Maja Milošević, profesorica hrvatskog jezika koja je s brojnim generacijama učenika “turističke” gradila poseban odnos prenošenja znanja i prijateljstva, otišla je u mirovinu, ali to ni na kakav način nije značilo njeno umirovljenje ili mirovanje. Ne prestaje dobivati pozive za sudjelovanjem u projektima, emisijama i intervjuima. Otkrila nam je što će joj najviše i najmanje nedostajati, kako su njeni učenici podnijeli njen odlazak. Podijelila je s nama Milošević i svoje mišljenje o roditeljskim ambicijama, današnjim generacijama mladih, ali i razočarenja koja je doživljavala u zbornici. Otkrila nam je kako postići učenicima u isto vrijeme biti prijatelj i autoritet te kako namjerava provoditi umirovljeničke dane.
Maja, jesi se već naviknula na mirovinu?
– Moja je mirovina počela od 1. rujna i još trošim plaću od kolovoza pa se nisam ni počela privikavati na sirotinjske uvjete koji me čekaju od listopada. No, ako me pitate za slobodno vrijeme, moram reći da uživam u svakom slobodnom trenutku. Radim što hoću, kad hoću i s kime hoću. Otkako sam objavila da idem u mirovinu, nikad više poziva za sudjelovanjem u projektima, u emisijama, u intervjuima nisam dobila. Tako sam u ovim godinama dobila i svoju naslovnicu prvi put u životu. Jutarnja kafa na balkonu dok oko mene svi jure na autobus… Ko to more platiti?
Što ti najviše nedostaje, a što ti najmanje nedostaje i čini te sretnom jer toga više nema?
– Najviše mi nedostaju djeca i naša suradnja. Ja sam njih učila hrvatski jezik, a oni mene najnovijim situacijama na društvenim mrežama, na projektoru, na pristupu umjetnoj inteligenciji. Najmanje mi nedostaje zbornica koja je u mom životu postala pravo razočarenje. Nema tamo druženja, podrške, poticajnog razgovora, simpatije, uvažavanja. Rijetko, ukratko i pojedinačno. Tamo uglavnom stanuje zavist, ljubomora, zloća, podmetanje. Grupiranje i podrška samo ako si u toj i toj grupi. Ovi mlađi brane se šutnjom. Apsolutno ravnodušje koje nekad prelazi u ignoriranje. Nedostajao mi je smijeh, veseli razgovori, prepričavanje situacija iz razreda. Toga odavno tu nema.
Jesi ostala u kontaktu sa svojim đacima? Kako su oni “preboljeli” tvoje umirovljenje?
– Oplakali smo na kraju nastavne godine. Imamo i dalje te svoje grupe na društvenim mrežama. Znaju da mi se uvijek mogu obratiti. Njima je to teže palo nego meni. Rekle su mi neke kolegice da su tužni. Nije stvar u predmetu, netko drugi možda će tražiti više ili manje, možda će tumačiti bolje ili lošije, ali neće biti Maja. Ne znam kome mogu doći i iskreno reći: Profe, na cesti me čeka mladić. Roditelji nam brane vezu i ovo je jedini momenat u danu kad možemo biti skupa. Pustite me, molim vas! Naravno da ću ih pustiti. U tom momentu znam koja je moja uloga na svijetu – biti dobar čovjek.
Ubija li birokracija kreativnost u nastavnom procesu?
– Da, pogotovo ako imaš bezidejnu i mediokritetsku grupu koja se okružila birokracijom kako bi sebe zaštitila u smislu sigurnosti i uhljebljivanja. Znači, oni se strogo drže pravila jer za drugo ni ne znaju, nesigurni su, prosječni i jadni. Ti iskačeš iz prosjeka, mrze te, napadaju, olajavaju, podmeću. Kad bih nekome pričala o tome izvan škole, uvijek je bilo: Ma ko ti je to? Ko je ikad čuo za nju? Kad bi se govorilo pozitivno o školi, zna se na koje su nastavnike mislili. No, ovi prosječni momentalno pobjeđuju, pogotovo ako onaj koji donosi odluke nema snage usprotiviti im se budući da ni sam nema sposobnost zaobići pravila u svrhu dugoročnog boljitka i statusa škole. Ili mu nije stalo. Gleda samo sebe. Najlakše je tada mene napasti i odreći me se. Bilo je tu nekih nastavničkih vijeća tijekom kojih sam tražila pravdu, ali su svi do jednoga sagnuli glavu. A ugađalo se nekome tko je prijateljstvom vezan za vrh piramide. S time što sam ja tu bila više od 35 godina. I svoj status gradila sam na krvavom i poštenom radu.
Što bi ti rekla o današnjim mladim generacijama. Svi ih samo kritiziraju, ali…
– I mi smo nekad bili mladi i nas su kritizirali. Oni samo imaju pristup podacima i tehnologiji o kojoj smo mi mogli samo sanjati. Sve što znam o tome, oni su me naučili. Njihov je svijet virtualan, no ne znači da ne valja. Trebalo bi samo malo smanjiti ulogu virtualnog, a pojačati značaj papirnatog, razgovornog, ljudskog, empatičnog.
Koliko su često djeca žrtve roditeljske ambicije?
– Imaš previše uključene roditelje i one koji ne znaju ni da imaju dijete. Ovi prvi miješaju se u sve, prijete, ucjenjuju i ne vide ni sebe ni svoje dijete pravim očima. Imam jednu prijateljicu koja doslovno ugnjetava sve nastavnike svoga djeteta jer misli da su oni naporni, a dijete joj je pravi „smor“. No, takvih je 10%. A imaš ove druge koji su odgoj svog djeteta prepustili ulici pa kad prigusti, svi su im krivi osim njih samih. Na koncu, i oni su skloni obraćati se Zagrebu jer su nastavnici „prezahtjevni“.
Isključuje li prijateljstvo profesora s učenicima pomanjkanje autoriteta?
– Za sve u životu treba naći pravu mjeru, pa tako i u tome. A ja sam je našla. Crta koja to dijeli znanje je koje im prenosiš i ljubav koju nesebično daješ. Iznimno sam topla, iskrena i pristupačna osoba puna razumijevanja. Nemojmo zaboraviti ni humor u vrlo napetim situacijama. Nikad mi se nisu obratili bez poštovanja. Nikad. Moj autoritet bio je nedodirljiv. A bila sam im prijatelj. Između nas strujalo je povjerenje. Toliko stvari su mi otkrili, toliko tajni krijem, a svega toga ne bi bilo da nemam autoritet. Tajne se ne dijele bilo s kime.
Što ti je bilo najvažnije postići u odnosu s učenicima?
– Ljudski odnos pun simpatije i povjerenja. Na tome se sve gradi. Ako im kažeš: Ovo gradivo koje učimo danas vrlo je važno jer vas to pitaju na svakoj državnoj maturi – onda želim da to dopre do njih i da me dobro poslušaju. Nakon nekog vremena uvide da ih neću puniti nepotrebnim podacima, nego samo onim što smatram bitnim za njihovo obrazovanje i napredak u životu.
Za što ti se sad “otvorilo” vrijeme, koje prije nisi imala?
– Čitanje. Gledanje serija i filmova. Druženje s prijateljicama. Kafa na balkonu od sat vremena. Meditacija. Kuhanje. Sređivanje slika i dokumenata. Duže spavanje. Popodnevni pižulet. Briga o svom zdravlju.
Zašto toliko voliš plavu boju?
– Plava boja oduvijek me očarava. Pri tom ne mislim na modru, a ni na druge njene nijanse poput indiga ili pariško plave, npr. Mislim na onu što mi u Gradu zovemo čeleste, na svjetloplavu. To je boja neba, za mene boja slobode, prostranstva, beskraja, nesputanosti, neopterećenosti, širokih pogleda na svijet oko sebe. To je i boja mora, a tu se nema što dodati. More je tajna, čarolija, ljubav, povezanost s cijelim svijetom, nepoznato i pustolovno. More daje snagu, ali je i oduzima. Kad to zbrojiš, dobiješ moju estetiku koja je oduvijek bila u oku promatrača. Ja tako vidim svijet i želim da tako svijet vidi mene.
