Zadnji dan srpnja 2022. bio je dan koji je donio tišinu među ljude ovog kraja. I u cijelu hrvatsku vatrogasnu zajednicu. Jer kad radeći svoj posao, odlaze vatrogasci, društvo i zajednica ostaje osiromašena za jedan požrtvovni i veliki ljudski život.
Spašavajući svoj kraj od vatre koja je gutala sve pred sobom, poginuo je 31. srpnja Goran Komlenac, vatrogasac, jedan od najboljih, jedan od onih koji su uvijek išli prvi i povlačili se zadnji. Jedan od najspremnijih. Najsposobnijih. I najiskusnijih. Imao je samo 42 godine.
Tako su ga opisivali njegove kolege.
Ostali su ga pamtili kao dobrog čovjeka, ljudinu, uvijek srdačnog i nasmijanog, spremnog pomoći svakome i u svakom trenutku. Čovjeka koji je oko sebe širio prijateljstvo.
Nakon vijesti da ga više nema, zanjemili su svi. U vatrogasce diljem zemlje naselila se šutnja. Jer, šutnja je kuća boli. A vatrogasci su poput braće. Ovo što rade, a rade tako da ih svi nazivamo našim herojima, ne može se bez zajedništva.
I zato se ta šutnja od koje se zanijemi prelila cijelom zemljom.
Iza Gorana je ostala supruga Iva i dvoje male djece. Pričat će im o njihovom tati. Tati, velikom čovjeku. Heroju. Oduzeto im je odrastanje u okrilju njegove ljubavi, ali će im jednog dana, kad budu malo veći, biti posve jasno ono što mi znamo danas – njihov tata je bio oličenje najdublje i najteže ljudske osobine, požrtvovnosti.
Danas su četiri godine bez Gorana. Nije zaboravljen i ono što je napravio ostaje zapisano u srcima njegovih najbližih i svih koji ga pamte. Jer, Goran tog dana kada je krenuo prema požarištu iznad Orašca i nije bio na dužnosti. Mogao je ostati na plaži. S djecom i suprugom. Možda je netko drugi i mogao. Goran nije. Jer uvijek je išao prvi i kolegama je pružao ruku.
Njegov je život ostavio traga. Njegov je put bio put ljudskosti. Na tom putu nije bilo mjesta za osjećaj ravnodušnosti.
Pamti se kao Čovjek. Vatrogasac. Onaj koji ide prvi i povlači se zadnji.
Goran Komlenac.
