Pred prepunim Domom kulture u Čilipima, konavoski pjesnik Petar Obad predstavio je u petak navečer svoju petu zbirku pjesama naslova ”Samo nešto za ruke”.
U Čilipima se zaista večeras tražila stolica više, a pred 400-tinjak ljudi Obad je predstavio svoju poeziju koja obuhvaća bit konavoskog života, onakvog kakav je danas i kakav je nekad bio.
Inače ovo je njegova prva zbirkka nakon devet godina, a zašto je toliko izbivao objasnio je u svom stilu.
”Nema kruva od ovoga, zato devet godina. Ne znam, mogu ja štancati pjesme stalno, ali ako šest zbirka bude za 15 godina bit ću sretan. Onda ti daju nagradu za životno djelo i znaš da si gotov, da je kraj blizu”, rekao je u svom stilu te objasnio prisutnima što je to pravi konavoski domaćin i što je to konavoska droga.
”Kome doma bura ne odnese bar dva kubika mljevene ”nule” i kome se ne smrznu bar dvije vreće cimenta, konavoske droge, taj nije pravi domaćin”, rekao je Obad.
Predstavljanju knjige nazočio je i načelnik Općine Konavle Božo Lasić.
Petar Obad, konavoski pjesnik čiji se stihovi čitaju i na mučnim ostavinskim raspravama
Povodom objave pete zbirke Obadovih pjesma, na njegovo stvaralaštvo, osvrnuli su se i na Blogu Muzeja i galerija Konavala.
Mali konavoski svijet Petra Obada sav se smjestio u svoj domaći, lokalni govor, u njegove široke gaće. – ovako započinje Luko Paljetak pogovor Petrovoj prvoj zbirci pjesama Štomudrago koja je ugledala svjetlo dana 2004. godine i kojom se Petar Obad ustvari prvi put obratio široj javnosti. Lokalni govor tako je postao jedini način da se prenesu slike lokalne stvarnosti i da se točno usidri u svijesti. Na nekom drugom govoru slike bi bile mutne. Kako onda tako i danas, u tim širokim gaćama, huncutski Petar otkriva sjetu za prošlim vremenima u trenutcima suvremenosti, istovremeno osvještavajući koliko smo u današnjem životu u Konavlima ukopani u onom tradicijskom. Sve to on radi svojim minucioznim talentom za osvještavanje stvarnosti koju, kad prenese u pjesme, oživi u svima nama.
Prva zbirka Obadovih pjesama Štomudrago izašla je 2004. godine u nakladi od 1000 primjeraka i odmah se rasprodala. Svatko je doma sebi i svojima čitao konavoska evanđelja po Petru, brojne slasne opjevane konavoske momente koji su mamili osmijeh na lice, a grijali srce. Prve se pamte, Stanje mora, Ispod krpatura, Oda raštanu i naravno Ovisnici, pjesma o cimjentu, konavoskoj drogi, pjesme su koje i danas mnogi znaju napamet.
Štomudrago je prva zbirka ključnih tema konavoske svakodnevice koja je osvojila konavosku javnost, a i danas se jednakim žarom čita. A kroz nju su se provukle i one duboke pjesničke misli kao primjerice Pred delumbiju, koju i Paljetak ističe kao čistu lirsku žicu koja je Obada pozicionirala u vrhunske pjesničke duše. Petar Obad i Konavle se od tada strasno vole. Štomudrago je ubrzo doživjelo drugo izdanje i svima je postalo jasno da Konavle imaju svoju pjesničku zvijezdu, a čovjeka iz naroda.
Na valu uspjeha, već sljedeće, 2005. godine, Petar izdaje novu zbirku Naštesrce, kojoj recenzentica Slavica Stojan pri kraju pogovora zaključuje: Svaka Obadova pjesma barem je jedna mudra i topla poruka „ljudske i zdrave vjere“ koja u konačnici rasplamćuje srce. Naštesrce tako donosi nastavak na Štomudrago malko više s pogledom u budućnost koja nam se tada spremala, sa strahom od puca, odnosno digitalizacije, kao i od pristupanja Europskoj uniji. Naštesrce, zbirka tadašnje konavoske stvarnosti, uz Štomudrago postala je obvezna literatura u Konavlima.
Nešto suzgredom, nešto s ožicom, treća zbirka poezije izlazi 2008. u nakladi od 1000 primjeraka, a recenzent ove zbirke, Miljenko Jergović, oduševljeno je nazivlje konavoske nježne rugalice. Deset godina nakon prve zbirke, 2014. godine izlazi i četvrta zbirka poezije, Kamičak u crevji u kojoj i dalje Obad pjeva po istome, nepresušnom izvoru njegova pjesništva, a kako i sam kaže, dočarava konavosku, ali i općeljudsku stvarnost, svakodnevicu običnog čovjeka, na malo zafrkantski i zaigrani način koristeći konavoski dijalekt.
I tako je Petar Obad od mila do nedraga s kamičkom u crevji, naštesrce, nekad suzgredom i nekad s ožicom došao i do ove punoljetne, pete zbirke pjesama Samo nešto za ruke, koju izdaje Matica hrvatska Ogranak Konavle, a recenziju ovog izdanja potpisuje prof. dr. sc. Nada Babić. U nešto bogatijem izdanju, opet onim konavoskim govorom, širokim konavoskim gaćama koje je Luko Paljetak spominjao prilikom izdavanja prve zbirke, Petar je opet smjestio svoja zapažanja i sve boljke konavoske svakodnevice. I dalje su to nježne rugalice, s pregršt etnografskih prinosa koji dešifriraju stvarnost te još uvijek jednako srce griju.
Čitajući iznova sve Obadove zbirke pjesama uviđa se vrijednost njegovih zapisa kao društvenih slika, promjena i pulsa ovog dijela svijeta u kratkom vremenskom rasponu. Etnografski taj vremenski raspon je naizgled beznačajan, no sadržajno je izniman. Pišući o sebi, o Konavlima i oslikavajući trenutke života Obad u svojim pjesmama bilježi promjenu koju ne osjećamo živući.
Priznali sebi ili ne Obadove pjesme su zabilježile da smo se u ovih osamnaest godina promijenili u svojim brigama i svojim poslima. I baš čini se zato ova peta zbirka je za razliku od ostalih dobila na kraju i rječnik konavoskih izraza u kojima autor objašnjava pojmove koje 18 godina nakon prve zbirke djeca i mladi Konavala sve manje razumiju.
Ova, peta zbirka nostalgično je i posvećena svim umrlim i živim konavoskim umovima čije se i sada spominju, mudroslovlju jednog malog etnikuma koji pulsira i sjaji svojim zvijezdama, kojima i Obad pripada.
