Za Dominika Šituma pacijenti imaju samo riječi hvale. Mnogima je pomogao na putu do oporavka. Ovaj mladi fizioterapeut, porijeklom iz Cerne, nedaleko Vinkovaca, već nekoliko godina Dubrovnik zove svojim domom, a tu je svio i svoje obiteljsko gnijezdo. Zašto se odlučio doći u Dubrovnik, koliko je bitna edukacija u fizioterapiji, kako odabrati fizioterapeuta i koliko vjerovati savjetima na društvenim mrežama pročitajte u nastavku.
Nakon završetka srednje medicinske škole, smjera Fizioterapije, Šitum je nastavio izobrazbu za višeg fizioterapeuta na Veleučilištu u Vukovaru. Preko Osijeka i Zagreba završio je na krajnjem jugu Hrvatske, u Dubrovniku, u kojem živi već nekoliko godina.
Što čini dobrog fizioterapeuta?
– Dobrog fizioterapeuta što čini? Nisam siguran. Sve, rekao bih. Disciplina, marljivost, entuzijazam, srdačnost, integritet. Nešto što će klijenta, odnosno pacijenta privući, da se osjeća sigurno. Preuzimaš brigu za nečije zdravlje, to je najveći oblik povjerenje kojeg je moguće dobiti.
Koliko je u vašem zanimanju važna kontinuirana izobrazba pa i praćenje trendova?
– Kontinuirana izobrazba… mislim da je važna. Nije smisao ići na svakojake edukacije, dovoljno je educirati se pomalo. Čitati nove stvari. Ima jako puno zanimljivih sadržaja. Teško je držati korak s edukacijama kad je Dubrovnik malo predaleko od svega sto se nudi. Potrebno je puno volje, žrtve i odricanja. Za trendove nisam toliko siguran. Ima sada po društvenim mrežama toliko toga da je konfuzno ljudima odabrati ono dobro. Mislim time na ljude van struke koji se reklamiraju i rade marketing odlično, a upitnog su znanja. Puno je influencera ajmo to tako reći, što bi rekao kolega jedan u šali “stručnjaka”, tako da ljudima mogu jedino savjetovati da pomno proberu gdje i kome dati svoje povjerenje.
Zaposlenik ste OB Dubrovnik. Kroz vaš rad, s kojim se ozljedama, stanjima, najčešće susrećete, a koje zahtijevaju fizikalnu terapiju i rad s fizioterapeutom?
– Djelatnik sam naše Opće bolnice Dubrovnik. Bude tu svakojakih ozljeda, bolnih stanja, trauma, baš svega. Trenutačno sam zainteresiran za manualnu terapiju i biomehaniku ljudskog kretanja. Pohađam jednu školu. Cilj mi je steći titulu ortopedskog manualnog terapeuta, to je najviši stupanj koji mogu postići. Stalno nadograđujem svoje znanje i pratim nove tehnike koje bi pacijentima pomogle u bržem oporavku.
Pacijenti vas hvale. Je li vam drago čuti pohvale i zahvale?
– Pohvale gode, prijaju svakome. Volim i kritiku čuti, ponekad. Glavni mi je cilj nadmašiti očekivanja pacijenta i poslodavca. Tako da je zadovoljstvo obostrano.
Posljednjih godina svjedoci smo odlijeva kadrova iz javnog zdravstva. Jeste li vi o tome razmišljali i koje su po vama prednosti rada u javnom zdravstvu, konkretno našoj bolnici?
– Odlazak mi je prije bio opcija, prije dolaska u Dubrovnik. Zaljubili smo se u sve ono što Dubrovnik može dati. Zaposlili smo se i kao svaki početak bio je težak. Kao što ste rekli, svili smo obiteljsko gnijezdo. Imam najbolju suprugu, i predivnu curicu. Bit će to zanimljiv spoj supruginog kaj, mojega što i njezinoga đe. Bit će prava pravcata Dubrovkinja. Tako da Dubrovnik ne bi mijenjao ni za što. Teško mi je reći koji dio Dubrovnika je bolji. Obožavamo sve, od Grada, Konavala do Pelješca i nazad. Primorje moram priznati najmanje poznajem.
Kako bi usporedili život u Slavoniji i u Dubrovniku?
Svaki pedalj Hrvatske je predivan. Često smo na putu, obilazimo Lijepu nam našu uz duž i poprijeko. Svaki dio ima ono svoje. Svoju Slavoniju ne bih dao ni za što, ne dirajte mi ravnicu! Slavoniji me uvijek za srce vuče, ali moj dom je sada ovdje.
Što radite, u čemu uživate, kako provodite slobodno vrijeme kad niste na poslu?
Svoje slobodno vrijeme provodim u društvu obitelji i prijatelja. Aktivni vikendi. Malo Sniježnica, malo Pelješac, malo Konavle, malo Dubrovnik. Svugdje idemo. Uglavnom šetnje u prirodi, nešto čime možemo animirati malenu. A ljeti najviše volimo s prijateljima pobjeći od gužve na izlet s barkom.
