Atletika je sport u kojem učiš da se upornost i trud isplate. U ovom sportu ovisiš sam o sebi i nema izgovora i to želim prenijeti na nove generacije sportaša.
Proteklog vikenda na stadionu u Lapadu otvorena je nova tartan staza za koju se godinama zalagala i borila predsjednica Atletskog kluba Dubrovnik Ana Perović Alamat koje pojasnila što ta staza znači za atletičare i atletičarke kao i građane. Otkrila nam je tko joj je usadio ljubav prema atletici i zašto za ljubav traje sve do danas, o čemu razmišlja dok trči, koji su joj jutarnji rituali i čemu se najviše veseli za predstojeće blagdane.
Tko vam je usadio ljubav prema atletici?
– Moj otac je igrao boče na stadionu Lapad i tako je to krenulo i traje do dana današnjeg. U to vrijeme imala sam veliku podršku roditelja, super ekipu atletičara koji su i danas u Upravi kluba, super trenera – profesionalca i prijatelja.
Zbog čega ta ljubav traje sve do danas?
– Jer sam odrasla na stadionu Lapad i dnevno bi provodila 2-3 sata na stazi. Naravno, tek kad su djeca malo narasla pokrenula sam Školu trčanja Dubrovnik i posvetila se više Atletskom klubu, a radim i u jednoj privatnoj tvrtki. Dok su djeca odrastala bila sam u klubu, prvo kao tajnica, zatim kao članica Izvršnog odbora i sad sam, što je kruna časti, predsjednica kluba. Tu je sad i moj sin, Maroje koji pomaže već sedmu godinu na otvorenom prvenstvu Dubrovnika u atletici u kao i svi bivši članovi kluba, Uprave i niz drugih ljudi kojima sam neizmjerno zahvalna. Atletika je sport u kojem učiš da se upornost i trud isplate. U ovom sportu ovisiš sam o sebi i nema izgovora i to želim prenijeti na nove generacije sportaša.
Je li u posljednjih nekoliko godina trčanje postalo trend i zbog čega?
– Pa ljudi se sve više okreću prema zdravijem načinu života i to je pozitivno. Moja Škola trčanja Dubrovnik postoji već 10 godina i iz nje je proizašlo 300-tinjak polumaratonaca. Trčanje rješava od stresa i pomaže vam da razbistrite misli, a sam logo škole trčanja kaže – pobijedi sebe. Natječeš se sa samim sobom, jer to je atletika – uvijek ovisiš samo o sebi!
O čemu razmišljate dok trčite?
– Uglavnom se relaksiram dok trčim. Misli su mi opuštene, bez teških tema. Imam priliku trčati u drugim europskim gradovima, uživam u ljepotama gradova trčeći. Vodim i treninge Škole trčanja Dubrovnik, ali tu baš ne mogu biti prazne glave.
Stadion Lapad konačno je dobio tartan stazu – jeste li je isprobali?
– Htjela sam na dan natjecanja, ali nisam imala priliku zbog velike organizacije samog natjecanja. Ipak je bilo 650 natjecatelja i sam protokol otvaranje staze bio je na klubu. Ali već, sa svojim sjanim timom, sve ljudima proizašlim iz Škole trčanja Dubrovnik, nastavljamo trening na pravoj stazi jer smo do sada trenirali u Gospinom polju. Naime, već dvije godine radimo s djecom s poteškoćama u razvoju, nas dva trenera i pet asistentica, kao i sa svojom srednjom grupom atletičarki kluba.
Što tartan staza znači za generacije mladih atletičara, ali i za građane Dubrovnika?
