Slikarica i redateljica Tina Violić, majka troje divnih klinaca koje podučava svemu onome što su nju njeni podučavali, privukla nam je pažnju, ovoga puta, stalnim objavama u grupi “virtualne place” gdje nudi verduru, cvijeće, ali i prirodne kozmetičke pripravke. Tina, ukratko, živi “u svom stilu” i bila je idealni sugovornik za ovu našu rubriku. Da, to je ona gospođa iz Čubranovićeve ulice u kojoj tijekom ljetnih mjeseci održava za djecu besplatnu Školu za slikanje i dubrovački govor.
Vidimo po vašem fb profilu da ste se počeli baviti poljoprivredom, povrćem, cvijećem, ali i izradom kozmetike. Kako je u vašem životu došlo do preokreta i života s prirodom? Kada ste osvijestili u svom životu takav svjetonazor i kada ste se počeli ozbiljnije baviti svime time?
Zapravo nije došlo ni do kakvog preokreta jer se sve navedeno u našoj obitelji od pamtivjeka radi, uzgaja i podrazumijeva, ali javnost o tom nije bila upoznata, jer su u prvom planu uvijek bila naša primarna zanimanja; Tina: umjetnost/režija i Marijana: arhitektura, te mnogobrojni projekti festivala, izložbi i radionica koje smo realizirali tijekom proteklih dvadesetak godina. Nama je sasvim prirodno da viškove sezonskog voća pretvorimo u marmelade i likere, da od dunja napravimo kontonjatu, od grožđa mantalu…tako smo odgajane od malena. Isto tako se u obitelji pripremaju i uljni macerati i melemi sa ljekovitim biljem za svakodnevnu upotrebu, tako da godinama uopće ne kupujemo kreme, deodorante, kalodonte, sapune… Jedina novost je da smo u koroni imali više vremena, pa smo se mogli i više posvetiti vrtu i kozmetici. Do sada smo svoje viškove uvijek rado poklanjali dragim ljudima, cvijeće nosili u crkvu. No kako je s koronom sve stalo, crkve zatvorile vrata, nastupilo «ostani doma», a istovremeno se aktivirala virtualna pjaca, tako sam oglasila prodaju jednog dijela naših proizvoda, i kupci su prepoznali kvalitetu. Mi proizvodimo male količine samo za svoje potrebe, a prodajemo tek viškove, tako da je to više kao kreativni hobby.
Radite li na tome sami i gdje je Vaše «imanje» na kojem sve to raste?
Naš đardin se nalazi u mitskom Arionu, ladanjskoj Arkadiji Rijeke Dubrovačke, pod obroncima Montanje, a natapa ga izvorska voda i kišnica. Ne koristimo nikakva kemijska sredstva u uzgoju, samo biljne pripravke i kompost. Zdrav razum nam govori da ne bismo trebali trovati ono što jedemo i to je našim djedovima bio jedini način uzgoja. A sada uz konvencionalni uzgoj koji koristi mineralna gnojiva i kemijska sredstva za zaštitu, ovom prirodnom uzgoju moramo dati neku etiketu kao eko, organski, biodinamički, permakulturni i sl. Sve svoje uzgajamo i radimo sami u krugu obitelji, a svojom preporukom pomognem u plasiranju ponekih proizvoda (koje mi sami godinama koristimo i uvjereni smo u njihovu kvalitetu i prirodni uzgoj) prijateljima i rođacima koji nisu toliko potkovani u informatičkom smislu.
Kako odgajati djecu po tom pitanju? Koliko će godina proći i generacija se izmjeniti kako bi ljudi postali svijesni kakav bi trebao biti naš odnos prema prirodi, mislite li da naše društvo, odgojno-obrazovni sustav dovoljno obrazuje mlade po tom pitanju?
