Edi Jertec, kazališni glumac iz Dubrovnika ove godine slavi 20 godina od prvog nastupa u Kazalištu Marina Držića. Premijerom predstave “Peer Gynt” Henrika Ibsena obilježio je veliki rođendan na pozornici te pokazao kako je ispred njega još puno uspješnih izvedbi.
Član je ansambla od 2006. godine, a u svom radu ostvario je važnije uloge u mnogim predstavama. Diplomirao je u Zagrebu na Akademiji dramskih umjetnosti.
20 godina u dubrovačkom teatru – po čemu pamtiš prvi izlazak pred dubrovačku publiku kao glumac i sjećaš li se koja je to predstava bila?
Dvadeset godina je proletjelo kao da je jučer bilo. Sjećam se, bila je to “Ivana rock bajka”. A kako uvijek imam onu pozitivnu nestrpljivost koja me “tjera” na scenu, tako je i danas, uvijek ista energija s kojom jedva čekam izaći na scenu.
Kad pogledaš unatrag jesi li zadovoljan – misliš li da si mogao više i bolje negdje drugdje, jer u gradu u kojemu si se rodio i odrastao možda ljudi i ne mogu razlikovati Edija i glumca na sceni?
Smatram da bi bilo gdje našao svoj kutak i davao 100 posto do sebe, a to je posebno u ovom gradu gdje ljudi jako dobro znaju razliku između dobrih i loših predstava. Dubrovačka publika je najbolja na svijetu i tu nemaš pravo na kiks niti pravo na nedavanje 100 posto od sebe. Ako “dobiješ” dubrovačku publiku, ti si prošao svugdje u svijetu.
Vjerujem da ti je uloga u Nikolićevoj predstavi ‘Kuća je velika, ne može se ona nosit’ bila posebno emotivna i da si iz te emocije stvorio jednu od svojih najboljih uloga… koliko je bolan bio taj stvaralački proces?
U razgovoru s Romanom prije početka rada na predstavi molio sam ga da mi da par dana kako bi uopće sam sa sobom promislio jesam li spreman otkopati stvari koje sam kroz jedanaest godina bolesti majke stavio sa strane i išao dalje u životu. Bolest ti ne daje da razmišljaš o drugim stvarima nego jednostavno moraš ići dalje tako da sam dva dana razmišljao što ću i rekao sam sebi da sve što se nakupilo u meni mora nekako izaći vani. Pristao sam na rad s Romanom i evo, rezultat je ‘Kuća je velika, ne može se ona nosit’.
Je li te kao čovjeka promijenila briga za tvoju majku koja pati od demencije, je li stalno bivanje uz bolesnu osobu otvara mogućnost da postanemo bolji ljudi? Tvoje iskustvo.
Promijeni ti se pogled na svijet, cijela percepcija. Zadržavaš ljude oko sebe koji su ti bitni. Nemaš vremena za nervozu i ljutnju, budeš ponizan i trudiš se nikoga ne povrijediti i nikome ne napraviti loše. Trudiš se gledati svijet na pozitivan način i lijepim očima. Sve se promijeni i shvatiš da se od čovjeka koji je sve sposoban sam napraviti, odjednom dogodi promjena koja ga napravi ovisnim o drugome.
Što si zadržao u sebi od onih glumačkih početaka, entuzijazma, snova s kojima si krenuo u tu profesiju i na Akademiju?
Zadržao sam sve, gotovo sve, volju, snagu, energiju, ljubav za bolje i više. Tih dvadeset godina proletjelo je kao da je bilo jučer.
Kroz koje uloge si doživio najveća preispitivanja sebe?
Svaka uloga donosi svoju spoznaju kako bi rad na sebi bio što bolji i kako bi se unaprijedio. Ne volim se ponavljati u ulogama, svaku ulogu koju radim tražim nove stvari koje će me više i bolje zainteresirati.
Je li neki redatelj s kojim si radio ostavio neizbrisiv trag u tebi nekim svojim savjetom koji ti je dao?
Imena su velika s kojima sam radio i svaki redatelj je dao nešto svoje. Svaki od njih ima svoj pogled na svijet. Ne bi nikoga izdvajao, a radio sam s jako puno velikih hrvatskih redatelja, čak i talijanskih i od svih sam ponešto naučio.
Koliko te “nosi” energija i sinergija cijelog ansambla? S kojim glumcem ili glumicom osjećaš na sceni posebnu sinergiju?
Jako je bitna sinergija cijele ekipe i ljudi s kojima radiš. Nekako zadnjih godina sve više volim donositi hranu na probe. Ljubav ide kroz želudac i onda uz hranu dosta toga ispričamo. Povezanost ekipe je bitna za napredak.
Jesu li dubrovački glumci dovoljno angažirani u predstavama Igara i osjećaš li se da se tu nešto mijenja posljednjih godina?
Tema o kojoj bi mogli raspravljati na dugo i naširoko. Nešto je to što mene kao čovjeka i umjetnika stavlja u položaj kojim nisam zadovoljan, nisam zadovoljan odnosom ljudi koji to sve skupa vode. Sad smo u koprodukcijama, dobijamo dodatak na plaći, rijetko smo u ansamblima i to je tema o kojoj bi se moglo raspravljati. Puno je tu prostora za napredak.
Je li ti ikad bilo žao što si završio Akademiju i odlučio se za glumu…misliš li da si kroz taj poziv ostvario svoje najveće i najbolje potencijale?
Ne, nije mi žao jer sam to želio i nisam pogriješio. U zadnje vrijeme volim kuhat, volio bi naučiti i jahat, svašta volim i na tome radim i raditi ću.
Da nisi glumac, što bi volio biti?
Volio bi imati u Konavlima OPG i uživao u sinergiji grada i Konavala jer to u zadnje vrijeme radim preko KUD-a Stjepan Radić i Agroturizma Konavle, spajam grad i Konavle.
Život u Gradu… koliko se promijenio, koliko se mijenja i je li ti još uvijek osjećaš uzbuđenje điravanja Stradunom, hodanja preko saloče naše…
A što ćemo, nažalost čejad u gradu se izmijenila i nema puno ljudi koji žive više u gradu. Đir preko Straduna ne može zamijeniti apsolutno ništa na svijetu. Ako igdje budem odlazio u životu, Dubrovnik će biti baza, a sve ostalo mjesto za odrađivanje posla.
Znaš li ti, nakon što se spuste zastori i završi poklon, jesi li napravio dobar posao…koliko si samokritičan i koliko si sklon zatražiti mišljenje o svojoj ulozi od drugih?
Uvijek znam što sam napravio i da može mrvicu bolje. Drago mi je čuti mišljenje publike, kolega kako bi mogao unaprijediti ulogu i napraviti je pristupačnijom.
Radiš dosta s djecom… kada si prepoznao u sebi taj afinitet i što si od djece naučio tijekom radionica s njima?
Da, djeca su posebna priča jer su jako talentirana i kad se s njima radi na pravi način, daju odlične rezultate. Kada sam se vratio u grad pokušao sam dokučiti što fali i kojem uzrastu tako da sam se prihvatio djece od 4. i 5. osnovne pa do srednje škole jer te vrate na sve ono što smo bili i daju posebno veselje i energiju.
Kad želiš neko smirenje imaš li neku knjigu ili literaturu za kojom posežeš?
Onome što se okrećem je ruska književnost, imaju jako lijepe opise i pejzaže koji pričaju neku drugu priču. Volim njihovu literaturu.
Imaš li neko posebno mjesto u Gradu koje te “obnavlja”?
Smiruje me đir po gradu. Odradim trening, dobro se izmorim i nakon toga se osjećam jako dobro. Posebno mjesto mi je Porporela, moja ljubav jedina.
Imaš li neke rituale prije premijere?
Imam svoje male rituale koje volim i njih se nekako držim. Otkriti ću jedan, a to je kad idem iz doma idem uvijek istim putem i iste stvari radim do dolaska u Teatar. Ima ih puno međutim neću ih sve otkrivati.
