31.8 C
Dubrovnik
Utorak, 23 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyleIvica Hajdić - ocjene su prolazne, znanje nadoknadivo, ali neki trenuci i...

Ivica Hajdić – ocjene su prolazne, znanje nadoknadivo, ali neki trenuci i sjećanja zauvijek nestaju pod tračnicama vremena

Omiljeni profesor i odgajatelj Ivica Hajdić na svom se FB profilu osvrnuo na svoje bivše učenike, danas osmaše. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.

Ovih dana nekako najviše razmišljam o mojim bivšim učenicima, sadašnjim osmašima, ali i općenito o svim osmašima u domovini koji će ostati zakinuti za puno toga.

Jer svaka čast on-line nastavi, svaka čast modernim tehnologijama, svaka čast e-školi koja pomaže i koja nam je olakšala život, ali živa riječ je živa riječ. Jer ništa i nitko ne može zamijeniti miris krede, emociju, dodir, savjet, pogled ili zagrljaj.

Ocjene su prolazne, znanje je uvijek nadoknadivo, ali neki trenuci i sjećanja zauvijek nestaju pod tračnicama vremena, zato će mi biti žao što će ovaj virus zauvijek oteti te najposebnije trenutke mojim osmašima, jer je realno teško očekivati puni povratak u školske klupe.

Računanje oplošja i obujma geometrijskih tijela ili zbrajanje vektora se uvijek mogu nadoknaditi i naučiti, ali ono što će nestati, ono što će im ovaj virus bez pitanja hladno oteti, nema ni cijene, ni ocjene. Ovaj im je virus ukrao one zadnje, slatke mjesece ovog toplog životnog perioda.

Jer u biti, ono najljepše od života su oni mali čarobni trenuci, ona lijepa sjećanja od kojih je satkan ovaj život. To su oni prijatelji s kojima si rastao i mijenjao se svih ovih osam godina. Od onog prvog dana kad si došao u svoju školu i plakao, ono kad te je mama dovela držeći te čvrsto za ruku, pa do ovoga sada, kad si se prvi put kriomice obrijao, jer ti je bilo neugodno od tate.

To najljepše od života je i ono dopisivanje papirićima u zadnjoj klupi s najboljom prijateljicom koja zna sve tvoje tajne, da ti se sviđa Stjepan iz osmog ce, ali da mu nemaš hrabrosti to reći. Najljepše od života su i sve one priče iz školskih klupa zbog kojih smo se smijali i plakali, a kojih se sjećamo baš cijeli život, jer su stvorene na emocijama, a sve što je prožeto emocijama ostaje duboko utisnuto u nama zauvijek.

Žao mi je mojih osmaša jer neće ići na ekskurziju kao što smo išli svake godine. To vam je ono kad dvije noći prije puta ne bi mogli spavati od uzbuđenja, jer je ekskurzija nešto najljepše iz osnovnoškolske ere života. Žao mi je jer neće moći nekoga u sred noći namazati kalodontom ili nekome ispisati flomasterom lice i godinama se smijati o tome.

Neće moći zoru dočekati u sobi pričajući gluposti dok ih razrednica bude korila, i sutra se cijeli dan po muzejima i dvorcima osjećati kao da ih je pregazio kordon krava. Oni neće moći sa svojom simpatijom dijeliti sjedalo u autobusu, i neće ih prolaziti oni leptirići ugode i zaljubljenosti.

Žao mi jer neće pokušavati pretrčavati iz jedne hotelske sobe u drugu sobu da ih profe ne vide, i na ono moje „gdje ideš“, neće nikome odgovarati onako naivno, „ ma treba mi punjač pa sam išao do Marije !“ Ili ona još legendarnija izjava u tri u noći kad bi ih uhvatio u bijegu „ma profesore puca mi glava pa tražim tabletu! “


Žao mi je što neće ići u Vukovar, grad heroja, da barem na trenutak osjete što znači žrtva, patnja i tuga, i da shvate koliko je bitno čuvati mir, toleranciju, i koliko je bitno međusobno poštivanje. Žao mi je da neće osjetiti barem na trenutak koliko su sretni i privilegirani što nisu osjetili miris baruta devedesetih, što mogu zagrliti svoje roditelje i što nikad nisu morali bježati od kiše granata iz svojih domova. Žao mi je svih u ovoj krizi, ali djece najviše.

