Gdje god nastupi, Pučki zbor Konavle pod vodstvom Matije Novakovića ne prođe nezapaženo. Zbor zvuči moćno i osjeća se strast svih članova prema pjevanju. No, osim tog doživljaja za uši, privlači pozornost i jednim modnim dodatkom na ženskoj crnoj odjeći – medaljonom s motivom konavoskog veza. E, preko tog medaljona stigli smo do Ivane Kralj koja je zaslužna za njegov izgled, a na društvenim mrežama se “krije” pod nazivom Embroidery Queen Ive. Nije Konavoka, ali je zaljubljena u konavoski vez koji je odlučila ukomponirati u različiti nakit koji izrađuje. Izradu veza doživljava i kao vrstu “terapije”, a na njenu listu prioriteta stigao je i nakon što je život posložila na malo drukčiji način nakon teške bolesti i skrbi za svog najstarijeg sina koji je dijete s poteškoćama. Ivana je prava žena, majka i vezilja – kraljica!
Kad ste u sebi prepoznali ljubav prema vezu i vezenju i tko Vas je tome naučio?
– Od malena volim ručni rad, moja pokojna baka me naučila heklati, plesti i vesti križiće i goblene. Kako sam uključena u župni Caritas u Mokošici, razmišljajući koje bi aktivnosti mogli ponuditi djeci i što bi mogli raditi na radionicama javila se ideja da pokušamo sa ručnim radom. Tako smo počeli heklati uskršnja jaja, pa kasnije božićne kugle, vesti razne božićne i uskršnje motive. Neke curice su se i zainteresirale za vez križićima, jer se tako može izraditi i poneku slikica. Pretražujući po internetu ideje, palo mi je na pamet prvo da želim naučiti i konavoski vez, a onda i da želim napraviti jednu veliku čvrstu narukvicu s motivom konavoskog veza. Teta Marija mi je pokazala kako se veze konavoski, tata je osmislio podlogu za narukvicu i tako je sve počelo.
Iako niste porijeklom Konavoka i živite u Mokošici, nije vam teško pohađati radionicu tj. školu veza na Grudi u ARR. Što je u tom vezu toliko čarobno i privlačno?
-Nisam Konavoka, ali jako puno ljudi veze konavoski vez, tako je i moja mama nekada radila tabletiće s konavoskim vezom, moja teta Marija koju sam već spomenula ima jako puno mustrica koje sam skenirala i uvezala u knjižicu iz koje sam vukla inspiraciju dok nisam otkrila knjigu “Za dva pro dva”. Kada uđeš u svijet vezenja potpuno te ta ljubav obuzme, događaju se nova poznanstva, prijateljstva. Tako sam preko jednog predivnog kušina upoznala danas moju prijateljicu vezilju Konavoku koja me pozvala i odvela na radionice kod Antonije na Grudu. Ostalo je povijest.
Kad ste počeli vezove komponirati u nakit koji izrađujete i kakve ste reakcije dobili?
-Možda ima nekih tri – četiri godine da sam počela s izradom nakita. Prvo sam radila narukvice, a onda pomalo medaljone, naušnice. Počeci su bili smiješni, ali sada je to baš onako lijepo, mogu reći i prepoznatljivo. Iznenadi me ponekad toliko lijepa reakcija ljudi. Evo, baš nedavno mi je bilo jako simpatično kada me jedan gospar kontaktirao i pitao gdje može vidjeti moje “drangulije”. Pa, ima žena kojima se baš sviđa i uvijek za neke poklone
biraju moj nakit i povratno me zovu kakve su bile reakcije.
Izradili ste i medaljone za članice Pučkog zbora Konavala, što veoma efektno izgleda na nastupima – pravi identifikacijski simbol. Kako je došlo do suradnje i kako ste se odlučili za taj motiv?
– Taj motiv za Pučki zbor Konavle najčešće radim na medaljonima, jer se nekako super uklopio na ovalni oblik. Kad sam ga vidjela kod naše Ankice koja prodava konavoski vez na Pilama jako mi se svidio. Isti takav motiv sam prvo radila za župni zbor u kojem i ja pjevam. Radila sam ga u plavoj boji jer je to boja našeg župnog barjaka. A za Pučki zbor Konavle me kontaktirala kolegica Anita (Simović) i rado sam prihvatila njihovu ideju da naprave takav medaljon za nastupe. Lako smo dogovorili boju, jer je crvena temeljna boja konavoskog veza, a dobro ide uz zlatnu boju medaljona i lančića. Jako je efektan na crnoj odjeći.
