Tri vrijedne žene, šest zlatnih ruku i njihova pozitivna međusobna vibra bile su, očito, pravi “sastojci” za ovu lijepu priču po koju smo prošetali do Buića u Župi dubrovačkoj. U radionici susrećemo i razgovaramo s Vinkom Kisić, iskusnom krojačicom od formata, Ivanom Bačić kojoj je, nakon što joj je iznijela svoje ideje Vinka rekla: mala, ti si luda i Anom Škurlom koja šije cijeli svoj život, ali je impresionirana Vinkinom željom da prenese svoje znanje u izrađivanju narodnih nošnji. Kaže da druge sarte to kriju, kako im netko ne bi “oteo” posao. U maloj vrijednoj radionici se posljednjih mjeseci, a osobito u ove dane pred Festu sv. Vlaha radi užurbanim i žestoko ubrzanim ritmom. A one tri jedva čekaju Parčev dan – da vide velike i male Župljane i Župke u nošnjama koje su im one svojim rukama sašile i izvezle. Taj osjećaj se ničim ne može platiti, kažu.
Kako je sve počelo…
-Sve je počelo s Vinkinom željom da još netko nauči kako raditi nošnje. A u to doba sam se i raspitivala radi li itko u Župi nošnju. Čak sam na Facebook stavila objavu i tražila nekoga tko bi mi pokazao kako se šije nošnja i vezovi na župskoj muškoj nošnji koja me oduševila. I na tu objavu mi se Vinka javila – priča nam Ivana Bačić koja je svojoj ljubavi prema kuhinji (sjećamo je se iz Večere za pet) i glazbi, jer je ona i DJ, pridodala i taj afinitet prema šivanju.
Od njihovog prvog susreta i prve šetnje, do trenutka kad su krenule zajedno raditi prošla je godina dana.
-Vinka je mislila da sam odustala. Došla je zima i pošla sam u Udrugu DEŠA na tečaj šivanja, čisto da malo uhvatim osnove. I onda sam se javila Vinki. Počele smo pred Božić, negdje u 10. mjesecu. Došla nam je narudžba za toke koje smo ukrasile trakicama. Tada još nisam radila vez. Predložila sam da počnemo i to raditi. Sjećam se da mi je Vinka rekla: “Mala, ti si luda. Znaš li ti koliki je to posao?”, govori nam kroz smijeh Ivana, a Vinka dodaje da je trebalo nabaviti potrebne materijale i pronaći adekvatan konac, što je bio poseban izazov.
-Jedno devet mjeseci sam kopala po Internetu i naručivala razne konce. Gotova svila nije bila onakva kakva bi ona trebala u konačnici biti na nošnji. Nikako nisam mogla pronaći ono što bi me zadovoljavalo i jednim dijelom sam se desperala, priznaje nam Ivana.
No, to ih nije odvratilo od terzijskog veza, za koji su se ručno rađeni konci u prošlosti kupovali u Beču i Đakovu.
-“Kopala” sam dalje po Internetu i pronašla jedan stari izum koji sam pokazala tati i pitala ga bi li mi mogao napraviti nešto slično za upredanje konca. I tata je to uspio smisliti – govori Ivana i otkriva da je konac prvotno upredala s pomoću baterijske bušilice, koja i dalje kao podsjetnik na prve korake stoji na prozoru radionice.
-Nakon tog izuma, a kako se posao povećao, a konac bi se brzo trošio, jedan moj prijatelj, a ja bih ga nazvala inženjerom i moj suprug Nikša, su smislili kako će mi od malih elektromotora iz printera napraviti kuke na struju i to s daljinskim upravljačem, tako da mogu šetati i po kući i tako upredati konac. Spasili su me i uštedjeli mi dosta vremena, tako da im se ovim putem želim zahvaliti – priča nam dalje Ivana.
Kad je nakon niza pokušaja i promašaj došla do finalnog izgleda konca kojim je bila zadovoljna Ivana je, govori nam ushićeno, bila presretna.
