12 C
Dubrovnik
Naslovnica Naša čeljad Knjige po izboru Deša Ficović Kosović ima jedan posve "ludi" spisak knjiga koje pamti

Deša Ficović Kosović ima jedan posve “ludi” spisak knjiga koje pamti

Teško je reći koja mi je najdraža knjiga, isto kao što mi je teško izabrati najdražu pjesmu ili bend. Postoji netko kome možda to nije toliko teško…Knjižničarka je znala, a zna i dan danas (čak mi je palo na pamet da je zazovem i pitam koje su to), one neke knjige koje sam obožavala. Među njima sam donedavno i radila i ostala su sjećanja na neke drage priče, neke drage naslovnice i kad bi ih opet čitala sigurno bi ih se sjetila. To govorim zato što nikada više nisam tako voljela čitati ili bila posvećena čitanju kao tih školskih dana. To govorim da se ne iznenadite mom pomalo djetinjastom izboru. Nastala je potom velika rupa u čitanju koja se možda jednom uspije nadoknaditi, a onda sam krenula na poslu čitati slikovnice i mogu slobodno reći da sam pročitala u tom moru više manje sve što je vrijedilo pročitati. Dakle, krenula sam ispočetka s čitanjem, shvatila da su slikovnice jedna savršena i složena forma- od ilustracija, sažetosti, lekcije, duhovitosti, nježnosti sve se mora poklapati da bi bila odlična…Nekako je sve kratko i jasno, bez puno okolišanja..
Da i ja skratim (malo vjerojatno) probati ću bez puno razmišljanja natipkati one neke koje mi redom budu padale na pamet iz raznih razloga.

Napisala: Deša Ficović Kosović

Carlo Collodi – Pinocchio

Svi sve znaju o drvenome dječaku i laganju i što se svašta izdogađalo u toj priči. Poučna je, maštovita i ima sve što jedna dječja knjiga treba imati, ali postoji jedan drugi razlog zašto mi je’najdraža’. U biti riječ je o izdanju te knjige za kojeg se sjećam samo da je bilo nekako starinsko, da su te tvrde smeđe korice bile divno ilustrirane, da je ta knjiga iz djetinjstva imala poseban miris i kad bi je otvorio jednostavno bi doslovno nekako ušao u tu priču. Eto baš bi ju voljela još jednom vidjeti, tu knjigu, baš tu. Pitam se gdje je nestala, što se s njom dogodilo, je li završila na nekoj polici, u nečijim rukama, u nekom antikvarijatu…zamišljam ipak da još uvijek postoji i da ću je sresti i, iako mi je u magli, da ću je ipak prepoznati…sigurna sam da hoću…Evo ovom prilikom, ako netko zna o čemu pričam i ikada sretne takvu knjigu, neka mi javi! Uf..baš mi je nekako ostala u mislima toliko davno da više nisam ni sigurna je li to uistinu bilo…No dobro, idemo dalje…

William Joyce Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea

Ova slikovnica je…fantastična! A animirani film? I ona muzika u njemu i animacije? Isto tako! Toliko mi je ta slikovnica bila super da sam joj posvetila cijeli Mjesec knjige, pa sam je čitala svim vrtićima i nekim razredima ne bi li samo vidjela kako će oni razumjeti i primiti tu priču…Priču u kojoj su knjige, briga o knjigama, usamljenost čovjeka, čovjekova priča, njegova knjiga, smrt…prolaznost života…knjige plešu, knjige letu, dolaze neke nove…
‘’Zapravo, i sam njegov život bio je knjiga koju je, stranicu po stranicu, uredno sam pisao.
A onda je zapuhao snažan vjetar.’’ …Kao što prije ili poslije svakome u životu zapuše…
Kombinacija crno bijele tehnike i tehnike u boji…Kombinacija tuge, sreće i nade…Mislite da vam je sve jasno, a onda djeca počnu pitati svoja pitanja…I onda vam je još jasnije da nemate pojma o životu ili barem kako bi njima to objasnili.. Nema ni potrebe, vidiš im na licima da nešto dumaju…Ma, sve je njima jasno…Eto, pročitajte pa vidite kakva vam je, ako niste sigurni, pročitajte je nekome (e da, to je još jedna dobra stvar kod slikovnica, svak ima bar toliko vremena) svidjet će vam se još i više.

