Mišo Mihočević, Dubrovčanin na zagrebačkoj adresi, dugogodišnji kulturni djelatnik i kroničar društvenih zbivanja koji se ne libi izreći svoje mišljenje ni o čemu, ishvalio je završni koncert Dubrovačkih ljetnih igara i još jedanput istaknuo što bi za njega ovaj festival trebao biti. Prenosimo njegovo razmišljanje.
Kraj Igara.
Netom prije početka, kao ispljuvao sam Igre. Nisam. Samo sam ih opisao. Pratio sam koliko se je moglo i bilo dostupno u medijima. Znamo da nam je umjetnička kritika već neko vrijeme na groblju, pa se ipak uglavnom svelo na “sinoć je na Ljetnim igrama nastupio” i “pogledajte tko je bio na premijeri”.
Izvješća DLJI pokazuje očiti uzmak glazbe pred kazalištem.
Iz toga je izlazilo moje vječno pitanje o Igrama kao dramskom festivalu na jeziku koji samo mi govorimo, u Gradu koji ne može bit “međunarodniji’. Ostaje definicija Igara kao ‘najvećeg hrvatskog festivala’ unutar koje je sadržaj prepušten adlibitiranju intendanta (i možda pokojeg suradnika). Prazna definicija ne čini ništa nečim, ali Igre idu dalje, musaka-style sa tek ponekim korisnim smislenim sastojkom.
Što znači da su svi ostali jednostavno bačene pare, trud, energija i vrijeme. Većina njih.
Vidio sam jedino završni koncert sinoć, pa evo da se na njega osvrnem. Odličan (s meni par nerazumljivih točaka, moj problem), briljantni simfoničari HRT (svaki broj, posebno La forza del destino!), izvrsna rumunjska sopranistica i fantastični naš vrlo-skoro-budući-svjetski Caruso Filip Filipović.
Dok je (inače kod soprana) dikcija popriličan problem, Filipov zvonki tenor je ne samo čist, nego jasan od suglasnika do suglasnika. Odličan ambijent (tako su se Igre i rodile), očito zalaganje i trud HRT-a u prijenosu sa dronovima. Moj Grad je izgledao kao ono što u svojoj biti i jest – nestvaran, bajkovit, jedan jedini. Doživljaj.
Koncert koji bi trebao biti standard, a ne izuzetak. Stoga meni nije ‘veličanstven, jedinstven’ nego događaj koji je ono što Igre trebaju biti, jedan u nizu ‘normalnih’ događaja na razini ‘najvećeg hrvatskog festivala’. Neka ih je samo 5 u sezoni, dovoljno je. I potpuno moguće.
Ali, to mislim ja, vječiti buntovnik dugog jezika, nikad u Partiji, pa logično nesposoban procijeniti što je politički održivo, dok je to što sam nekim svojim ‘djelima’ ovo gore napisano djelom dokazao i pokazao, čini me kretenom non plus ultra kojega se hrvatska kultura treba kloniti.
Riječi, članstvo, hebeš djela.
Intendantica je najavila sinoć sa Sponze i neka strašna iznenađenja za slijedeću godinu. Bojim se da ne budu strašna.
Ako ima na HRTi, pogledajte snimku od sinoć i pokušajte zamisliti da je to sve što ste na ovim Igrama trebali vidjeti. U nadi povoljnog rješenja, drugarski vas pozdravljamo – zapisao je Mihočević na svom fb-u.
