Mlini su jedno od najljepših i najslikovitijih mjesta u Župi dubrovačkoj koje ima i svoju finu povijesnu priču.
Mlini su staro povijesno naselje Molina ili Molendina, a pamte se kao središte mlinarskog obrta koji se mogao razviti zahvaljujući brojnim i obilnim izvorima vode. Od nekadašnjih mlinova danas je dobro sačuvan tek jedan. Zbog svojih bistrih izvorišta Mlini su u doba Dubrovačke Republike bili iznimno važni za Grad.
Za vrijeme dugih suša gradski bunari nisu mogli podmiriti potrebe stanovništva, dok su izvori u Mlinima osiguravali dovoljno pitke vode. Zbog toga je 1331. donesena odluka da dva broda ljeti svakodnevno dovoze vodu iz Mlina. Praksa se nastavila cijelo stoljeće, a 1434. u taj je posao bilo uključeno čak deset brodova.
U Mline se nije u 19. st. dolazilo mljet žito samo iz bliže okolice, Grada, Župe, Konavala i Hercegovine nego su stizali i brodovi iz Ukrajine natovareni žitaricama. Muškarci su radili u mlinovima, a žene su prale vreće za brašno.
Sve od 1897. godine za mlinske žrvnjeve koristila se električna energija iz vlastite centrale u mlinu “Marija”.
Serafin Razzi u povijesti Dubrovnika piše o ovom kraju: “Na kraju ove doline, koju nazivaju Župom, neki Francuz, koji tu pristade sa svojim brodom i čije se ime ne zapamti, opazi kako nedaleko od obale, iz strane krševita i kamena brda obilno i bujno izvire slatka voda, pa doskora dade napraviti nekoliko velikih mlinova za mljevenje žita. Voda toga izvora nakon manje od pola milje, u more utječe”.
Na najstarijem lokalitetu u Mlinima nalazi se župna crkva sv. Ilara “sancti Hylacrioni”, što potječe od grčke riječi ilaros, odnosno latinske hilaris što znači veseo, radostan, vedar, a koja se spominje u dubrovačkom Statutu iz 1272. godine. Na mjestu današnje crkve sv. Ilara u Mlinima nekad se nalazila rimska villa rustica. Ondje su otkriveni ostaci rimske građevine – podnica s mramornim pločicama, komadi mozaika i novac iz 3. i 4. stoljeća. Oko sto godina kasnije kršćanstvo je stiglo u Župu dubrovačku, u isto vrijeme kad i u Epidaur, tadašnje gospodarsko i upravno središte ovoga kraja.
Prema sv. Jeronimu, sv. Ilar je nakon boravka na Siciliji došao „u blizinu starog Epidaura“, točnije u Mline, gdje je živio između 362. i 366. godine.
U to se vrijeme veže i legenda o njegovoj borbi sa zmajem. Priča kaže da je u cavtatskoj špilji Šipun živio zmaj Voaz, koji je nanosio štetu i širio strah među stanovnicima. U očaju su se obratili sv. Ilaru. On je ušao u špilju, snagom Božje volje izveo zmaja i poveo ga prema Mlinima. Podignutom rukom razdijelio je more u Župskoj vali, a na mlinskoj plaži ga je zavezao, dao podignuti lomaču i ondje ga spalio.
Crkva sv. Ilara u Mlinima je 1449. proglašena župnom crkvom i tada je odvojena od župe Mandaljena, u kojoj je bilo ukupno 215 kuća.
U sakristiji crkve nalazi se veliko drveno raspelo iz XV. stoljeća koje pripada grupi dalmatinskih gotičkih križeva i srebrna pokaznica iz 1625. godine, jedini predmeti sačuvani iz vremena prije Velike trešnje, oko kojega je zidove oslikao akademski slikar i kipar Bruno Stane Grill kao dar svojim Mlinima.
Oltarska pala Bogorodica s Djetetom, sv. Petrom i sv. Ilarom iz XVIII. je iz stoljeća, a stara slika Obrezanje Gospodinovo, vrlo rijedak motiv u slikarskoj umjetnosti, rad je nepoznatog majstora.
Kult sv. Roka, zaštitnika od kuge i zaraznih bolesti, proširio se u naše krajeve u drugoj polovici 15. stoljeća. Upravo tada sagrađena je crkva sv. Roka u Mlinima. Izvorni dio crkve je istočna strana s kamenim pročeljem, dok je zapadni dograđen u 19. stoljeću. Crkva sv. Roka u Mlinima nalazi se uz obalu, pred istočnim dijelom naselja, uz vodu Vrela. U vrijeme gradnje, karakteristično pozicionirana kako je bilo uvriježeno u doba velikih epidemija kuge, na ulazu u naselje, posvećena je zaštitniku od kuge sv. Roku. Nalazi se u hrvatskom Registru kulturnih dobara.
Jedan od lokaliteta kojemu se vraća značenje i koji se pokušava revitalizirati vodičkim turama, svakako je „stara kuća u Beterini“ koja postoji već početkom 16. stoljeća. Prvi su vlasnici bili Radaljevići, obitelj pučanskih trgovaca i članova bratovštine lazarina. Među njima se isticao Frano Radaljević.
Zemlju na posjedu obrađivali su župski seljaci – koloni, obvezni dio uroda predavati svojim gospodarima. Posjed je bio velik: na istoku se protezao do „ponte od Solina“ iznad nekadašnje nudističke plaže, na sjeveru do podnožja Malaštice, a na zapadu do iza bungalova hotela Astarea, malo prije mjesta gdje se odvaja put prema Beterini sa skalinima što vode do mora.
Godine 1716. Pèra Garglieni-Martini udala se za Ruđera Betteru, kojega povijest pamti i kao ujaka slavnog dubrovačkog znanstvenika Ruđera Boškovića. Tada je ljetnikovac prešao u ruke obitelji po kojoj će uvala kasnije dobiti ime. To nije ni čudno jer su Bettere više od dva stoljeća bili vlasnici ovoga imanja.
Ruđer Bošković je, prema nekim zapisima, jedno vrijeme i proveo u ljetnikovcu Bettera. Naime, otkako je otišao na školovanje u Rim, Ruđer Bošković rijetko je boravio u Dubrovniku. Jedini dulji boravak bio je 1747. godine. Prema nekim zapisima, tada već proslavljeni znanstvenik određeno je vrijeme proveo u ljetnikovcu Bettera, gdje je napisao svoje djelo „Dissertatio de maris aestu“ (Rasprava o morskim plimama), tiskano iste godine u Rimu.
Svojom ljupkošću i ljepotom te mirom kojeg nude Mlini svake godine privlače turiste kojima su na raspolaganju hotelski, ali i ležajevi u privatnom smještaju, uz ljubazne domaćine. Za nekoga tko voli provesti svoj odmor uz more, kupajući se i uživajući u životu malog mediteranskog mjesta, Mlini su pravi izbor. Jer, Mlini su, za razliku od sličnih lokacija, uspjeli zadržati i očuvati ljepotu brojnih plaža na kojima se može uživati u svim ljetnim radostima.
Svakako se na fotografijama iz Mlina uvijek pronađe stara platana koja je postala zaštitni znak ovog lijepog mjesta. Riječ je o stablu koje je ovdje posađena davne 1743. godine, ispod njegove krošnje idealno je mjesto za susrete i priče i ćakule. Ukoliko se dođe u adekvatno doba godine, može se uživati i u neizmjerno lijepom šumu rječice Vrelo koja prolazi kroz mjesto i utječe u more.
Velika je čar Mlina što je ono, a pogotovo za ljetnih mjeseci, veoma živo mjesto za njegove žitelje koji desetljećima njeguju vaterpolo kroz svoj klub “Gusar”, kao jedan od gotovo neizbježnih sportskih aktivnosti za sve uzraste, a izuzetno su ponosni i na svoju navijačku skupinu Fun H2O koju karakterizira narančasta boja. A, osim “ludih” ljetnih zabava na Plivalištu Gusara na koje dolaze ljudi iz cijele Župe i šire, i ljubitelji rock glazbe svake godine znaju kamo će kad se objavi program “Puntižele”, odlične glazbene manifestacije za sve one koji vole “pravi ritam i kvalitetne note”.
Tekst je nastao pod pokroviteljstvom Turističke zajednice Dubrovačko – neretvanske županije.
—
