Cijeli je dan nabijen snažnim emocijama prisjećanja na studeni 1991., jednog od najtežih mjeseci u obrani grada, mjeseca u kojemu su pogibali naši mladi sugrađani, naši mladi branitelji. Fotografija koju je uz dirljivi tekst objavio Braco Elezović svakoga mora ganuti do suza. I mora potaknuti na razmišljanje – kako je mir predragocjen i kako ga brižno i brižljivo treba njegovati, kako bi ovakvih oproštaja i rastanaka – za koje se nikad ne misli da su zadnji – bilo što manje.
Pune 34 godine su prošle od toga dana kada je na Bosanci iznad Dubrovnika uz Hamdiju Kovača, Marija Pezzija, Željka Raguža, Vedrana Ivoševića i Francija Lazibata poginuo Vajta.
Antonio Vatović Vajta je bio moj mali prika. Imao je svega devetnaest godina i tek je započinjao život. Gružanin kao i ja uvijek je bio omiljen među ekipom. Kad je rat započeo Vajta nije kalkulirao. Mogao je i on, kao neki naši drugi ‘prijatelji’, pobjeći Slavijom i javiti se negdje iz Švedske, Njemačke ili Italije. Ali nije, ostao je u svome Gružu i kao pripadnik SJP Grofovi se priključio obrani svoga rodnog grada i Hrvatske.
Na slici je s majkom samo nekoliko dana prije pogibije. Ova slika mi je jedna od najupečatljivijih slika nastalih tijekom Domovinskog rata. Oproštaj majke i sina prije odlaska na položaj i pogibije uvijek probude neku čudnu emociju u meni. Često stanem na mjesto njegove pogibije i zapitam se kakav bi Vajta bio danas. Odgovor znam – ljudina kakav je i bio, ali eto, dođe mi tako pa ponekad stanem i mislim o svim tim ljudima od kojih nas je rat rastavio. I danas ću otići gore i u miru zapaliti svijeću za Vajtu, Hamdiju, Marija, Vedrana, Željka i Francija. Bili su veliki onda, bili bi još veći danas…
Vječna im slava i hvala.
Počivali u miru Božjem. – zapisao je Elezović.