– Ovo jest povijesni trenutak za Dubrovnik, ali i za Atletski klub Dubrovnik. Atletski klub Dubrovnik osnovan je 1911. i iznjedrio je više reprezentativaca i državnih prvaka. Tartan staza znači da se atletičarke i atletičari natječu na podlozi na kojoj sad treniraju, dosad tako nije bilo. To znači i bolje rezultate. Dok se atletičar profilira treba par godina, sad kad je staza, djeca starije dobi će vidjeti smisao, njihovi rezultati će biti mjerljivi, neće dolaziti na blato i prašinu već na lijepu tartan stazu. Staza znači i manje povreda, znači bolji pripremu pred natjecanje, znači niske teniske i sprinterice. Znači i jedno veliko poštovanje od Grada Dubrovnika prema klubu koji je neumorno radio svih ovih godine bez uvjeta.
Hoće li biti izazovno uskladiti vrijeme u kojem AK Dubrovnik koristi stazu i kad je mogu koristiti rekreativci?
– Stadion je gradski, sigurno netko tko vodi Sportske objekte mora postaviti pravila. Osoba koje je u vodstvu mora znati što je trening pravog sportaša, a što rekreativca. Borila sam se sa svojim timom zadnjih osam godina organizirajući natjecanja međunarodnog karaktera sa 600-tinjak bez uvjeta za atletiku i dokazala s njima da potreba sa stazom postoji, ali to ne znači da ja odlučujem o tome. Kad se postave pravila ponašanja da onda svim bude bolje. Sigurna sam da više nikad nećemo vidjeti aute parkirane unutar stadiona jer tako je bilo svih ovih godina. Kako se doma čuvaju stvari, tako treba čuvati i društveno dobro.
Je li vam ikad došlo da odustanete od vodstva AK Dubrovnik, s obzirom na to da koliko je trebalo da se tartan staza realizira?
– Nije, sport me naučio da nema odustajanja, a kad planiraš odustati uvijek se dobro sjetiti nekoga drugoga i da to radiš za njega, u ovom slučaju atletičara i atletičarki, djece, grada Dubrovnika.
Kako započinjete dan? Imate li neki svoj jutarnji ritual?
– Imam, cijeđeni sok od naranče i limuna na putu do posla. Zahvalnost na životu i danu koji je preda mnom, na zdravoj i divnoj djeci i obitelji. Zbrojim svoje misli za taj dan i krećem. Radim od jutra do mraka i to me veseli.
Pred nama je blagdansko razdoblje – veselite li mu se i dalje?
– Sigurno, obitelji, prijateljima i blagdanskom stolu. Ups, ove godine je na mene red…kuhanje i sve ostalo. Ono čemu se neizmjerno veselim jest da mi za Božić dolazi kćer Nikoleta iz Firenze gdje studira arhitekturu. Onda se familija nađe na okupu. Veselim se općenito Božiću jer su tada svi ljudi sretniji. Božić je za mene vrijeme ljubavi i mira.
Koja vam se knjiga urezala u sjećanje?
– Stvorene smo za nebo – knjiga nade, oprosta, radosti, iskrenosti, patnje i ljubavi, u kojoj kroz patnju upoznavate svoje dostojanstvo, ma koliko god život bio težak. Preporučila bi je svakom tko nekad planira posustati u bilo čemu što radi, bio to ozbiljan posao, rješavanje problema u obitelji, prijateljskim odnosima, pa i u malim svakodnevnim stvarima. Zahvalnost je, ja bih rekla, smisao ove knjige.
Preferirate li više ležerne i sportske kombinacije ili se više volite urediti?
– Moj otac je bio najbolji krojač u gradu. Radio je u Parizu neko vrijeme, tako da modu jako dobro razumijem. Radio je za mene odijela u prvom razredu osnovne škole, pa svečanih haljina u kojima sam se osjećala kao princeza iz Monaka. Uredski posao mi dopušta sportsku eleganciju, jer nakon toga ionako jurim na stadion. Voljela bih opet imat nekog modnog stilista, što je moj otac bio za mene jer od posla ne stižem. Tko zna, možda me u budućnosti čeka, na kraju krajeva, moda je za svako životno razdoblje.
