Naša sugrađanka Valentina Tomašević, koja se već dulje vrijeme zalaže za pomoć osobama u potrebi i najranjivijim skupinama naših sugrađana nam je poslala Otvoreno pismo koje je u studenom lanjske godine poslala i gradonačelniku Dubrovnika i županu. Nakon, kako spominje, njihova nedjelovanja, podnijela je prijavu Pučkoj pravobraniteljici, koja je reagirala sukladno ovlastima ove institucije i putem nadležnog ministarstva zatražila ispitivanje prijavljenih nepravilnosti na relaciji Zaklada Blaga djela – Dom za starije osobe Dubrovnik, osnivača Dubrovačko-neretvanske županije, koja nadzire rad ove ustanove.
Njeno otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani Gradonačelniče, Poštovani Župane,
nastavno na vaše izjave u medijima i na hvalu Grada i Županije, zbog poboljšanja dostupnosti izvaninstitucijskih usluga, s posebnim naglaskom na Pomoć u kući, koja će se, kako se navodi, ojačati kroz kapacitet za čak 410 vanjskih korisnika novog Centra za starije, molim vas da konačno kažete istinu o kojoj se 20 godina šuti, i da učinite sve što je u vašoj ovlasti kako bi ispravili njene posljedice, a one su bile: kršenje Ustava RH i osnovnih zakonskih propisa kojima se regulira zdravstvo i socijalna skrb, pri čemu se oboljele ljude zanemarivalo i njihovo zdravlje uništavalo, do odgovornosti koja podliježe kaznenim djelima protiv života i tijela.
Stoga,ne samo da se ne trebamo hvaliti, već moramo strahovati i zabrinuti se, jer nehumanost i okretanja glava, koje je vladalo desetljećima, po svemu sudeći će se i nastaviti.
Poštovani Župane, hvaleći dostupnost ovoj usluzi, na jednom od nedavnih javnih skupova, izjavili ste da je ogledalo našeg društva briga za starije. Ja bih Vas ispravila jer ispravlja Vas i čl. 65. Ustava RH, koji kaže da je dužnost svih zaštititi starije i nemoćne. Veznik „i“ ovdje ima svoje značenje. Taj isti Ustav (čl.70.), kazuje da je svatko dužan u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi i štovati njihovo dostojanstvo(čl.35.) Dakle, zdravlje i dostojanstvo nisu privilegija niti jedne dobne skupine i ni jedna od njih ne bi ih smjela ostvarivati nauštrb druge.
Sve drugo što ću ovim obraćanjem izreći i zakonskim odrednicama – u privitku – potkrijepiti, je ono što jako dobro znaju vaša nadležna tijela i odjeli, a to su: nadležni odjel za zdravstvo, Savjet za socijalnu skrb, čiji je zadatak upravo analiza kapaciteta i dostupnost pružatelja izvaninstitucionalnih usluga, te Povjerenstvo za zaštitu prava pacijenata, kojem je zadatak štititi jednako pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu svih građana i u tom smislu pratiti pružanje mjera, usluga i aktivnosti usmjerenih ka očuvanju zdravlja i sprječavanju bolesti, kao i sankcionirati one koji to ne čine, čime krše odrednice Zakona o zaštiti prava pacijenata i Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Jedna od takvih mjera i usluga je upravo najhumanija izvaninstitucijska usluga Pomoć u kući, koja nije samo socijalna već i zdravstvena mjera i usluga.
Podsjetimo ovdje što ona znači, kako bi naši sugrađani bolje razumjeli na koliku pomoć su imali pravo i koliko toga im je uskraćeno, u trenucima bolesti i nemoći, jer je njihova dobrobit bila predmetom čega? Trgovine, dogovora, pohlepe?
Prema Zakonu o socijalnoj skrbi i Pravilniku o mjerilima za pružanje socijalnih usluga, pojedinačnim elementima ove usluge, mogla im se pružiti pomoć u vidu: organiziranja prehrane:pripreme ili nabave i dostave obroka; obavljanja kućnih poslova: pranja posuđa, pospremanja stana, pranja i glačanja rublja, nabave namirnica, lijekova i drugih potrepština; pomoći u održavanju osobne higijene, kao što je: umivanje, češljanje, odijevanje i sl., te zadovoljavanju drugih svakodnevnih potreba kao što je: uređenje okućnice, cijepanje drva, obavljanje sitnih popravaka koja ne zahtijevaju specifična stručna znanja, do pratnje pri nužnim izlascima iz kuće.
Za one oboljele sugrađane sugrađane koji nisu imali dostatne prihode, pomoć se mogla osigurati besplatno, ili sufinancirati u 50%-om iznosu, putem HZSR-a; a za one kojima je prihod prelazio zadani cenzus (trenutnih 375,00 eura), mogla se pružiti temeljem izravnog ugovora sa pružateljem usluge. Zakonske odrednice kakve vrijede i danas. No, ono što je najvažnije naglasiti je da ova usluga nikada nije bila namijenjena isključivo osobama starije životne dobi (65+) i osobama s invaliditetom, i to je samo dobro plasirana LAŽ.
Od Zakona o socijalnoj skrbi iz 1997. g., do današnjih dana, Zakon je jasno nalagao da se, uz osobe starije životne dobi i osobe s oštećenjima i trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, ovaj vid pomoći mora pružiti i osobama kod kojih privremene promjene zdravstvenog stanja zahtijevaju prijeku pomoć druge osobe. Od 2022.g., kriterij privremene promjene zamijenjuje kriterij privremenog oštećenja, kojim se za osobe mlađe od 65 godina, koji će ovu uslugu zatražiti putem HZSR-a, određuje medicinsko vještačenje, što nije nužan uvjet za one koji će uslugu plaćati. Ono što se mora znati je i da oštećenje nije pandam invaliditetu i da jedno ne podrazumijeva drugo; no u nedostatku adekvatne i pravovremene pomoći jedno može uzrokovati drugo.
Oboljenja koja nerijetko uzrokuju jednaku nemoć kao i najteži oblici invaliditeta, upravo su određena privremena(akutna) zdravstvena stanja, kod kojih je osnovna funkcionalnost osobe, u smislu hodanja, stajanja, sagibanja, rada ruku itd., otežana ili potpuno onemogućena. Prijelomi i ozljede ekstremiteta, rupture i upale tetiva i ligamenata, oporavak nakon operativnog zahvata i druge akutne bolesti, kod kojih se osim osnovnih lječilišnih potpora nalaže i odgovarajući higijensko dijetetski režim, te mirovanje i pošteda od fizičkih aktivnosti;primjer su takvih stanja. Donijeti obrok ili namirnice, lijekove i potrepštine, održati higijenu prostora i pomoći obaviti osobnu higijenu; ovdje su mjere i aktivnosti kojima se štiti zdravlje osobe, sprječava dodatno ozljeđivanje, pa čak i životna ugroza.
Uskraćivanje pomoći je tada nehumano i kažnjivo prema međunarodnim konvencijama, te Ustavu RH i njenim zakonitostima, uključujući i Kazneni zakon. No, upravo to se događalo na našem području više od 20 godina, bez da je itko od strane Županije ili Grada reagirao. Ponajmanje su reagirali vijećnici dosadašnjih saziva Gradskog vijeća, koji su svojom šutnjom stradanja građana podržali.
Mnogi od njih živjeli su u neizvjesnosti i strahu, stavljajući pod noge svoje dostojanstvo, moleći za pomoć susjede, prijetelje i znance, jer se nisu imali kome obratiti. Zastrašujuće situacije događale su se iza zatvorenih vrata brojnih obitelji, jer tamo gdje bolest zauzme maha sve drugo nestaje. Ruše se i najčvršće obiteljske veze, funkcionalne obitelji postaju disfunkcionalne, a pravila i razuma nema. To se događa upravo tamo gdje nema tko pomoći i gdje su oboljele osobe usmjerene jedna na drugu ili ostavljene snalaziti se same. Već 10 g. svjedočim takvim životima i sama prošavši trenutke kakvo niti jedno ljudsko biće ne bi trebalo proći. Zauvijek će me pratiti vapaji moji majke, koja je izgubila bitku s bolešću i njene upale oči i ruke koje mole za pomoć koju joj nisam mogla pružiti jer sam samu sebe jedva o štaki držala. Tada sam shvatila da nije bitno kada se umire, već kako se umire.
G. Župane, liječnici primarne zdravstvene zaštite imali su alate, a po svim zakonitostima kojima se regulira liječnička struka i dužnost, u ovom smislu pružiti zaštitu svojim pacijentima, od savjeta i procjene potrebe, do izdavanja dokumentacije i upućivanja pružatelju usluge ili HZSR-u, ali je ona većinom izostajala. Svaki liječnik je dužan poznavati osnovne mjere i usluge kojima, izravno ili posredno, može zaštititi zdravlje njegova pacijenta, pa čak i spriječiti moguću životnu ugrozu. Kada sam zatražila da im se uputi službeni dopis kojim će im se na ovo ukazati, zaustavljena sam.
Za projekt Dubrovnik- zdravi grad, kojem je cilj zaštititi zdravlje i kvalitetu života građana, date su stotine tisuća eura proračuna. Dok su oni piskarali o tome koliko uvjeti stanovanja utječu na zdravlje građana, oboljeli ljudi su se prali na wc školjkama i teško stradavali u neprilagođenim prostorima, iako su savjete kako takva stradanja izbjeći mogli dobiti upravo kroz Pomoć u kući, naknadno i uz financijsku pomoć kojim bi ih prilagodili. No, i tu su me ušutkali.
Zašto se sve ovo događalo? Tko je ovakvu patnju dopustio i u čijem interesu? Koliko trajno oboljelih ljudi i stečenih invaliditeta smo ovakvim postupcima stvorili, a danas se hvalimo kako ih imamo gdje zbrinuti? Na ova pitanja bi trebali odgovoriti i vaši prethodnici. Podsjetimo da su Grad vodili: Vido Bogdanović (1997.- 2001.), Dubravka Šuica (2001. -2009.), te Andro Vlahušić (2009. – 2017.); a Županiju: Jure Burić (1993. – 1998.), Ivan Šprlje (1998. – 2005.), Mira Buconić (2005. – 2009.), te Nikola Dobroslavić (2009. – 2025.), uz neke od Vladinih povjerenika.
Odgovor je jednostavan: sve ovo se događalo zato jer nismo imali adekvatnog pružatelja usluge. A, zašto ga nismo imali? Odgovor leži u 1997. godini.
Kada je navedene godine, šačica ljudi preuzela vlasništvo nad imovinom Zakladnog zavoda Blago djelo, morala je naći načine kako tolikom imovinom upravljati, a pritom se ne eksponirati kao gospodarski subjekt koji na njoj profitira, već kao zaklada kojoj je primarna svrha ostvarivanje općekorisne i dobrotvorne svrhe. Da bi to realizirali morali su naći suradnike koji će im u tome pomoći. Jedan od njih postala je Dubrovačko-neretvanska županija, u lipnju 2004. godine, kada će se potpisati ugovor između Zaklade i ustanove ove županije – Doma za starije. Time je zaklada koja se naziva zakladom Grada Dubrovnika, postala zakladom Županije ili je pravilnije reći njen ulagač i poslovni partner, barem onda kada je o ostvarivanju profita riječ.
Umjesto da se inzistiralo na organiziranju jedne jake ustanove integrirane skrbi, kao što je Centar za pomoć u kući, koji će pružati pomoć u domovima oboljelih sugrađana svih dobnih skupina, samovoljom samoprozvanih pravnih sljednika, ona je, u ovom dijelu, preusmjerena ka ovoj – jednoj ustanovi. Grad je pritom okrenuo glavu jer je ovim Zaklada preuzela dio brige za starije sugrađane, koje je do tada financirao Grad, dok su ostali ostavljeni pod parolom: Ili se razboli i umri – ili se snađi! Nažalost, mnogi se snašli nisu.
Razumljivo da je Županiji ovo partnerstvo odgovaralo jer je Dom darivan izdašnim donacijama (2024. g.- 295.965,44 Eura), uz kupnju novih kuhinja, opreme, vozila itd; čime je, kaže se, organiziran rad tzv. Odjela za pomoć i njegu starijim osobama u kući. Zašto tzv? Pa, zato jer nije jasno ni tko u njemu radi, ni koje usluge pruža.
Zašto Dom za starije već više od 10 godina ne radi u skladu sa zakonskim propisima? Da li se neznanjem ili namjernim djelovanjem građane pogrešno informiralo, i uz pomoć mrežne stranice Blagih djela, a usluga kakva ne postoji u Zakonu o socijalnoj skrbi prodavala i inkasirala?
Zašto ste pomoć u održavanju osobne higijene, koja je samo dio usluge Pomoći u kući, prodavali kao Njegu u kući(?) i/ili pod nazivom Pomoć i njega u kući – socijalnu uslugu koju čl. 71. Zakona o socijalnoj skrbi, kojim su definirane sve izvaninstitucijske usluge, ne pozna. Kažem prodavali jer koliko se da iščitati, oko 70% korisnika ovu uslugu plaća, dok se manji dio financira preko HZSR-a. Dom pritom ostvaruje čisti profit, budući sve rashode, u ovom dijelu, pokriva Zaklada.
Na zahtjevu za pružanjem ove usluge kao posrednik se navodi CZSS (dakle, sada HZSR). Da li to znači da je i ova javna ustanova RH bila uključena u takav rad? Pitanje je i koliko su vjerodostojni podaci o broju korisnika koji uslugu primaju besplatno, putem ove javne ustanove, jer sam i sama bila evidentirana korisnikom dostave obroka, više od 6 godina, a da uslugu nisam koristila. Zatražila sam izvide, ali Ministarstvo odgovorilo nije. Ravnatelji su smjenjeni, a ovakve „evidencije“ su se zataškale.