-Imala sam konac s kojim sam mogla raditi. Ubrzo smo shvatili da nam je prostor kod Vinke malen, da joj narušavamo privatnost i onda smo napravili radionicu, pa nam sad ljudi dolaze i za potkratiti hlače i svašta drugo. Rad po rad i danas smo ovdje – govori nam Ivana.
Uspjele su doći i do starinskih, izvornih prsluka župske muške nošnje od kojih su neki stari i po 150 godina. Iako ih koriste kao putokaz pri rekonstrukciji veza ističu da niti jedan vez koji izađe iz njihove radionici nije jednak, svaki je autentičan i jedinstven.
-Svako malo proučavam tu nošnju, pokušavam shvatiti kako je napravljena. Meni je žao što se to s vremenom prestalo raditi, izgubilo se mnogo znanja – kazuje nam Ivana.
Vinka Kisić: župska nošnja se sve više traži
Gospođa Vinka šije od 1973. godine, a nema što nije do sada sašila – od vjenčanica, kaputa, pa sve do ženske župske nošnje i muških košulja. Prve nošnje za KUD Marko Marojica sašila je 1997. godine. S ponosom i zadovoljstvom ističe da se posljednjih nekoliko godina župska nošnja se više traži.
-Gospođa Made, trenutačno se ne mogu sjetiti prezimena, uputila me kako se pravilno radi nošnja, kako moraju izgledati pjegica na paletunima, kako se radi muška košulja – prisjetila se.
Iako posljednjih nekoliko godina šije nošnje, Ivana Bačić, još uvijek nije uspjela pronaći vremena kako bi sašila nošnju sebi, što joj je velika želja.
Uz župsku nošnju rade i konavosku, no ukrase za konavosku nošnju napominju, oni koji ih žele, trebaju nabaviti sami jer ih je iznimno teško napraviti i za to jednostavno nemaju vremena.
Za izraditi žensku župsku nošnju treba im pola mjeseca, a za mušku koja je mnogo kompleksnija i do mjesec dana.
-To je da ne sjedimo za mašinom svaki dan po 12 sati – ističe Ivana.
-Potrebno je prvo napraviti košulju, pa onda presomitaču ili džamadan što bi prije rekli, onda ide koret i jačerma koju bogato izrađujemo – pojašnjava dalje gospođa Vinka.
Materijale za izradu nošnji, što im predstavlja najveći izazov nabavljaju gdje stignu – od Zagreba do Zenice.
-Putovali smo dosta. U nas se ne može ništa pronaći”, naglašava Vinka, a Ivana dodaje da se nošnje u posljednjih nekoliko godina sve više traže i izrađuju.
-Jako puno dječjih nošnji radimo. Ljudi traže da nošnja bude kompletna, da djeci napravimo i vez. Jedva ih čekam vidjeti na Stradunu, u procesiji”, ushićeno nam govori Ivana.
Nošnje po narudžbi izrađuju tijekom cijele godine, no zbog obujma posla dođe i taj trenutka kad moraju početi odbijati nove narudžbe jer ne mogu garantirati da će ih uspjeti završiti do Feste.
-Nakon desete narudžbe, to je to”, navodi Ivana, dok gospođa Vinka dodaje da narudžbe obično zaključavaju u svibnju.
-Sve tri radimo u turizmu, ako u sezoni uhitimo vremena za plisiranje i to je super – govori Ivana i dodaje da je doma uvijek imala mašinu i da na toj mašini šiva i danas.
-Po meni u kući mora biti mašina za šivanje. Ta ljubav prema šivanja je uvijek u meni čučala, no do sada nije došla do izražaja. Uvijek su neke druge stvari bile prešnije, ili posao, ili neki drugi hobiji. Ali s Vinkom je to ne isplivalo, nego eksplodiralo – priča Ivana.
Ana Škurla: Vinka me oduševila
Uz Vinku i Ivanu, nošnje u njihovoj maloj radionici u Buićima šije i Ana Škurla.
