Završeno je 1. Svjetsko prvenstvo u vaterpolu 4 na 4. Posljednju utakmicu prvenstva, finale vaterpolista, sudila su dvojica Dubrovčana, Jakov Blašković i Tonko Karaman.
Tonka je život davno odveo preko „bare“, u Ameriku. Tamo je bio trener vaterpola u srednjim školama, tamo je počeo druženje sa zviždaljkom, i u gotovo desetljeće i pol suđenja izgradio ime. Karaman se na ovom prvenstvu vodio kao američki sudac. Ali naš je Tonko i gotovo, ma koliko milja bio daleko od Grada. Jakov je mlađi i od neki dan se može pohvaliti da je na elitnoj listi najboljih europskih sudaca, a sudit je počeo 2008. godine, osam godina poslije postao međunarodni sudac.
Obojica su igrala Divlju ligu, Tonko manje, Jakov više. Potonji zna što znači biti u Portu, čak osam puta je sa svojim FUN-om igrao finale, a ove godine im je bio trener i pet puta je podigao pokal prvaka.
Uglavnom, ova dvojica naših sudaca, koji vaterpolo žive 24 sata dnevno, dočekala su trenutak da ispišu povijest ove nove verzije vaterpolo sporta. Iza njih su stotine neprospavanih noći na putovanjima na utakmice, i tisuće i tisuće odsviranih zvižduka. Sad su prvi put sudili skupa (ako ne računamo All Star utakmicu, koja je prethodne nedjelje bila generalna proba u Portu za SP), pratili svaku akciju i donosili odluke u djeliću sekunde – autoritativno, ali s golemim poštovanjem prema igračima i trenerima.
Zato je veliki pljesak s tribina uoči posljednje utakmice premijernog SP-a u vaterpolu ‘4 na 4’ bio namijenjen i njima.
