privilegirane liječničke obitelji Gradov i njihov polagani pad tijekom godina staljinističkih čistki, tragedije II svjetskog rata, i poraća u kojem knjiga završava upravo smrću Staljina 1953. Usporedba s Tolstojem i Pasternakom se nameće, a i poglavlja ove monumentalne priče o Staljinovom (ne)vremenu prate poglavlja ‘Rata i mira’. Nevjerojatna je sudbina samog pisca: sin je književnice i novinarke Evgenije Ginzburg i važnog partijskog funkcionera u Kazanu, oboje su završili u gulagu zbog navodnog trockizma 1937. (izdržali su 18 godina Kolyme i Magadana). Kada je Aksionov imao 5 godina, iz sirotišta ga je izvukao ujak, a nakon 10 godina je poslan majci u Sibir. Završava medicinu i radi kao liječnik u Kazanu nekoliko godina, ali se već 50.-tih godina priključuje tada avangardnoj moskovskoj kontrakulturi i postaje jedan od vodećih pisaca ‘mlade ruske proze’ s liberalnim i prozapadnjačkim stavovima. Sve više smeta sovjetskom režimu, da bi 1980. sasvim emigrirao u Washington D.C. gdje će kao sveučilišni profesor provesti sljedećih 25 godina. Vraća se u Europu (Biarritz) 2004., umire u Moskvi 2006. Opisuju ga kao onovremenog totalnog hipstera dandyjevskih manira, ljubavi prema elegantnim odijelima, skupim autima i raskošnom životu u velikim gradovima. Obzirom da ovaj pisac pada u zaborav, volio bih da vas opis ovog živopisnog autora i njegovog kapitalnog djela ponuka na čitanje tog velikog (a unatoč teškim temama, vrlo pristupačnog) romana.

8. Laszlo Krasznahorkai: Satantango (1984.) – moj omiljeni pisac našeg doba i njegova mi najdraža knjiga (iako je već dosta davno napisana); nevjerojatno izgleda da je ovaj formalno i stilski savršen roman njegovo prvo djelo. Atmosfera ove knjige je duboko (glibno) srednje-europska; iako je sve u romanu obavijeno maglovitom misterijom, jasno je da se radnja zbiva u nekom propalom zaboravljenom selu na rubu komunističke Mađarske, s nizom mističnih, grotesknih, tragičnih događanja isprepletenih u crni začarani krug. Na sreću, Krasznahorkai piše pomaknuto suzdržanim stilom i s točno odmjerenom dozom humora koji čine ovaj roman upravo veličanstvenim u svojoj rugobnosti. Na ovom mjestu je prvobitno trebala biti ‘Velika bilježnica’ Agote Kristof, slične literarne atmosfere, ali mislim da je Krasznahorkai zakoračio puno dalje s ovim romanom. Iako je Satantango na dosta razina zabavan, ipak nam na kraju ostavlja duboki dojam zastrašujuće reakcije na besmislenost svijeta.

9. Édouard Louis: Povijest nasilja (2016.) – É. Louis (rođen je kao Eddy Belleguele, doslovno prevedeno ime bi značilo: Eddy s lijepom njuškom, nije čudo da ga je prvom prilikom promijenio) nova je zvijezda u usponu francuske literature, novi dečko koji zaista obećava. Ovdje sam uvrstio njegov drugi roman kao posljednju značajnu knjigu koju sam pročitao, ponovo izrazito mučna literatura (nikako se izvući iz crne liste…), primjer tipično francuske autofikcije, romaniziranja vlastitih trauma, ali s tako brutalnom iskrenošću – da odskače potpuno iz meni inače neprivlačnog svijeta autobiografsko-samozaljubljenih pseudo-uradaka, kojima osobito vrvi francuska suvremena književnost. Louis sam za sebe kaže, vrlo znakovito, da mu je sram glavni motiv pisanja: u ‘Povijesti nasilja’ bespoštedno opisuje jednu noć kad je na ulici u Parizu upoznao zgodnog mladića arapskog podrijetla i odveo ga doma. Njihov prvobitno strastven seksualni odnos preobražava se u grozomornu scenu silovanja. Nakon što su autora u bolnici pokrpali, na nagovor prijatelja, prijavljuje slučaj policiji – da bi se još gore ispreplela stvarnost sa (auto)fikcijom, sudskom procesu je prethodilo izdavanje ove knjige, čime je neminovno utjecao na ishod suđenja i time izazvao burne reakcije… Svakako se nadam da će ovaj pisac napokon detronizirati Houellebecq-a, kojega, pogađate, ne podnosim niti u tragovima.