Nejasno je i zašto se naziv spomenutog odjela definira kao odjel za njegu, u kojem bi (dakle) trebale raditi njegovateljice? Prema spomenutom Pravilniku, pomoć u kući pružaju: dostavljači obroka – radnici sa osnovnoškolskim obrazovanjem i ispitom za vozača B-kategorije, zaduženi za dostavu i nabavu gotovog obroka; gerontodomaćice/ini – radnici sa osnovnoškolskim obrazovanjem i izobrazbom za gerontodomaćicu/ina, u trajanju od 160 školskih sati, zaduženi za obavljanje kućnih poslova i održavanje osobne higijene, te pomoćni radnici – osobe sa osnovnoškolskim obrazovanjem, za zadovoljavanje drugih potreba, uz kuhara i pomoćnog radnika u kuhinji.
Za koji dio rada su trebale njegovateljice, za koje izobrazba traje čak 775 sati, a košta preko 1000,00 Eura, čime se stječu medicinska znanja i druge vještine kakve (za ove aktivnosti) nisu potrebne i tko ju je financirao? Zaklada Blaga djela? G.Župane, možete li odgovoriti na ova pitanja, jer drugi nisu bili spremni to učiniti.
Gdje je u svemu ovome bio naš Crveni križ?
Zašto CK nije uzet kao jedno od prvih i logičnih rješenja u pružanju ovog vida usluge, s obzirom na osnovne postulate ove svjetske organizacije, kojoj bi prioritet rada (u miru) trebala biti zaštita ljudskih života i zdravlja, te socijalna i humanitarna pomoć? Moguće i zato jer se 2014. godine, Mjerama socijalne skrbi, našem GDCK se, uz ostalo, dodijelio i status animatora i provoditelja sportsko – rekreacijskih aktivnosti.
G. Gradonačelniče, zašto iz proračunskih sredstava koja se odvajaju za GDCK, koje su primjerice u 2025. godini iznosila 226.900,00 Eura, određeni dio nije namijenio za ovu aktivnosti?
Nju već provodi niz društava Crvenog križa RH, počevši od GDCK Zagreba, do manjih gradova, koji uslugu Pomoć u kući pružaju ne samo korisnicima koji ju ostvaruju preko HZSR-a, već i svim drugim građanima, sklapanjem ugovora s Crvenim križem, uz izravno plaćanje usluge. Što je nas u tome priječilo? Ako već nismo (u cijelosti) iskoristili mogućnosti kuhinje restorana u većinskom vlasništvu Grada Dubrovnika, putem CK smo mogli pokriti barem najosnovnije elemente ove usluge.
GDCK ima i novo vozilo, koje može olakšati odrađivanje ove aktivnosti, a djelatnici ovog društva, ovisno o opterećenju redovnim poslovima, već pomažu građanima u vidu kupnje namirnica, lijekova i potrepština; odlaska na poštu, plaćanja režija, te manjih intervencija u kući, što nije ništa drugo nego upravo Pomoć u kući; ali ju treba postaviti kao redovnu aktivnost i o tome građane informirati.
G. Gradonačelniče, ukoliko kršenje zakona i stradanje ljudi nisu dio zajedničke ne-odgovornosti, molim Vas da se odmah pristupi njihovom zaustavljanju na način da se u novom Centru za starije u predviđenom kapacitetu za vanjske korisnike pristup usluzi Pomoć u kući omogući svim oboljelim sugrađanima, uz odgovarajuće kriterije.
Uz to predlažem da se u pružanje ove usluge, organizirano i odmah, uključi GDCK na način da se građanima komunicira e-mail adresa i tel/mob., putem kojih mogu poslati zahtjev (zamolbu) za pružanjem gore navedenih vidova pomoći, te da se napravi lista „čekanja“ na koju će se takvi zahtjevi upisivati, a svaki odrađeni zahtjev (i usluga) vezati na nalog. Predlažem da se oba prijedloga razrade, kroz kratki dijalog, te da se potom uvrste u Mjere socijalne skrbi za 2026.g., ukoliko se rukovodstvo GDCK-a, kojeg je zaista teško pobrojati, neće suprostaviti. Upit im upućujem i izravno, putem e-maila.
G. Župane, ukoliko nedavno otvaranje vrata Doma za starije oboljelim sugrađanima mlađim od 65 godina nije bila još jedna laž, molim Vas da se provjeri lista čekanja, jer dok zaposlenici spomenutog odjela rade unutar institucije, teško oboljeli sugrađani (OSI) mjesecima čekaju na minimum pomoći.
Može li se (za početak), ovoliko malo učiniti kao isprika za više od 20 godina stradanja?
Unaprijed zahvaljujem na vašim odgovorima.
S poštovanjem,
Valentina Tomašević
U Dubrovniku, 28. 11. 2025.g.