Moby Dick- Herman Melville

Lagala bih kad bih rekla da se sjećam baš radnje, ne sjećam se ni je li mi se toliko svidjela onda davno kada sam je čitala, ni jesam li je razumjela, možda je bila preduga pa sam se izgubila u beskrajnim opisima beskrajnoga mora. I tako… provodeći još jednu večer ovih dana ispred tv-a naletim na istoimeni film. Gledam ja to i nekako počnem iznova shvaćati poantu, pojavi se neko jako zakašnjelo razumijevanje kojemu je vjerojatno uzrok manjak tadašnjeg iskustva…Sada, dosta godina kasnije, s nešto životnog iskustva više, tek sada mi je sinulo- aaaaa pa o tome je bila riječ!!! O luđačkim ambicijama jednog čovjeka, o njegovoj vlastitoj borbi, osveti, sebičnom cilju i upitnom ishodu te borbe… Sada, kada sam vidjela da takvi likovi nisu samo fiktivni, ne pitam se što nije u redu s ljudima koji su Ahab, već se i dalje čudim toj posadi koja ga je slijedila u ludilo i u smrt, koja je ipak brojčano moćnija, bila bespomoćna protiv nečijih ambicija negdje tamo na pučini. Hoće li to uvijek tako biti? Bilo bi nekako poštenije da se svak bori sa svojim čudovištem bez da još nekoga odvede u propast…A opet.. on nije imao što izgubiti…I ponekad se možda čovjek upusti u borbu s kitom ili vlastitim egom i zalaufa se i putem zaboravi da je već odavno trebalo odustati i da je borba besmislena, postala sama sebi svrha….čovjek je Ahab…. I nemoćna posada koja ide u smjeru tuđeg cilja…to je sve jedno ludilo, borba nakon koje je sve drukčije…Pukovnik il’ pokojnik što bi se reklo… Svakako preporučujem… Knjigu… Ne tucite se s beštijama na pučini – spasite kitove! Moglo bi se tu još svašta reći, ali pošla sam u dugo… Idemo dalje…

Mitovi stare Grčke

Opet zbog izdanja… To se jednostavno ureže… Bila je velikog formata, žutih tvrdih korica, eno je još tamo na polici u knjižnici. Vremeplov. To se čitalo prije spavanja; o Dedalu i Ikaru, ma nema veze što nije poslušao upozorenja već da mi je znati kako su napravili krila toliko dobra da mogu letjeti preblizu suncu? Wow!…Pa Pandora koja je bila znatiželjna, otvorila kutiju iz koje je izašlo sve zlo, koje je uništilo čovječanstvo, ipak zatvorila je na vrijeme, unutra je ostala nada te je tako spasila svijet od najveće nesreće… Wooow…. Heraklo sa zadacima koji su se onda činili lakši nego moji svakodnevni… Pa ja to nisam mogla vjerovat!!! Mitovi? Čudesno…A ilustracije imam i dan danas u glavi, Prometeja prikovanog za stijenu i orla koji leti po nebu, pa bebe Herkula kako se bori za zelenom zmijom… Prošlo je puno vremena i onda smo u klasičnoj gimnaziji posvetili puno više vremena grčkim mitovima i bilo je zanimljivo, ali nikad više tim dječjim očima… Kad uopće ne znaš je li to može biti, koliko god nevjerojatno zvučalo! U školi se zakompliciralo, teško je bilo popratiti tko je Bog, tko čovjek, tko je kome što, tko je koga rodio, ma znate već…da vidim ima li još koja…

Aha!
Kad smo već tu, ova mi se definitivno urezala…

Homer- Ilijada i Odiseja

Nije da je preporučujem, samo kažem. U biti uvijek sam voljela lektire, sada to napokon mogu priznati! Srednja škola, znamo da će prof. Žeravica u detalje…Još to treba i drugima malo pojasniti… Sve sam stihove prevela u zadaću, može se reći da sam prepisala ep! Onaj Odisejev štit koji je imao nekih 10, u biti 12, polja, uglavnom u jednom od tih je bio mjesec čini mi se… E njega sam nacrtala, pontaricom… Sjećam se zadaće i tog crteža… Sjećam se da sam bila unutra duboko, u heksametrima, skoncentrirano, da mi ne promakne štogod, ipak često se trebalo vraćati unatrag, sjećam se Patrokla… Bilo mi je žao kad ga je Hektor ubio. Svašta se tu događalo i ne smijem više ovako pričati o Ilijadi i Odiseji u slučaju da profesorica bude ovo čitala… Sad kad promislim bila je to baš dobra i kompleksna priča, možda bi je bili manje mrzili da nije bila onako u stihovima, ali meni je bila fora to nekako prožvakati. Mislila sam da nikada neću zaboraviti tko je kome što napravio, ali jesam…Ostao je Patroklo, i kožne sandale s krilima za koje sam mislila da bi ih baš bilo dobro imati… Bila bi boginja!! hahaha … E da, ostala mi je ona pouka ‘Čuvaj se Danajaca i kada darove nose’ i to na dva mrtva jezika… Nisam još srela nikakve Grke s poklonima ali i dalje čekam. Šalim se… Naravno, znate što sam htjela reći… Ima svakakvih Trojanskih konja… Dobro, dosta o tome…