-Šijem cijeli život, šila sam i za maškare, ali tek kad sam Vinku upoznala sam se oduševila. Vinka je jedina osoba koja želi pokazati kako se nošnja šije i prenijeti znanje. Ljudi to danas ne žele jer se boje da ćete im oteti posao. Uz nošnje šijemo i za balerine iz Umjetničke škole, šijemo i za kazalište, svugdje nas je Vinka uključila – priča i dodaje da su iako je posla jako puno, sretna da imaju priliku raditi ono što vole.
Iako su ljubav prema nošnji pretvorile u posao i tako mnogima pomogle da ispune svoju želju i u procesiji prošetaju obučeni, samo gospođa Vinka i njena unuka Karla idu u procesiju u nošnji. Ivana i Ana sebi nošnju još nisu stigle sašiti.
-Mislile smo im učiniti nošnju za ovu godinu – ali jednostavno nismo stigle”, dodaje kroz smijeh gospođa Vinka.
-Znate kako je sve zapravo počelo – iznenada govori Ivana – meni je mama za 30. rođendan poklonila župske naušnice, od župske nevjeste. Tad još nisam imala nikakve veze sa Župom, ali su mi uvijek bile predivne. Mama ih je dobila od tate na poklon. I kad god je bila nekakva prilika, vjenčanje, krštenje posudila bi ih od nje i na kraju mi ih je poklonila za rođendan.
I dok tako razgovaramo u njihovoj maloj, ali skladnoj i smijehom ispunjenom radionicom vidi se da su ove tri žene tim i da jedna drugu nadopunjuju.
-Bez Ane nema šanse da bi stigli, bez Vinke nema šanse da bi se išta sašilo jer ona izvlači kroj, a bez mene ne bi bilo muške nošnje – govori nam Ivana.
Među nošnjama koja su ove vrijedne ruke sačinile za ovogodišnju Festu je i nošnja za jednog od, vrlo vjerojatnog, najmlađih sudionika ovogodišnje procesije – jedanaestomjesečnog Vlaha.
A imaju li oni koji kod njih nošnje naruče posebne prohtjeve?
-Nevjerojatno, ali ne. Daju nam totalnu slobodu, što ćemo i kako ćemo, jer znaju da je svaka nošnja koja je rađena na ovoj način različita. Nema šanse da su dvije nošnje identične. Zašto? Kad krenem s vezom imam jednu ideju kako ću je napraviti? Prvo nacrtam vez, ali kad ga krenem raditi, vidim da bi još negdje mogla dodati, da bi nešto moglo ljepše izgledati, ideje se spontano rađaju” pojašnjava nam Ivana.
-Vez sam u početku u potpunosti šivala rukom, a potom sam nabavila konac koji se ne vidi s kojim vez pričvršćujem za nošnju. I dalje je to ručni radi, ali vez pričvršćujem mašinom, a ne rukom. Iduće nam je u planu, nabaviti i posebnu mašinu za vez i to će u konačnici učiniti nošnju jeftinijom i pristupačnijom, no i dalje ćemo raditi na ovaj način jer će uvijek biti zahtjeva za ručnim radom”, otkriva nam planove za budućnosti Ivana.
-Svaki vez joj je ljepši od drugoga – kroz smijeh govori Vinka, dok Ana dodaje da im više nije ni bitna zarada.
-Najsretnije smo kad vidimo tog nekoga u nošnji koju smo mi sašile – naglašava i Ivana i dodaje da im je velika želja pronaći vremena da pored šivanja organiziraju i radionice kako bi znanje mogle prenijeti na druge koji imaju želju naučiti vesti.
-Vesti nije samo nacrtati dizajn i te crte ispuniti koncem. I ja još uvijek učim. Točno se zna na koji način se puni cvijet i omjeri. Ovaj stari džamadan i dan – danas izgleda savršen jer se točno znalo kako se veze. Svaki put kad gledam staru nošnju nešto naučim”, ističe Ivana.
Osim što šiju nošnje po narudžbi u radionici u Buićima imaju u planu napraviti i nošnje koje će se moći potom moći posuđivati, a za one koje se koji ne mogu priuštiti da si sašiju nošnju, a imaju se želju obući za Festu.