Žao mi je što neće osjetiti one zadnje dane škole, kad se opraštaju od svoje generacije s kojom su osam godina dijelili dobro i loše. I propustiti će ono legendarno bojanje kose sprejom zadnji dan, i pjevanje profesorima iz petnih žila. Ostati će uskraćeni za biranje majice žute ili plave boje, i svađe čija je majica ljepša i jeli bolje napisana fora u njihovom razredu, od onih bubalica „akavaca“. Jer bekavci su zakon!

Žao mi je što neće onaj zadnji dan moći kolendavati od učionice do učionice da im se oni iz manjih razreda dive, i da ih doživljavaju tako velikim i važnim. Izostati će i onaj kolektivni odlazak na kupanje zadnjeg dana škole. Neće moći ni zagrliti svoju najbolju učiteljicu na svijetu koja ih je od prvog do četvrtog uputila u odrasli svijet, koja ih je slušala srcem i koja im je bila druga mater. Neće joj moći reći hvala na svemu, makar buketom cvijeća i najljepšom pjesmom koju su naučili samo za nju.

Jer kad život jednom prođe najviše se sjećamo tih malih, simpatičnih i toplih trenutaka života. To je ono kad je Pero prepisao cijeli test pa čak i ime od Ivana, pa smo svi plakali od smijeha. Ili kad je Đivo pojeo Marov sendvič, ono kad je ostao preko tjelesnog sam u razredu. Ili kad se Luka sakrio u ormar preko hrvatskog i mijaukao cijeli sat, a profa nije skužila.

Žao mi je što neće imati priliku kao i svi drugi da kažu adio školo, adio drage profesorice, adio draga učiteljice! Žao mi je što ih škola neće moći ispratiti kao i sve generacije prije njih, da ih onako posljednji put zagrli, u njedrima svojih klupa.

Žao mi je svih, djece nekako najviše, pogotovo mojih bivših učenika sadašnjih osmaša. Ipak vjerujem draga djeco kako će sve ovo proći i kako ćete imati još stotinu razloga za veselje i smijeh kroz život, jer ovo je samo jedan loš period života, koji ovaj život čini životom. Jer život čine i oni manje lijepi i ugodni događaji. Nadam se da ste poslije ovog shvatili koliko je u biti lijepo ići bezbrižno u školu ne misleći koga ćeš zagrliti ili s kime ćeš se rukovati, i da je škola u biti jedan prelijepi period života, a ne zločesta babaroga!

Iz škole ne nosimo samo znanje, sposobnosti i vještine, nego nosimo i prijateljstvo, sjećanja, solidarnost ali prije svega i zahvalnost na svemu. Stoga budimo svi više zahvalni poslije ovoga i ne uzimajmo ništa zdravo za gotovo. Budimo zahvalni na roditeljima, školi, stanu pa i na onoj marendi koja ti možda nije uvijek po gustu, jer nisi baš volio onaj šupljikavi sir i zimsku salamu koju bi ti none natrpala u prstić.

Zahvalnost nas uči sreći, ljubavi, toleranciji, zadovoljstvu, miru. Učite, istražujte, otkrivajte strast prema znanju i istraživanju, ali i naučite uživati u malim trenucima života i naučite biti zahvalni na svemu što vam je život dao, jer ima toliko dobroga oko vas na čemu iskreno možete biti zahvalni.

Grlim vas sve ovako virtualno, a mislim na vas stvarno…

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA