U sklopu završnice Mjeseca hrvatske knjige dubrovačka je publika imala priliku upoznati „samotnoga jahača” hrvatske književnosti – svestranu osječku autoricu koja s jednakim žarom progovara o generacijskim traumama, misticizmu i društvenom licemjerju, a čiji opus prkosi žanrovskim, ali i društvenim ladicama.
Malo je suvremenih hrvatskih književnika čija biografija sama po sebi nalikuje uzbudljivu avanturističkom romanu kao što je to slučaj s Ivanom Šojat. Uvjerila se u to i publika u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, gdje je u petak 13. studenoga 2026. održan dugo očekivani susret s ovom nagrađivanom autoricom. Književni susret moderirala je knjižničarka Dubrovačkih knjižnica Katarina Palinić, vodeći publiku kroz njezin bogat književni opus, stvaralački put i niz životnih iskustava koja su obilježila njezino pisanje.
Već uvodni dio večeri, čitanje autoričina osebujnoga životopisa u kojemu se isprepliću studij matematike i fizike, diploma francuskoga jezika u Belgiji, filozofija, sudjelovanje u Domovinskom ratu, pjevanje u rock-bendovima i opernom zboru osječkoga HNK-a te više od 75 književnih prijevoda, ali i bogat i raznolik književni opus spisateljice, dao je naslutiti da publiku ne čeka klasičan književni susret. Iako se nikada nije profesionalno posvetila prirodnim znanostima, Šojat je otkrila kako je njezina znatiželja i danas snažno usmjerena prema njima.
„Da sam završila matematiku i fiziku, bila bih najomraženija profesorica jer, iako volim matematiku i fiziku, učenici ih baš i ne vole. Ali one su stvarno u svemu. Danas prilično manijakalno proučavam kvantnu fiziku jer ona objašnjava i dokazuje postojanje Boga, besmrtnosti duše i svega… Zato mislim da bih ju opet upisala.”
Govoreći o samome zanatu pisanja, koji je godinama brusila bez vlastite radne sobe, uz svakodnevne obiteljske obveze, kuhanje i dječji smijeh u pozadini, duhovito se osvrnula na razliku u stvaralačkim uvjetima muških i ženskih autora, pojasnivši pritom i razliku između svojih dviju temeljnih književnih formi:
„Muški pisci mogu sjediti pred praznim ekranom i razmišljati, pa obrisati, pa napisati opet nešto… A mi žene – ja u ‘Unterstadtu’ opisujem trenutak kad obitelj odvode u logor, a moj četverogodišnji sin viče iz kupaonice da mu treba obrisati guzu. Moraš to ostaviti, otići, pa se vratiti pisati, a u međuvremenu i kuhati i glačati. Ipak, izvježbala sam se potpuno odvojiti od svijeta. Poezija mi uglavnom dođe kao munja, doslovno, i onda sjednem i u nekakvom potpuno izmijenjenom duševnom stanju je napišem. Ja kao prvo apsolutno nikad ne pišem ako nemam nadahnuća. A roman je čista arhitektura – to mora biti dobro iskonstruirano.”
Prisjećajući se nastanka „Ezana”, Šojat je ispričala gotovo filmsku priču o tome kako je slučajni arheološki nalaz tijekom kampiranja uz Dunav pokrenuo lavinu istraživanja: „Ezan je od mene iziskivao toliko truda, a krenuo je od banalnosti. No kad sam krenula čeprkati po toj temi, isplivavale su fenomenalne stvari. To je ono što me trajno promijenilo i proširilo mi vidike.”
Od tog trenutka krenula je istraživati tursku civilizaciju, islam i 16. stoljeće. Čitala je Kuran, upoznala derviše, išla na satove mačevanja i jahanja, a istraživala je i arhive Dubrovčana u Istanbulu. „Ja sam ‘šikanirala’ ljude na Facebooku – slala sam javne upite onima koji su živjeli u Istanbulu da mi jave na koju je stranu okrenuto koje dvorište, kako bih znala opisati gdje je sunce u nekoj sceni i što baca sjenu. Povezivala sam se sa sveučilišnim profesorima, slali su mi fotografije gradova… A kad sam iz arhiva čitala zapise o tome kako su Dubrovčani dolazili u Istanbul, plakala sam od smijeha. Taj njihov dar diplomacije! Igrali su na kartu krajnje skromnosti i prikazivali se najjadnijima što mogu samo da ih osmanski vladari ne oderu previše. To je bilo takvo vrhunsko umijeće i mudrost… Proučavajući tu građu, usput sam jako puno naučila i o samom Dubrovniku.“
Razgovor je zahvatio i teme koje se provlače kroz Šojatin opus – traume, sjećanja, smrt i religiju. Autorica je otkrila da je roman „Sanjao sam snijeg” nastao kao posljedica borbe sa smrću njezine bake, koja ju je vodila po muzejima, galerijama i kazalištima, a koja je umrla u tri dana. „Toliko me je to kopkalo, toliko sam o tome razmišljala da eto, onda ovo je roman”, rekla je Šojat.
Posebno emotivan i polemičan dio večeri bio je posvećen društvenoj klimi, književnoj kritici i hrabrosti da se stvari nazovu pravim imenom. Autorica, koja se u svojim djelima, poput nagrađivanoga romana „Sama”, bespoštedno obračunava s malograđanskim strahom od toga „što će ljudi reći”, otvoreno je progovorila o cijeni odbijanja da pripada bilo kakvim ideološkim taborima.
„Mi živimo u društvu koje voli ljude ukalupiti u nešto. Ja se neću prikloniti nijednoj ideološkoj grupi i onda kimati glavom odobravajući svaku glupost koju ta grupa napravi. Na kraju ispadnem ‘Pale sam na svijetu’, što je u neku ruku jako dobro, ali u neku i nije. Ali dobro, ja sam samotni jahač.”
Osvrćući se na misao filozofkinje Simone Weil o ravnoteži prava i dužnosti, Šojat je poručila kako promjena ne dolazi iz politike, već iz osobne odgovornosti svakoga pojedinca:
„Mi stalno o svijetu govorimo kao o nečemu što je mimo nas. Mi gradimo ovaj svijet i mi ga mijenjamo nabolje. Svi pokušavamo nametnuti svoja prava, a zaboravljamo dužnosti. Imamo dužnost ovaj svijet sačuvati, poštovati prirodu i poštovati život.”
Razgovor je zahvatio i Šojatin prevoditeljski rad, koji obuhvaća više od 75 knjiga renomiranih autora francuskoga i engleskoga govornoga područja. „Na mene, kao prvo, na jednom ljudskoj razini, jako utječu. Ja sam susrela s nekim piscima koje vjerojatno ne bih nikad uzela čitati, a drugo je kad prevodiš, to je puno dublje čitanje od klasičnoga čitanja”, rekla je Šojat. Posebno je istaknula roman „Voda za mrtve” Sinana Antoona, koji je, kako je rekla, bio mučan za prevođenje, ali i izuzetno važan.
Na pitanje o jeziku, Šojat je istaknula da je hrvatski jezik, prema njezinu mišljenju, izuzetno bogat. „Meni je hrvatski – niste ni svjesni koliko bogat jezik”, rekla je, dodajući da je engleski, prema njezinu mišljenju, jedan od najoskudnijih jezika. „Hrvatski je stvarno bogat jezik. Ja sam nisam nekakav lingvistički šovinist, nego ja stvarno mislim da je imano prekrasni jezik”, objasnila je Šojat.
Govoreći o kazališnim adaptacijama svojih djela, Šojat je podsjetila da je prvo napravila monodramu prema Kozarečevoj „Lipa si, Teno”, koja je igrala preko 120 izvedbi po Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Sloveniji i Mađarskoj. Nakon toga je, prema motivu iz „Unterstadta”, napravila predstavu „Elza hoda kroz zidove”, koja je igrala u Zagrebačkom kazalištu mladih i za koju je dobila nagradu za najbolji suvremeni dramski tekst portala Teatar.hr. „Ja se bojim da se magija u ‘Unterstadtu’ više neće ponoviti. To je doslovno bila magija. To je predstava koja je tri sata trajala, ljudi su sjedili nepomično gledali i plakali”, rekla je Šojat, dodajući da joj danas nije jasno zašto se predstava skinula s repertoara.
Dotaknuvši se i iznimnoga kazališnoga života svojih tekstova, s posebnim naglaskom na roman za mlade „Zmajevi koji ne lete” – čija će dramatizacija u osječkom HNK-u uskoro doživjeti svoju pedesetu izvedbu – autorica je istaknula kako mladim čitateljima ne treba podilaziti niti uljepšavati stvarnost, jer oni itekako prepoznaju iskrenost i snagu teksta.
Na kraju razgovora Šojat je govorila i o posebnoj povezanosti Dubrovnika i Osijeka, koju je, kako je rekla, osjetila već pri dolasku u Grad. „Mi smo ono na vrškovima Kifle, odnosno Kroasana. Vi ste na jugu, mi smo na istoku, ali zapravo imamo puno, puno toga zajedničkog”, objasnila je Šojat, dodajući da ih je renesansa dopisala i da postoji duboka povezanost između dvaju gradova.
U završnici susreta, odgovarajući na pitanja publike, Šojat je otkrila kako bi, kada bi mogla izumiti stroj za putovanje kroz vrijeme, voljela upoznati slikara Caravaggia – zbog njegove beskompromisne umjetničke vizije – te skladatelja Antonija Vivaldija, čiju je glazbu opisala kao „heavy metal baroka“.
Večer s Ivanom Šojat bila je prilika za susret s autoricom koja ne boji se teških tema, ali ni osobnih ispovijesti. Njezini romani, poezija i prijevodi ostavljaju dojam duboke erudicije, emotivne snage i društvene angažiranosti, a publika u Dubrovniku imala je priliku čuti autoricu iz prve ruke – o njezinu stvaralačkom putu, inspiraciji i temama koje je pokreću.
FOTO: Vedran Levi