Dostojevski- Zločin i kazna

Bio bi zločin da je ne spomenem, jer se sjećam onog osjećaja kada Raskoljnikov ubije babu lihvaricu i odlazi… I da je ušio s unutarnje strane kaputa komad tkanine za koji je okačio sjekiru… Ne mogu ja sada dati (ili tamo odnekle kopirati), zašto je ta knjiga dobra. Nisam čak sigurna ni da se sjećam kako je završila, već jednostavno dok razmišljam o knjigama za ovaj članak pojavila se ona, zato što je ostala uspomena na osjećaj, onaj kada se uživiš u lika o kojem čitaš… Ako je pisac dobar, a bome jest, onda njemu uspije da se možete uživjeti u svaku priču, bila ona dobra ili loša, htjeli vi to ili ne, bio lik heroj ili zločinac… Sjetite se i atmosfere kojom je priča u romanu odisala… Ovo je baš bilo ruski… Postoji i ona pariška i londonska atmosfera… Upravo sam otkrila da su ti neki detalji iz takvih knjiga okidači za sjećanje. Za mene je to sada bila slika sjekire koja visi ispod kaputa. Eto još jedan tribute lektiri i profesorici…

Enid Blyton- 5 prijatelja

Uf koja vremena!! Svaki nastavak smo čekali k’o ozeblo sunce, svaka je bila nova pustolovina, prijatelji su bili kao jedan, sve su rješavali i u svakom nastavku bi posjetili neko drugo mjesto, neki ukleti otok, napuštenu kuću, toranj, planinu, imali su još i psa, svašta nešto… Eto spomenut ću ih, jer danas stvarno postoji ogroman izbor svega i svačega, pa ne bi htjela da prijatelji ostanu zanemareni, jer se jako dobro sjećam da su bili baš napeti.

Charles Bukowski- Zabilješke starog pokvarenjaka

Znam da totalno odudara ali ova knjiga mi je bila nešto sasvim drugačije, nikada prije nisam čitala takvo ludilo. Tako otvoreno, jednostavno, zafrkantski, a s jedne strane pomalo i tužno, ali nikada dovoljno da ne ispadne na kraju smiješno ili bizarno… Ponekad malo neugodno… Bilo je zabavno čitati i pitati se je li roman autobiografski, pa je li moguće da se nekome takve stvari događaju?! Sjećam se kad sam je prvi put čitala da mi je stalno bio neki osjećaj kao da ja to ne bih smjela čitati… Još bolje! Onda sam je pročitala još jednom… Koja sloboda pisanja… Ma sve što C.B. reče stoji, reče što nitko ne bi, reče na poseban način, posve otvoreno…Svaka rečenica je svijet za sebe i onda je sve to u nekom ludom vrtlogu…Mirita baciti oko.

Ante Tomić- Čudo u Poskokovoj Dragi

Kupio me na prvoj stranici, već sam sažetak poglavlja. Ne znam do koje sam stranice došla kad sam doslovno počela plakat od smijeha. Sjećam se da je žena na samrti tiho šapnula ‘govno jedno’ i da je jedan od dana na meniju bila pura…’sučijen? nisučijen!’… Nekako je sve teklo glatko u toj priči, ne može se prestati čitati jer se cijelo vrijeme odvija film u glavi. Čita se u dahu. Baš zabavno i opušteno štivo koje dočarava neko tamo mjesto u brdu koje je tako blizu, a tako daleko.

Eto sam se raspisala i znala sam da će zadnja biti problem. Razmišljam o Don Quijoteu ali ipak mi u uhu zvoni Život je san, Calderona de la Barca. Nekako sam je čitala u pravo vrijeme. Onda kada su i moja razmišljanja išla tim tokom, pa sam se nadala da ću odgovor naći unutra. O snu, o stvarnosti, što je u biti što… O životu, o nestalnosti… O vremenu….O prolaznosti….svega… Od radnje je ostalo malo ali na kraju su ostali ovi stihovi:
“Što je život? Mahnitanje. Što je život? Puste sanje, prazna sjena što nas ovi. O, malen je dar nam dan, jer sav život – to je san, a san su i sami snovi.”

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

PUTOPIS: Nakon toliko odgoda i razočaranja, uspjela sam otići u Tursku i popeti se na Arat (5 165m)

Kad sjediš i pišeš putopis u 2020. godini, skoro pa, izgleda kao dobar SF. Kad je sve više-manje otkazano, odgođeno ili prebačeno...

Dubrovnktv.net

KRATKI REZOVI – FESTIVALSKO IZDANJE: Laureati Dana hrvatskog filma, frankofoni filmovi

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na 29. izdanje Dana hrvatskog filma koji su završili dodijelom nagrada najbojim novim domaćim kratkim...

KRATKI REZOVI: “Mater”, “Mulan”, 15. Trash Film Festival …

U ovotjednom izdanju Kratkih rezova pogledajte osvrt na film "Mater" - naslov najboljega filma regije na beogradskom FESTu, nagrada za najbolju glumicu...

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić