U javnom životu Grada i države prisutan je već desetljećima, s diplomom prava Miho Baće je obavljao brojne funkcije, od hrvatskih tvrtki poput ACI-a, do rada u Županiji, sada u TUP-u, HSLS je stranka koju nikad nije napustio a nju je izabrao zbog Gotovca i Budiše, prethodnih nekoliko godina nam se predstavlja kroz svoje slikarske cikluse. Transformacije su, kaže, možda i najvažniji pokazatelj da čovjek još uvijek živi. Ako je to točno, onda Miho Baće živi “punim plućima”. U opuštenom razgovoru koji vodimo, ne persiram, kako bi struka nalagala, zbog brojnih godina koliko se poznajemo i susrećemo po Gradu, još od “Talira”…
Umjetnost i slikarstvo su te privlačili odavno, još od studentskih dana na pravu…kad si posjećivao svog brata na Akademiji, likovnoj… što Joško, kao profesionalac kaže danas na tvoju strast prema kistu i platnu?
Moj brat me podržava u svemu što radim. On i njegova supruga Ana, koja je također likovna umjetnica, a naravno i cijela moja obitelj. To mi je jako važno.
On je profesionalac i tu je razlika između njega i mene. On je prošao Akademiju, on zna puno više o zanatu, o povijesti umjetnosti, o tehnici, o svemu tome. I zato mi, naravno, zna dati i kritiku. I meni je takva kritika dobrodošla.
Ne treba mi čovjek koji će mi reći da je svaka moja slika dobra. To nije podrška. To je uljuljkivanje.
Volim kad mi netko kaže: ovo ovdje ne funkcionira, ovo bi moglo drugačije, ovo si možda mogao pomaknuti. Onda ja to uzmem ili ne uzmem. Slika je na kraju moja.
Ali ono što je najvažnije jest da imam njihovu potpunu podršku. I to mi daje slobodu.
Jer slikarstvo je vrlo usamljena stvar.
Što sve u svom životu čovjek mora uredit i sredit da se počne baviti zapravo, čini mi se, onim što ukazuje na njegovu kreativnu, možda i iskonsku, nepotiskivanu osobnost?
Mora prvo urediti sebe.
To zvuči jednostavno, ali nije. Čovjek uglavnom cijeli život uređuje sve oko sebe. Posao, kuću, novac, obitelj, obaveze… A sebe ostavi negdje sa strane.
I onda jednog dana shvatiš da možda imaš sve ono što si trebao imati, a nemaš ono što te stvarno veseli.
Ja mislim da čovjek mora početi gledati prema onim sferama života u kojima je stvarno svoj. Gdje ne glumi. Gdje ne mora dokazivati ništa.
Kod mene je to slikarstvo.
Kad slikam, nemam potrebu nikome objašnjavati zašto slikam. Ne trebam nikakvu dozvolu. Ne treba mi ni titula ni funkcija ni tuđe odobrenje.
I možda je to ono iskonsko o čemu govorimo. Kad pronađeš nešto u čemu si potpuno svoj, onda se počneš vraćati sebi.
Dubrovačkoj javnosti si poznat kao političar HSLS-ovac, pravnik koji je radio u nekim najvećim hrvatskim tvrtkama, ali i državnom sustavu…zadnjih godina te upoznajemo kao slikara koloristu… po čemu bi ti bilo najdraže da te se pamti?
Kao dobrog čovjeka.
To mi je stvarno najvažnije.
Sve ono drugo što sam radio – pravo, politika, gospodarstvo, institucije, sve to ostaje iza čovjeka. Netko će se toga sjećati, netko neće. To su uloge koje čovjek igra u određenim razdobljima života.
A možda imam neku svoju renesansnu notu. Spajam nespojivo. Pravo i umjetnost. Politiku i slikarstvo. Akademski život i jednu potpuno intuitivnu stvar kao što je slikanje.
Je li to znak da sam sebe jako dobro sredio u glavi ili da je nisam sredio uopće – nisam još odlučio.
I ne znam moram li to uopće odlučiti. Meni je važnije istraživati. I zato me slikarstvo toliko privlači. Tu nema konačnog odgovora. To mi je zanimljivo.
Iza veoma dopadljivih ulja na platnu, kolorizmom razigranih kriju se mnoga propitkivanja, misli o onome iza… granica kojih u horizontima nema…sve se to iščitava iz teksta kojim si opremio svoj katalog sa zadnje izložbe… iako bi mnoga pitanja koja postavljaš i sebi i nama mogla biti “obučena” u sive tonove, ti biraš vedrinu… što u izboru boja na tvojim platnima presuđuje?
Boja je moje duhovno stanje.
Ja sam i u teškim trenucima nekako vedar. Ne zato što bježim od problema, nego zato što ne želim problemu dati više prostora nego što zaslužuje.
Ako na nešto mogu utjecati – utjecat ću. Ako ne mogu – što da radim? Da provedem život nervirajući se? Neću.
I zato su moje boje takve kakve jesu. Jarke, intenzivne, ponekad gotovo agresivne. Ali one nisu bijeg od stvarnosti. One su moj odnos prema stvarnosti.
Moj stariji sin je jednom, još kao osnovnoškolac, nakon nekog sukoba u školi u kojoj su se neki iz razreda potukli pa kad sam ga pitao kako o toj aferi mi nije rekao a ja sam čuo o tome jer o tome bruji cijela škola je jednostavno rekao: „Ne interesiraju me njihovi životi.“
I meni je ta rečenica ostala. Pomislio sam – evo, čovjek je sa deset godina već shvatio nešto za što nekima treba šezdeset.
To je i moj odnos prema životu.
Koliko je u tvom današnjem postojanju ostalo one primarne političke strasti zbog koje si pristupio HSLS-u, je li te politika općenito razočarala?
Politika me nije toliko razočarala koliko sam ja promijenio odnos prema politici.
Kad sam ušao u HSLS, ušao sam zbog Budiše i Gotovca. To je za mene bio jedan potpuno čist politički trenutak. Vrijeme stvaranja hrvatske demokracije. I sretan sam što sam bio jedan mali kotačić u tome.
Danas me politika zanima na drugi način. Mene danas puno više zanima kako da politika čovjeku napravi što manje smetnji.
I zato želim liberalnu i „malu“ državu. Liberalni i „mali“ grad. Liberalnu i „malu“ županiju. Daj čovjeku prostor. To mi je danas bliže nego politička strast kakvu sam imao devedesetih kad smo stvarali hrvatsku demokraciju.
Bono iz U2 je jednom rekao jednu meni jako blisku stvar, otprilike u smislu da je sloboda upravo mogućnost da sam određuješ svoj život. I meni je to danas važnije od bilo koje političke parole. Politika neka napravi okvir. A onda – makni se.
Koliko ti je u procesu slikanja važna tišina oko tebe ili možda neka glazba, koliko u tvojim naslikanim likovima ima stvarnih osoba koje ti, možda i imaginarno, posluže kao modeli?
Meni je glazba gotovo obavezna.
Kad radim, uglavnom preslušavam nove albume rocka i countryja. Volim taj osjećaj da mi nešto novo svira dok ja radim nešto svoje. Glazba i slikarstvo mi zapravo imaju nešto zajedničko. Ne moraš sve razumjeti da bi te pogodilo. Nekad čuješ pjesmu i ne znaš točno zašto ti je dobra. Ali te pogodi. Isto mi se događa sa slikom.
Što se ljudi tiče – nemam modele. Svi su moji likovi imaginarni.
Ali ne vjerujem da su potpuno slučajni.
Podsvijest vjerojatno radi svoj posao. Ljudi koje sam susreo, razgovori, neke situacije, neka lica koja možda nisam ni svjesno zapamtio… sve to negdje ostane.
Kojom bi ocjenom ocijenio svoje vrijeme provedeno u ateljeu…što ti najviše odgovara tada?
Najvišom mogućom.
Ne znam koja je skala, ali uzimam maksimum. Najviše mi odgovara – zanesenost.
To je ona situacija kad više ne postoji sat. Ne znaš je li podne, ponoć, jutro. Ne znaš jesi li umoran.
Kao kad sam bio u politici devedesetih. Bio sam potpuno unutra. Danas imam istu tu vrstu energije u slikarstvu.
I to mi je možda najljepša stvar. Čovjek mora imati nešto zbog čega izgubi osjećaj za vrijeme.
Ako cijeli život sve radiš gledajući na sat, onda nešto nije u redu. Mene zanima taj trenutak kada sat prestane biti važan.
Kako bi opisao svoju povezanost s Pelješcem, Trstenikom?
Ja sam pelješki sin.. To je nešto što osjećam.
Trstenik je za mene mjesto gdje se vraćam sebi. Ljeti, doduše, manje, jer kuću iznajmljujem. Kredit je vrlo konkretna stvar i on ima svoj raspored. Ali zato je zima moja.Tada sam puno više tamo.More, kamen, kuća, tišina. I čagljevi.
To je jedna druga vrsta života. Malo si dalje od svega. I možda upravo zato malo bliže sebi.
Imaš li neko određeno vrijeme u kojemu slikaš, radiš li prema skicama ili…?
Nemam određeno vrijeme.
Moje vrijeme je ono kad sam zanesen.
Ja sam u svemu u životu pomalo kampanjac. Tako je bilo i prije, tako je i sada. Mogu nešto dugo nositi u sebi i onda odjednom – sve izađe.
Horizonti su upravo tako nastali. Godinu i pol dana sam zapravo skupljao ideje. Nisam sjedio i svaki dan radio po dva sata. Nije to tako išlo. Ideje su se negdje taložile. A onda su slike nastale vrlo brzo.
Zato ne mogu reći da volim slikati popodne ili ujutro. Ako me inspiracija uhvati u šest ujutro, slikam u šest. Ako me uhvati u ponoć, slikam u ponoć. Nije stvar u vremenu. Stvar je u tome da se otvori nešto u tebi. I onda se uhvatiš toga i ne puštaš.
Zadnjom izložbom priznaješ fascinaciju ženskom osobnošću, možda i njenom kompleksnošću…kako bi obzirom na to opisao osnovnu razliku između žena i muškaraca?
E tu bih se vratio jednoj gotovo bizarnoj rečenici iz Zelene knjige Muammara Gadafija. On je razliku između muškarca i žene sveo na rečenicu: „Žena je žena, a muškarac je muškarac.“
I zapravo, nije rekao ništa – a rekao je sve.
Jer što je žena? Žena.
Što je muškarac? Muškarac.
I sad ti pokušaj objasniti sve ono između toga.
Ja sam muškarac i muškarce zbog toga donekle razumijem. Imam neku svoju unutarnju mapu. Mogu pretpostaviti reakciju, ponašanje, razmišljanje. Ne uvijek, naravno. Ljudi su ljudi. Ali žena mi ostaje drugačija. I upravo zato mi je toliko bliska, a istodobno toliko nerazumljiva.
Ne želim je svesti na objašnjenje. Ne želim je racionalizirati. Jer onog trenutka kad je potpuno objasnim, izgubio sam ono što me kod nje zanima.
I zato su žene u Horizontima zapravo povezane s horizontom.
Horizont je ono što vidiš, ali nikada ne možeš dosegnuti.
Do čijeg mišljenja oko tvog slikarstva najviše držiš, čija te kritika najviše pogađa, koliko ti je bitno što ti kažu djeca?
Najviše držim do vlastite kritike.
To je možda najvažnija stvar.
Ja sam liberal i u tome sam dosljedan. Ako ono što radim meni ne donosi zadovoljstvo, onda imam problem. Ali ako meni donosi zadovoljstvo, ne mogu svoju sreću dati na glasovanje.
Ako netko kaže da mu se ne sviđa, poštujem. Ako netko kaže da je loša, mogu razmišljati zašto to misli. Ali neću zbog toga prestati raditi.
Ja publici dolazim otvorena srca. Evo vam slike. Gledajte. Uzmite što vam nešto znači. Ako vam ne znači – i to je u redu. Ali svoju sreću neću staviti u tuđe ruke.
Kako je okolina prihvatila tvoju strast prema slikarstvu, koliko ti je hrabrosti trebalo da po prvi put predstaviš svoje radove javnosti?
Mislim da me danas ljudi sve više doživljavaju kao slikara. Možda čak više nego kao pravnika.
Pravo je moja velika ljubav i uvijek će biti. Ali u slikarstvu sam nekako otišao dalje od sebe. Tu sam se potpuno prepustio.
A za prvu izložbu trebalo mi je nešto drugo osim hrabrosti. Trebalo mi je da se oslobodim Đura Pulitike. Njegov je utjecaj na mene bio golem. Toliko golem da sam ga osjećao u svakom potezu kista. Kao da mi je stalno stajao negdje iza ramena. I onda sam u jednom trenutku rekao: dobro, sada dosta. Ne mogu cijeli život slikati u razgovoru s Pulitikom. Moram vidjeti što je moje.
I tu je, zapravo, počelo moje slikarstvo.
Koliko ljudi, iz tvog iskustva životnog, prihvaćaju osobne transformacije i promjene kod poznanika i koliko to prihvaćaju kao dio “rasta” i neminovnih promjena koje se događaju protokom godina… jer u životu samo mijena stalna jest, davno je rekao jedan pametan filozof…
Ljudi ih uglavnom ne prihvaćaju lako.
Zašto?
Zato što vole znati tko si. Stave te u ladicu i mirni su. Ovaj je pravnik. Ovaj je političar. Ovaj je umjetnik. Ovaj je takav. Ovaj je onakav.
I onda se ti promijeniš. E, onda nastane problem. Mislim da su ljudi često komotni, a ponekad i plašljivi. Ovo vrijeme konzumerizma posebno nas je naučilo da volimo predvidljivost. Sve mora biti poznato, dostupno, posloženo.
A čovjek nije komad namještaja.
Čovjek se mijenja.
Meni je baš fascinantno kad vidim da se netko promijenio. Netko počne trenirati. Netko promijeni posao. Netko otvori firmu. Netko počne slikati sa šezdeset godina. Netko ode živjeti na drugi kraj svijeta.
Pa što?
To je život.
Meni su transformacije možda i najvažniji znak da čovjek još uvijek živi. Jer ako si sa dvadeset godina isti kao sa pedeset, onda se pitam što se dogodilo između.
Ne mora svaka promjena biti dobra. Ne mora svaki novi put biti pravi put. Ali mora postojati sloboda da čovjek pokuša.
Zato volim ljude koji se mijenjaju. Jer horizont je uvijek tamo negdje dalje. I možda upravo zato i vrijedi krenuti prema njemu.