Sve počinje i završava u obitelji. Ne možemo od drugih očekivati da odgajaju našu djecu. Treba govoriti, ponoviti i 100 puta ako treba i sigurno će naučiti. Svatko treba uvoditi promjene SADA i OVDJE, a ne čekati od nekog drugog negdje tamo da to radi za nas. Npr. ovaj vikend umjesto da idete u šoping ili na kavu na Stradun, uzmite djecu, ostavite mobitele doma i pođite na Lokrum, na Srđ ili bilo đe u prirodu. Moja djeca (sada 6,5 g.) od 2 godine starosti znaju raspoznati i ubrati npr. žućenicu, blitvu, kupus, morač, a ima i dosta odrasih koji to ne znaju. Otkad su prohodali vole pomagati u sadnji, zalijevanju, branju voća i povrća, a slijedom toga, sve to što su uzgojili vole i pojesti. Tako da nikad nismo imali problema oko toga «ja to ne volim jesti». Djeca instinktivno vole prirodu, samo im je trebamo pružiti. Nema ljepše igre od slobodnog boravka u prirodi, gdje mogu promatrati, a tako i učiti o prirodnim ciklusima života. Kad djecu naučite da su npr. gliste korisne jer prerađuju zemlju i tako hrane biljke i da svaka biljka i životinja imaju smisao svog postojanja, onda se toj djeci neće gaditi insekti, niti će ubijati životinje, niti bacati otpad u prirodu. To sve naravno moraju doživjeti, a roditelji moraju biti dosljedni. Treba početi rano, u obitelji, jer eventualne krive navike neće ispraviti ni vrtić ni škola. Svatko može imati barem grastu zemlje na prozoru i posaditi makar petrusin. Žalosno je da mnoga djeca danas osim «standarnog» voća (jabuka, banana, naranča) koje dobivaju u vrtiću nisu nikad ni vidjela, a kamoli provala mnoge vrste naših starinskih sorti poput smokava, murvi, nespola, šipaka, košćela, oskoruša ili kakija. A da bi ih se natjeralo da pojedu povrće treba kupiti plišance u obliku brokule?!
Od koga ste vi učili svemu što danas uzgajate i proizvodite i gdje ste sabrali sva svoja znanja o ljekovitosti pojedinih biljaka?
Sve smo naučili u obitelji. S majčine strane porijeklo vučemo na liniji Osojnik Obuljeno/Rijeka Dubrovačka. Jedan pradjed je bio vrhunski lovac na kunice, drugi pradjed čuveni ribarski proto, a naš nono Antun se u sve razumio: od poljoprivrede, lova, gradnje, a bio je i vrstan samouki kipar. Baba Made je prekrasno pjevala, vezla divne starinske dubrovačke piceje, u mladosti prodavala na pjaci u Gradu, ona nas je učila plesti uskršnje pomice, pengat jaja, starinske pjesme…A mama Mira, također umjetnica, se potrudila da se sva znanja sačuvaju i prenesu. Ona nam je utkala ljubav prema tradiciji, prirodi i zdravom načinu života. Često nam je pričala o svom djetinjstvu kada su ljudi bili sretniji, zdraviji i pomagali jedni druge, usprkos tomu što je bilo teže i manje se imalo. Uvijek nam je bilo najdraže zajedno upaliti vatru na popretu u kominu, skuhat menestru u kačulu na komostrama i ispeći kruh ispod saća. Tako smo proveli brojne zimske večeri uz vatru, kučak bi se ugurao do nas na klupu, a nono je kazivao svoje priče iz davnine. Zajedno smo planinarili po cijeloj Hrvatskoj i 30ak zemalja svijeta koje smo posjetili. Pritom bi brali lijekovito bilje i sa svih putovanja donosili razna sjemena. S druge, očeve strane je lopudsko-francuska linija gdje je pranono Frano Montagnè bio ljekarnik u «Male braće». On je radio ljekovite i kozmetičke pripravke po obiteljskim recepturama koje je njegova obitelj donijela iz Francuske kada su se nastanili u Dubrovniku. Ti se recepti prenose s koljena na koljeno već više od 200 godina u našoj obitelji, a mi smo ih dodatno usavršavali na svojim dugim putovanjima u Južnu Ameriku i Kinu gdje smo proučavali tradicionalne prakse i korištenje ljekovitih pripravaka. Tata Miljenko je bio strastveni ribolovac i ronioc, meštar od barke, izrađivao je akvarije, bavio se keramikom… Veliki dio djetinjstva smo proveli u barci i obilazili cijelu obalu od Cavtata do Mljeta. Uz kupanje, ronjenje, ribanje smo brali kapare i motar na udaljenim škojima. Učili smo veslati i razne ribarske tehnike poput osti i svječalo, ići na dokes, bacati i salpavati mreže i parangale…a u kominu smo sušili ribu za zimu. Kako su nam roditelji oboje bili umjetnički nadareni u više medija, od djetinjstva smo poticane na kreativno stvaralaštvo, tako da su naša zanimanja bila logičan slijed. Samo odrastanje u Gradu među stoljećima sklada, ljepote i kulture koja su materijalizirana u svakom kamenu, je obvezujuće i ne ostavlja puno izbora. Sretni smo i zahvalni na lijepom djetinjstvu i što smo živjeli u vremenima kada je sve to bilo dostupno i moguće. A danas sve doživljeno i naučeno prenosimo svojoj djeci. Zahvaljujući spletu okolnosti i Korona krizi, u javnost je izašao i dio našeg obiteljskog naslijeđa pripreme prirodne kozmetike i tradicionalne zimnice.
Tinin nono Antun Violić Soje ide u lov s lovačkim psom
Što odnos prema prirodi pokazuje o čovjeku? Kako tumačite činjenicu da u ovoj izbornoj kampanji iza nas nitko nije ozbiljno spominjao klimatske promjene i sve ono što nam usljed toga prijeti životu na Zemlji?
Nadam se da stvari pomalo dolaze na svoje i da se sve događa baš u pravo vrijeme. Vjerujem da pored svih razlika među ljudima na svijetu postoje ipak samo dvije vrste ljudi: oni «nahvao» koji vide samo sebe i svoj interes i oni «nazbilj» koji vide širu sliku svega i to da smo svi (ljudi, životinje i biljke) sudionici životnog ciklusa na Zemlji i međusobno neraskidivo povezani. Nasreću, imam dojam da je ovih drugih u zadnje vrijeme sve više i da postaju glasniji. Ako svatko u svojoj maloj mogućnosti djelovanja učini što može, bilo da uzgaja hranu ili je kupuje od lokalnih proizvođača, pokrenut će se lančana reakcija, koja će vjerujem dovesti i do globalnih i klimatskih promjena.
Mislite li da će ova korona koja je zaustavila svijet išta promijeniti na «rastu» svijesti ljudi, kako u međusobnim odnosima, tako i u odnosu prema prirodi?
Mislim da je svako zlo za neko dobro, pored očiglednih poteškoća, promjena i ljudskih žrtvi, Korona je na neki način došla kao katarza kroz koju se iskristaliziralo ono što je bitno i nužno neophodno. Nadam se da sada već svi uviđaju kako pored dobrobiti koje je donijela globalizacija u transferu roba, ideja i ljudi, kad dođe «stani-pani» trebamo misliti i djelovati lokalno. Tako bi svatko mudar trebao koristiti blagodati globalizacije (dok je ima), a lokalno osigurati sve što treba za opstanak zajednice. Bilo to na razini obitelji, susjedstva, grada ili države, a nadasve u sferama prehrambenih/svakodnevnih namirnica, energenata i radne snage. Svi smo vidjeli što se dogodilo kad su se zatvorile granice i stao promet, a mi imamo zaliha za samo određeni period. Raduje me činjenica da se za vrijeme karantene puno ljudi trznulo, pokosilo draču i zasadilo vrtove. To je višestruko korisno za nas koji ćemo koristiti plodove, iz poštovanja prema trudu i mukotrpnom radu predaka koji su nam to dohranili i ostavili u nasljeđe, te naravno za naše potomstvo koje moramo naučiti da bi mogli očuvati tradiciju. Trebamo biti zahvalni, cijeniti i oplemeniti ono što smo nasiljedili, pa neće izostati ni Božji blagoslov. Završila bih s onom «treba se zlu brjemenu akomodavat… i …bit pacijent od fortune». A sada kako se sve pomalo vraća na (novu) normalu, tako i «Atelier Tina» u Čubranovićevoj 9 u Gradu nastavlja sa «Malom školom slikanja i dubrovačkog govora» za djecu, tijekom srpnja i kolovoza. Radinice su besplatne, okvirni uzrast je 5 do 8 godina. Održavat će se subotom i nedjeljom od 10 do 12 sati na otvorenom, uz pridržavanje epidemioloških mjera, a po potrebi i drugim danima.
