Jeste li znali da jedan od uzroka sniženog testosterona ili estrogena može biti loše disanje, to jest disanje na usta…? Poveznica je, kao što to često bude kod hormonalnih poremećaja, opet kortizol, tj. stres koji se u tijelu kemijski stvara zbog nedovoljnog kisika i gomilanja CO2.
A testosteron i estrogen su, osim za seks karakteristike, zaduženi za puno toga, uključujući i fizičku snagu, otpornost na anksioznost i depresiju, pa i privlačnost suprotnom seksu.
Ima smisla, zar ne? Mislim da malo koja žena zamišlja kraj sebe svog idealnog muškarca kao tipa s minimalnim tonusom mišića i otvorenim ustima dok diše. A vjerujem da vrijedi i suprotno.
Čak i stereotip „blenta“, kojim su mame prijetile dječacima kad su im htjele reći da se tako ne ponašaju pravi budući muškarci koji se znaju izboriti za sebe, moj um po nekom defoltu ocrta kao lika koji diše na otvorena usta a oči su mu malo tupe i zamućene…
I prije nego smo otkrili endokrinologiju, matere su znale da tu nešto nije poželjno.
Brojne su druge negativne fiziološke posljedice disanja na usta, o tome možete pročitati razne knjige, studije i članke, ne bih sad dalje u to, no postavlja se, naravno, sljedeće pitanje…
Zašto bi netko disao na usta, zato što je glup? Ne, naravno da ne, mada sigurno postoje neka istraživanja o suprotnom uzročno-posljedičnom smjeru.
Otorinolaringologija nije moja specijalnost, kao što nije ni endokrinologija, no pravlno jogijsko disanje jest, a ovo istraživanje me je potaklo da razmislim kako joga može pomoći.
Prvi korak prema pravilnom disanju, to jest prema povećanju kapaciteta kanala nosnica i sinusa, a prije složenih operacija i CPAP uređaja, je jednostavan: Pokušati vježbati disanje na nos.
Disanje na usta, ako nije stvar privremene prehlade ili alergije, najčešće ima veze s anatomijom nosa i sinusa. Kanali kroz koje dah prolazi najčešće su suženi ili imaju obstrukciju koja otežava disanje na nos, pa osoba nesvjesno prebaci disanje na usta.
Sigurno postoje ljudi koji to neće moći uopće, no većina je izgubila taj kapacitet jer im je bilo lakše disati na usta i tako su se navikli.
Jogijske pranayame, mogobrojne jogijske vježbe disanja, uče nas detaljno što postižemo kojim načinom disanja, a ja se ne sjećam ni jedne koja navodi udisanje na usta. Eventualni povremeni razlog za koristiti izdah na usta bio bi dublje otpuštanje stresa i emotivnog naboja u tijelu.
Osnovna tehnika disanja koju koristimo u svakoj joga praksi je ujjayi pranayama.
Ujjayi dah nas uči da lagano stisnemo mišiće gdje se spajaju grlo i usna šupljina, svjesno malo raširimo kanale nosnica i sinusa. Time aktiviramo strop usne šupljine kuda dah prolazi iz nosnica u pluća. Ovom vježbom jačamo mišiće gornjeg grla, čiji je prolaps kad su slabi i opušteni odgovoran za noćno hrkanje, a koje se u ekstremnim slučajevima pretvara i u sleep apneu.
Sličan efekt ima i brahmari pranayama, zujeći dah o čijim je mnogobrojnim iscjeljujućim efektima napisana knjiga „The Humming Effect“, autor Andija Goldmana.
Nadi shodana ili anuloma viloma pranayam, vježba disanja u kojoj naizmjenično dišemo kroz lijevu i desnu nosnicu, pomaže nam ojačati i proširiti kanale nosnica i sinusa.
Sve ove vježbe disanja utječu na umirivanje nervnog sustava, snižavanje stresa, smanjivanje kortizola, te bolji odnos između kisika i CO2 u tijelu, što su sve osnovni elementi zdravlja i vitalnosti.
Joga kaže da pranu, tj. životnu energiju koja nije dah već ulazi u tijelo zajedno s dahom, možemo primiti samo disanjem na nos i absorbiranjem kroz centralni kanal tijela. Vještina disanja je stoga vještina udisanja na nos i vrijedi je bolje razumjeti, osvijestiti i fokusirano vježbati.
Vježbe disanja naći ćete u mnoštvu knjiga i youtube videa, te u svakom joga studiju, a u Elixiru u ponedjeljak 22.5. imamo predavanje posvećeno baš toj temi.
Kako god, dišite na nos, dišite glasno i pjevušite u sebi što češće. I ne zaboravite taj dugački zvučni izdah. Tek od njega počinje pravi udah.