Što Vam kupci najviše kupuju, što im se najviše sviđa?
-Najviše su tražene naušnice i narukvice medaljon, posebno turisti se odlučuju za ta dva komada nakita. Pretpostavljam jer je lagano za ponijeti kao suvenir, a opet je nešto lijepo, nosivo i prepoznatljivo za kraj koji su posjetili .
Što Vam je najteže za izraditi, a što najviše volite raditi i koliko Vam to vremena iziskuje?
– Najteže mi je izraditi rajf, pa nekako uvijek odgađam izradu za vrijeme kada nemam nešto drugo za raditi, ali su jako lijepi i ljudima se sviđaju. Jednako kao i velike narukvice. Za njih se trudim iz postojećih mustri izvući nešto novo i drugačije. Volim raditi sve, nekada imam više stvari započeto, jer ne znam što bih prije radila. Posebno me sada privlači raditi
i neke veće stvari, pa tako za sebe radim jedan kušin, a završila sam i prvu kompoziciju. Sa kompozicijama sam se susrela na radionicama na Grudi i to je nešto predivno, kada vidite što su sve žene napravile, koje kompozicije, to je čista umjetnost. Također volim raditi i vjerske motive, pa sam za izložbe radila križ i krunicu.
Obzirom na sve obveze koje imate i kao majka i zaposlena žena, kad pronalazite vrijeme za izradu nakita s vezom?
-Majka sam troje djece, tri sina. Najstariji je dječak s posebnim potrebama i zbog toga radim pola radnog vremena. Vezenje i izrada nakita mi dođe kao svojevrsna terapija. Kada uzmem iglu i platno u ruke sve brige su u nekom drugom planu. A onda još, kako volim reći, imam i dobru logistiku. Tu su mi i muž i mama, tatu sam već spomenula, djeca. Iako su muški, naučili su vesti uz mene, pa su i oni izradili za sebe i za babu neke slikice.
Je li Vas vezenje smiruje – to se jako često navodi kao velika prednost te vještine, koncentriranost na brojanje je odmor od misli koje nam brojne, velikom brzinom stvaraju raznorazne stresove i loše raspoloženje?
– Već sam spomenula da mi je vezenje neka vrsta terapije. Zbog životnih okolnosti, ne samo brige o djetetu s posebnim potrebama, već i bolesti koja je obilježila moj životni put odvažila sam se na neke promjene u životu. Imam kućnu radinost za izradu nakita, sudjelujem na festivalima koje organizira Deša, bila sam i na nekim tečajevima kod njih, učim neke nove stvari koje me vesele. Kroz vez upoznajem nove ljude s kojima dijelim strast za vezenjem, razmjenjujemo iskustva. Problemi ostanu nekako po strani.
Je li se u zadnje vrijeme više valorizira ručni rad, što je Vaše mišljenje, vraćamo li se tom baštinskom, starinskom, autohtonom kao potrebi zadržavanja nečega što je naše?
– Ja se sada često krećem u tim krugovima koji cijene ručni rad, bilo u Deši bilo na Grudi, pa svakako da više primjećujem koliko je ljudima stvarno stalo do tradicije. Ne mogu govoriti je li se te stvari i koliko mijenjaju jer ranije nisam o tome razmišljala, niti sam primjećivala. Ali mislim da je uvijek bilo ljudi koji su održavali i držali do baštine. Posebno Konavljani, konavoski vez je jako prepoznat zahvaljujući pojedincima koji su se trudili i dandanas trude da očuvaju baštinu.
Što imate u svojoj ponudi i gdje ljudi mogu pronaći Vaše radove?
-U ponudi imam naušnice, narukvice, medaljone, broševe, prstene, manžetne i kopče za krovate, rajfove. Pored nakita imam i privjeske te gvantijerne i prstene za salvete. Nešto od navedenoga se može pronaći u AR Atelier na Grudi, tijekom cijele godine, a tijekom sezone u Kokuli u Gradu te na festivalima koje organizira Deša.