10. Zadie Smith: Bijeli zubi (2000.) – konačno jedna vedra knjiga! I više nego vedra: iskričava, šarena, zabavna, ludo smiješna, šašava, mudra, blistavi primjer tolerancije, obračuna s predrasudama, antirasizma i otvorenosti do svakog detalja. Opet prva knjiga spisateljice od 25 godina. Roman je (evo ga opet!) obiteljska saga o dvije obitelji: jedne bangladeških, a druge jamajčanskih korijena, s dva ‘pater familiasa’ tragikomično nesposobna za život, a događa se većinom u londonskom predgrađu. Početak knjige je nezaboravan: zastor se otvara nad scenom neuspješnog pokušaja samoubojstva glavnog lika u autu ispred halal mesnice, gdje će ga spasiti debeli mesar s riječima ‘Neće se meni nitko trovat na mom posjedu.’ I za kraj bih naveo jedan neodoljiv detalj iz ove briljatno duhovite i vesele knjige: jedna od supruga kažnjava svog muža (jer je krišom poslao sina na studije u Indiju) tako da mu sljedećih šest godina na baš svako njegovo obraćanje odgovara isključivo riječima: ‘Možda, Samad Miah. A možda i ne.’

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Barač: Franković će uništiti 150 obitelji koje žive od prijevoza gostiju s kruzera

"Ono što koronavirus nije uspio, sigurno će naš gradonačelnik Franković: nezakonitim i jednostranim odlukama (zabranama) uništit će 150 obitelji koji žive od...

SPAKIRAJTE SE: Cavtat se našao u izboru destinacija najsigurnijih u post-covid vremenu

Turistička web stranica European Best Destinations je uvrstila najjužniji hrvatski gradić Cavtat među najbolje europske destinacije, nasigurnije u ovom post-koronalnom vremenu u...

Ni danas nema novozaraženih u našoj županiji

U Dubrovačko-neretvanskoj županiji niti danas nema novih slučajeva zaraze koronavirusom.  Od jučer uzetih 8 uzoraka, svi su negativni.

POTPISANI UGOVORI VRIJEDNI 331 TISUĆU KUNA Županija i dalje pomaže udruge koje skrbe o starijim osobama i djeci s cerebralnom paralizom

U palači Ranjina potpisani su danas ugovori o financiranju programa "Pomoći u kući starijim osobama na području Dubrovačko-neretvanske županije" i "Dnevni boravak...

Dubrovnktv.net

ETO NAS: U Muzeju Domovinskog rata

Jučer smo proslavili Dan državnosti, a danas smo bili u Muzeju Domovinskog rata da provjerimo kako su oni obilježili jučerašnji dan. Ravnateljica...

Sretno maturanti! Pamet u glavu

Školu su završili online, ali norijadu ipak onako kako treba … Od ranog jutra maturanti se vesele oko škola, bilo je...

KRATKI REZOVI: Zaključak milenijskog pentranja po europskim filmskim vrhuncima

Zadnji tjedan u svibnju se čini baš prikladnim za zadnju epizodu ciklusa najboljih europskih filmova tisućljeća, poglavito kad 'Kratke rezove' u lipnju,...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić